Djevojčice sa žigicama kucaju na naša vrata

Povijest je čudna stvar. Berlinski zid srušen je 1989., a tek danas uočavamo njegove glavne posljedice: rusku vojsku u Ukrajini i na Krimu i zapanjujuće širenje nejednakosti diljem zapadnog svijeta.

Glavna intelektualna zvijezda je Thomas Piketty, koji u knjižurini debeloj skoro kao Marxov Kapital 150 godina nakon bradonje iz Triera tumači kako kapitalističko tržište nužno povećava nejednakosti, tako da se ubrzano krećemo prema svijetu koji poznajemo uglavnom samo iz školske lektire, iz Dickensa i Émilea Zole, ili u našoj verziji, po jezivim scenama bijede “Iz velegradskog podzemlja” Vjenceslava Novaka. S izuzetkom penzionera, koji pamte poratnu glad i Trumanove prekooceanske pakete pomoći.

Piketty je detaljno obradio temu koja se nametnula od 2008. kad je SAD, u najboljoj maniri Superhika, tiskao milijarde da bi spasio posrnule banke: već samom logikom kapitalističkog poretka bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, tako da je u nekadašnjoj zemlji snova, SAD-u, jedan posto najbogatijih zgrnuo takav udio u općem bogatstvu kakav nije imao od Velike krize tridesetih.

Isto to je pisao i Marx, ali se od kraja šezdesetih činilo da je totalno fulao jer su tada kolone mladića iz Jugoslavije trčale u Njemačku, Belgiju i Švedsku po tamošnje radničke nadnice, desetak puta veće od socijalističkih. Izgleda da je Nijemac dugoročno ipak bio u pravu: nedavno predstavljena studija Emmanuela Saeza s američkog Berkeleya i Gabriela Zucmana s London School of Economics još je jednom potvrdila da je recesija ostavila teže posljedice na srednjoj klasi nego na najbogatijima, a “američki san” okončan je još krajem osamdesetih otkad kontinuirano padaju prihodi srednje klase.

Brojke govore da se vraćamo u vremena bijede Djevojčice sa žigicama: jedan promil, ne postotak nego promil, stanovništva danas u Sjedinjenim Državama kontrolira čak 11,25 posto ukupnog bogatstva, što je rekord od 1916. godine. To je bilo usred Prvoga svjetskog rata. Dvije godine kasnije će poratna bijeda, raspad carstava i Oktobarska revolucija potaknuti nerede, barikade i oružane sukobe od Beča i Münchena do Milana i Berlina.

Ne, 2014. nije isto što i 1916. Danas je situacija drugačija. Nema novog Lenjina na vidiku, nikakvi radnici u Chicagu ne ginu za radnička prava, pa se trend smanjivanja plaća nižeg i srednjeg sloja nastavlja i samo je pitanje vremena kad će nas ovaj, najbolji od svih svjetova, vratiti ponovno u srednji vijek, gdje će nečija djeca letjeti privatnim avionima, dok će druga umirati jer ne mogu do cjepiva... ups, pa već u takvom živimo! Ne još u Hrvatskoj, ali tko nam kaže da neće relativno skoro val afričkog siromaštva stići i do nas?

Čak i u jednoj Njemačkoj milijuni radnika ovise o socijalnoj pomoći. Nijemci iz mjeseca u mjesec bilježe rekordnu zaposlenost, statistički ured Destatis izbacuje brojku od 43 milijuna zaposlenih. Međutim, gotovo svaki peti među njima, nevjerojatnih 7,3 milijuna njemačkih radnika, krajem prošle godine primao je manje od 450 eura mjesečno. Manje od hrvatske prosječne plaće! To su oni koji rade na manje od pola radnog vremena, pa im neće puno pomoći ni to što je od početka godine zakonski propisana minimalna satnica od 8,5 eura.

