Domovinski rat je davno završio, dobro je što Tadić ide na Ovčaru

Razumijemo osjećaje svih onih koji su stradali u Vukovaru, čiji su najbliži stradali u Vukovaru i koji su prognani iz Vukovara.

Razumijemo osjećaje svih onih heroja koji su branili Vukovar (svi branitelji Vukovara bili su, već zbog okolnosti obrane Vukovara, u jednom trenutku heroji).

Razumijemo osjećaje svih onih kojima je Vukovar, opravdano, simbol obrane Republike Hrvatske: i sam sam, u listopadu i studenom 1991. , išao spavati i budio se s glasovima radijskih izvjestitelja iz Vukovara. I sada se sjećam koliko sam bio potresen kada me je Dražen Budiša, ondašnji ministar u Vladi demokratskog jedinstva, obavijestio da je Vukovar pao: ta je informacija službeno potvrđena najmanje 24 sata poslije.

Razumijemo, dakle, da mnogi ljudi, kojima je Vukovar i danas jako važan, mogu osjećati zazor prema posjetu srpskog predsjednika Borisa Tadića tom gradu i masovnom stratištu na Ovčari.

Uz maksimalno uvažavanje takvog zazora, uvjereni smo da je Tadićev dolazak u Vukovar događaj iznimnog i krajnje pozitivnog značaja. Od vukovarske tragedije prošlo je devetnaest godina. Od svršetka rata - u kojem je Hrvatska uvjerljivo i neprijeporno pobijedila - prošlo je više od 15 godina. Krajnje je vrijeme da se Hrvatska i Srbija produktivno, a po mogućnosti i bar donekle iskreno, pomire i uspostave korisne odnose.

Tadićev posjet Vukovaru, najvećem pojedinačnom grijehu srpske politike prema Hrvatskoj, uistinu je značajan korak prema normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa. Neovisno o tome što će Tadić danas kazati, njegov dolazak u Vukovar i njegovo iskazivanje respekta i žaljenja na Ovčari najvažniji su akt dobre volje i pomirenja (naravno, i kajanja) Beograda prema Zagrebu što ga je bilo koji srpski političar dosad učinio.

Posve je jasno da je Hrvatskoj u strateškom interesu mirna i demokratska Srbija, koja je odustala od imperijalne strategije. Srbija je naš susjed, s kojim moramo surađivati: glupo je, štetno i opasno biti u lošim odnosima sa susjednom državom. Osim suradnje Zagreba i Beograda , ovaj potez srpskog predsjednika mogao bi pomoći barem djelomičnom uklanjanju golemog nepovjerenja koje i danas ponegdje, napose u Vukovaru, postoji između Hrvata i Srba u Hrvatskoj: činjenica je da je današnji Vukovar, u mnogočemu, zapravo podijeljeni grad.

Iznimno je dobro da Tadića uz predsjednika Josipovića dočekuje i premijerka Kosor: radi se o događaju najvišeg državnog ranga, s kojeg najvažniji čelnici hrvatske vlasti nisu smjeli izostati.

Tadićev posjet Vukovaru morao bi imati vrlo zapažen odjek u međunarodnim krugovima: nesumnjivo je riječ o događaju koji bi mogao osnažiti početak srpskog procesa približavanja Europskoj Uniji .Posve je očigledno da se Borisu Tadiću može mnogošto prigovoriti: od netočnih i nepristojnih izjava o Oluji do koketiranja sa separatističkom retorikom čelnika Republike Srpske. Sasvim je jasno da bi se Tadićevu posjetu više veselili da je srpski predsjednik prije dolaska u Vukovar uspio uhititi i izručiti Ratka Mladića.

Međutim, kada analiziramo Tadićev status u Srbiji, njegove izjave, kao i oklijevanje da se napokon riješi slučaj Mladić (Ratko Mladić, naravno, jest na raspolaganju srpskoj policiji, ali ga se nitko ne usudi uhititi), moramo, nažalost, uzeti u obzir i primjer ubijenog Zorana Đinđića.

Tadićev put u Vukovar definitivno jest jedan od onih političkih simbola koji bi, dugoročno, i nabolje, mogli promijeniti hrvatsko-srpske odnose.

I zato ga, još jednom naglašavamo, valja iskreno pozdraviti.