DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Tragači za lijekom protiv virusa su kao čovjek iz 15. stoljeća koji se zatekne u današnjem New Yorku

Kakav je, zapravo, posao znanstvenika koji tragaju za cjepivom protiv koronavirusa ili za lijekom koji će viruse razoružati?

Zamislite New York, grad od gotovo deset milijuna ljudi. Niste nikad ondje bili, štoviše, pristigli ste u njega vremeplovom iz recimo 15. stoljeća, tako da vas silno čude i zbunjuju mnoge pojave: goleme zgrade koje svijetle, nepoznati predmeti koji se hitro kreću tlom (automobili) ili zrakom (helikopteri), čudni materijali svuda za koje ne znate ni otprilike što su (plastika recimo) te silno mnoštvo čudnih ljudi koje guta zemlja (podzemna željeznica) te ih izbacuje strelovito na drugoj strani.

Stigli ste dakle u New York vremeplovom, kao kakav pustolovan dječak iz romana Marka Twaina, a vaš je zadatak da pronađete jednog čovjeka u Bronxu, koji jedini umije da vas teleportira natrag u vaše vrijeme. Gdje taj čovjek, za kojeg jedino znate da se zove George i vjerojatno preziva na "B", stanuje i kako se zove, znaju jedino dvojica taksista, koji voze žute taksije.

Vi ne znate gdje je Bronx, ni što je taksi-služba, jedino naslućujete da mora biti nekakvog prijevoza, ne znate ni čime se obavlja, jedino naslućujete da bi to mogli biti oni jureći šareni predmeti (auti). Ali ljude prevozi i podzemna željeznica, neki se voze u vlastitim automobilima a neki koriste autobuse…

Pretpostavimo da ste pronašli neku dobru dušu koja vam dopušta da se sklonite u njezin podrum i trošite njezine zalihe konzervi, e da biste preživjeli. Ta dobra duša vas ne razumije, niti vi razumijete nju, ali pokušavate komunicirati. S vremenom upoznate i neke susjede. Nakon nekog vremena shvatite da po te ljude često pristižu žuti jureći predmeti. Shvatite da bi vas žuti jureći predmet mogao odvesti do vašeg spasitelja. Međutim, mnogi žuti jureći predmeti uopće nisu taksiji, a kad ustanovite koji jesu, uzbuđeni ste i čini vam se da ste nadomak cilju.

Nabavite nekako nešto dolara (kad shvatite da su plaćevno sredstvo) te zaustavite prvi, drugi ili peti taksi koji naiđe. Vozač vas ne razumije i vi ne razumijete njega. Govorite onoliko koliko znate, a to je i jedino što zapravo znate sigurno, da se vaš spasitelj zove George i vjerojatno preziva na "B". Ponavljate, dakle, "George B!", "George B!", a čovjek krene da vas vozi.

Sljedećih mjeseci potrošite tko zna koliko novca i vremena dok ne naiđete na taksista koji pomisli: "Jest lud, ali možda zbilja traži nekoga Georgea B.? Znam jednog liječnika u Queensu, Georgea B, psihijatra, možda njega traži." I tako vas odveze do tog nekog Georgea koji vam ne može pomoći.
Na žalost, s vremenom shvatite da je tih Georgea jako mnogo i da stanuju posvuda. Hoćete li kad-tad naletjeti na kojeg od one dvojice taksista koji će shvatiti što želite i koji poznaju Georgea, stvar je sreće.

No, može se dogoditi, ako i imate sreće, pa vas taksist odveze ravno na adresu Georgea B, da njega više nema tamo. Čovjek se preselio, nitko ne zna kamo, možda je i napustio grad.

New York je dakle stanica u ljudskom tijelu, a George B. jedini zna kako otupiti šiljke koronavirusa, prije nego možda ponovno mutiraju…