Od Drugog svjetskog rata na Zapadu je rastao standard radnika, potaknut industrijskim i potrošačkim bumom, ali i strahom dolaska na vlast komunističkih stranaka u zemljama poput Italije i Francuske. Nisu bogati udijelili siromašnima zato što ih vole, nego zato što je prevladalo uvjerenje da bijeda uz bogatstvo šačice povlaštenih može opstati pod diktaturama tipa Enver Hodžine ili Kim Jong-ilove, ali da u kombinaciji s demokracijom vodi do opasne destabilizacije, tipa masovnih štrajkova, uličnog terora i krvavih prevrata. Recimo, slično Arapskom proljeću, koje je milijune potjeralo iz svojih kuća i natjeralo ih na vrata Europske unije. U kojoj sada rastu antiimigrantski pokreti, izazivajući slične strahove.

Na neprihvatljiv porast nejednakosti upozoravaju svi, od pape Franje do bivšeg šefa američke središnje banke Bena Bernankea ili milijardera Warrena Buffetta. Ali njihove riječi imaju odjek poput neke misice kad poželi “mir u svijetu”. Ne, nejednakost nije tek tema za intelektualne rasprave. Ne: rastuća nejednakost je opasnija od al-Qa’ide, ona je ključna za sigurnost i opstanak svijeta kakav poznajemo, dakle razvijenog i relativno humanog društva u kojemu očekujete posao, s poslom plaću, s plaćom školovanje za djecu, automobil i nekakav godišnji odmor.

Kad jedan čovjek izgubi posao, to je njegov privatni problem. Kad milijuni ostanu bez posla, a nova radna mjesta nose za trećinu ili upola manje plaće, to je alarm koji se ne smije prečuti. To za milijune znači život na rubu bijede, uz svijest da ni njihovo dijete neće izaći iz začaranog kruga socijale. Dickens, Zola, Vjenceslav Novak. A potom bombe na ulici, privatne vojske i armirane bogataške vile okružene favelama.

Srednja klasa, oni purgerski malograđani po kojima je Krleža s toliko prezira pljuvao, to je zapravo stup društva. Ti ljudi, konzervativni i ne-progresivni, garant su stabilnosti. Oni cijene tradiciju, sigurnost, potrebu za promjenom zadovoljavaju novom frizurom, cipelama, putovanjem ili novom ljubavnicom. Što je jača srednja klasa, što veći dio stanovništva ona obuhvaća, društvo je stabilnije, naučili su nas sociolozi. Društva s velikom nejednakošću, s previše siromašnih i šakom privilegiranih, mogu se održati samo uz otvoreni teror.

Sve je krenulo rušenjem Zida 1989. godine. Putin se 25 godina kasnije odlučio usprotiviti NATO-u , pod navalom milijuna jeftine radne snage s Istoka i Juga “fleksibilizira” se rad dotle da postaje normalno da zaposlen čovjek u bogatoj zemlji treba socijalnu pomoć. Ili skuplja boce po kontejnerima, kao kod nas.

Jednom kad je svijet izmaknut iz iluzorne ravnoteže hladnog rata, tlo nastavlja podrhtavati desetljećima, pa postaju mogući i najmračniji scenariji. Onamo su bombe i al-Qa’ida, tamo Le Pen i Pegida. Iako je EU statistički zauzdala recesiju, posvuda raste broj siromašnih i isključenih. Kombinacija rastuće nejednakosti i drastične ideološke podjele čini eksplozivnu smjesu. Andersenova djevojčica smrznula se u silvestarskoj noći. Naša nova predsjednica nema ovlasti zbrinuti promrzle djevojčice ni sve one koji si danas u ovoj zemlji ne mogu priuštiti grijanje. Ali može, kao što nam je obećala, učiniti puno time što će uzeti šibice-detonatore iz ruku najžešćih poticatelja ideoloških podjela iz vlastite stranke. Ako Kolinda Grabar Kitarović učini samo to, već će biti jako puno.