Dug države nije isto kao kad se zaduži pojedinac

Bando, zar ja da vam kredit vraćam??? Odrasli koji su malenoj djevojčici na nekim tipičnim hrvatskim protuvladinim prosvjedima stavili u ruke transparent s tom porukom sigurno su likovali kakvu su sjajnu foru smislili. Poručili su “bandi” što je ide! Jer, “banda” neprekidno uzima nove i nove kredite “koje će morati vraćati naša djeca i unuci”. Zadužuju buduće generacije pa se tako već može izračunati da je svakoga građanina, i svako novorođenče, država zadužila za 10.465,12 eura. Svi koji tako računaju i s te pozicije napadaju vlast zaboravljaju ili ne znaju najmanje dvije stvari.

Prvo, zaduživanje države nije isto što i zaduživanje pojedinaca, obitelji ili poduzeća. Za razliku od građana, kućanstava i poduzetnika, države u načelu nikada ne moraju vratiti svoj dug. Taj dug je permanentan i prirodno je da bude uvijek sve veći, ako ostaje u otprilike konstantnom odnosu prema bruto domaćem proizvodu. Drugo, dug koji je napravila država nije ispario, on je pretočen u javnu i privatnu imovinu i štednju. Natpis koji je nosila malena djevojčica na prosvjedu trebao je zapravo glasiti ovako: “Bando, hvala vam što ste mi sagradili novi vrtić, znam da to nije moglo biti drukčije nego na kredit!” Ili: “Bando, hvala vam što ste sagradili autoput pa me više tata ne mora voziti na more po staroj cesti na kojoj sam povraćala. Jasno mi je da ste nas sve skupa za tu autocestu morali zadužiti jer Hrvatska je premala zemlja da bi emitirala vlastiti novac.” Da, svaki je hrvatski građanin doista “zadužen” za javne potrebe (recimo) 78.487,50 kuna, ali zato je svaki građanin suvlasnik mreže novih autocesta i običnih cesta, elektrificiranih pruga i pješačkih mostova. Suvlasnik je novih bolnica, škola, fakulteta, instituta, nacionalnih parkova, javnih dalekovoda, plinovoda i naftovoda. “Naša djeca i unuci” naslijedit će javni dug, ali će naslijediti i tu javnu imovinu koja će im omogućiti normalan život.

Naposljetku, država ima u javnim pričuvama 12 milijardi eura i još ponešto u bankama. Ali, što je najvažnije, i građani imaju nove stanove i automobile i na svojim bankovnim računima 27,6 oročenih milijardi u kunama i 113 milijardi kuna u devizama. A da bi ti depoziti mogli nastati, prvo mora postojati emisija novca. Budući da je Hrvatska za svoj monetarni režim odabrala valutni odbor, pa kune emitira isključivo na temelju otkupa deviza, to znači da Hrvatska uopće ne može imati novac za domaće potrebe bez deviznog priljeva iz inozemstva. A taj priljev može doći u samo tri oblika: kao razlika izvoza i uvoza robe i usluga (ona iznosi nula), kao doznake iz inozemstva (milijarda i pol eura u boljim godinama) ili zaduživanjem u svijetu u obliku kredita te portfeljnih i izravnih ulaganja stranaca.

Kad se, dakle, i hrvatska država ne bi zaduživala u inozemstvu, Hrvati ne bi imali vlastiti novac. Posuđeni novac, međutim, ne dolazi besplatno. On predstavlja nečiju tuđu štednju, nečiji kapital, i za korištenje tog kapitala treba njegovu vlasniku platiti naknadu. Naknada se plaća u obliku kamate. Je li ta naknada za Hrvatsku prevelika?

Za javni dug iznosi otprilike 3,5 posto godišnjeg BDP-a. SAD plaća oko dva posto BDP-a, ali to je zato što je zemlja bez rizika, koja može emitirati neograničene, beskonačne iznose vlastitog novca ex nihilo. Hrvatska to ne može. Unatoč tome, Hrvati će silno rogoboriti bude li hrvatska država morala povećati poreze da bi platila naknadu za posuđeni novac. No, u čemu je problem? Ako vlasnici javne imovine ili privatnih stanova, automobila ili biznisa mogu koristiti taj novac za svoje bolje zdravlje, viši životni standard i biznis, onda je red da plaćaju i naknadu. Ako građani mogu u bankama svake godine bez grižnje savjesti uzimati kamatu na štedne depozite, onda je red da dio toga svog prihoda proslijede i onima od koga su taj “svoj” novac zapravo posudili.