Crkva je na raskrižju: u Vatikanu se pitaju kako sad izbjeći krah

U vrhovima Katoličke crkve sve je više znakova da se u moru skandala i usred sve netolerantnijeg reagiranja javnosti na crkvene sablazni - ta vjerska zajednica nalazi na prekretnici: ili ka obnovi, ili ka krahu. No ne bi trebalo podcijeniti ni inerciju trome mase koja se rado poziva na tradiciju da bi zadržala privilegije. U svakom slučaju, nakon godina komunikacijskog trijumfalizma Ivana Pavla II i torpora prve petoljetke u pontifikatu Benedikta XVI, Katolička crkva opet fermentira.

Povratak korijenima

Netom imenovani predsjednik novoosnovanoga Papinskog vijeća za novu evangelizaciju nadbiskup Rino Fisichella u jednome od prvih intervjua je jasno i glasno obznanio da Katolička crkva mora naći svoje izvorno nadahnuće navještanja Krista i Evanđelja, jer će inače zaista biti “samo jedna od društvenih organizacija”.

Mons. Fisichella je “iz naftalina” izvukao “Cor unum”, dokument Drugoga vatikanskog koncila (1962-1965) u kojemu se insistira na povratku izvornoj kršćanskoj vjeri (upravo ono za što se i te kako zauzimao koncilski perit kardinala Šepera kapucin Tomislav J. Šagi Bunić, pa i u knjigama rječitih naslova: “Izazov starih”, “Ali drugog puta nema”).

U Rimu (opet) postaju svjesni da će teško ikoga uvjeriti u opstojnost Boga i potrebu vjerovanja u Kristovu žrtvu ako to i sami svećenici ne pokazuju cjelokupnim svojim djelovanjem (onako kako je to pregnantno formulirao Ivan Mažuranić u “Smrti Smail-age Čengijića”: “Dobar pastijer, što kazuje inom / i sam svojim potvrđuje činom”).

Otužno je kad vlastitu ideju, a pogotovo vjeru, njezini privrženici ne ćute kao nešto bitno, jer tada se i najetičnija ideja deformira u ideologiju, otuđenu od čovjeka, s ideološkim aparatom koji hoće biti gospodar ljudskih sudbina.

Logika bi iziskivala da kler i sva Crkva, kao narod Božji, svoju aktivnost crpu iz vjere posvjedočene stavom, a ne samo kratkim intervalom između deterdžentski shvaćene ispovijedi i ostentirane pričesti, nakon koje se opet može kako se hoće, ponajprije protiv bližnjega kao žive ikone vlastitog Boga.

Takva Crkva (ne samo Katolička) zaista se doima kao društvo za uzajamnu pomoć i kao lobby za partikularne interese, što na kraće staze može dati lijep profit, ali na dulju uništava kvintesenciju vjere - koja u religiji nije uvijek ključna, ali bez koje i najefikasnija religija napukne kao Atrejeva zlatna maska na gnjiležu pokojnika.

Tko je tu slijep?

I u takvim uvjetima groteskno je tvrditi ljudima izvan vlastite organizacije, izvan vlastita svjetonazora, izvan vlastita vidokruga, da su slijepci zato što u svojoj glavi ne vide isto ono što je u glavi onih koji vjeruju.

Desetljeća sazrijevanja, i to nakon stoljeća proganjanja, trebala su onima koji ne vjeruju da one koji vjeruju ne nazivaju i ne smatraju zaslijepljenima, pušačima opijuma za mase.

Izgleda da je lakše skinuti breme stoljeća patnji, nego sa sebe skinuti ornat stoljeća vlasti i moći i brutalno podcjenjivati one koji misle drukčije, čak i kad ih se poziva na dijalog.

Katolička crkva se morala suočiti s posljedicama stoljeća svoga antijudaizma, ali tek pošto je antijudaizam u “kršćanskoj Evropi” poslužio kao dio izlike za Shoah, holokaust ogavan i po svojoj strašnoj, bezumnoj okrutnosti, a i po otrovu koji je ostavio kako u djeci poraženih, tako i u ponekome bjesomučnom potomku žrtava: holokaust u svijesti još traje, djeluje, razara. Bilo je pokušaja da se sve to pripiše Sotoni, ateizmu, mržnji na Boga, huli spram Prve zapovijedi kroz obogotvorenje nacije, itd. itd.

Raščistivši nekako s time, makar na razini deklaracije (a ponegdje i iskrenog kajanja), Katolička crkva se pokušava suočiti s nečim što je holokaustu davno prethodilo i što je holokaust nadživjelo: vjerskoj pustoši u katoličkim nacijama.

Velik dio protestantskih crkava i dobar dio anglikanaca, suočenih sa sekularizmom, ravnodušjem i praznim crkvama, smatrali su da je izlaz u potpunoj liberalizaciji (začudo ali to je pitanje za drugu temu, najviše se ta liberalizacija ogledala na polju manifestacija spolnosti, kroz ređenje žena i otvaranje drugim kombinacijama identiteta koji se, posve neprikladno, nazivaju rodnima jer ne rađaju). Vidjevši da su ondje crkve i dalje ostale prazne i da su razočarani čak počeli hrliti u krilo Katoličke crkve, kardinal Ratzinger je - dok još nije bio papa - to vidio kao znak da je Katolička crkva jedina na dobru putu braneći mužjačku tradiciju.

Trebalo je malo vremena da se vidi da nije u tom grmu zec, da nije muževnost srž Kristove baštine.

Iskon na Zapadu

Tako je s margine izbila u centar alternativna ideja: okrenuti se Zapadu kao misijskom terenu, krenuti ga reevangelizirati, ponovo ići od usta do usta i nuditi Krista.

To su već pokušale neke sljedbe, tko od vrata do vrata, tko preko televizora, ali nije išlo.

Sveta Stolica je, vjerna svojoj drevnoj organizacijskoj vještini, osnovala za to još jedan dikasterij, koji bi imao izorganizirati na Zapadu ono što 2000 biskupa nije kadro. Vidjet ćemo. Odnosno vidjet ćete. Imao sam 12 godina kada je otvoren Koncil, tek sam se bio udaljio od Crkve, ali sam se ponadao da je to početak promjene, da će prestati razdor između riječi i djela (u Italiji postoji cinična izreka: “2Čini što pop kaže, ne čini što pop čini”, ali nikada ne bih pristao primijeniti je na sav kler, gdje ne manjkaju primjeri uistinu herojskog požrtvovanja za bližnje, koje nikada neće biti premirano aureolom, i dalje rezerviranom najčešće za organizatore i za utege na savjesti političkih protivnika).

Europa još nije gladna

Ni uz maksimalan genetski optimizam ne vjerujem da ću vidjeti polustoljetni rezultat dikasterija koji je osnovan da bi ispod pepela Koncila našao i iskopao žar i raznio po Zapadu. Kršćanstvo je i dalje uspješnije ondje gdje je malo nade. Nije dovoljno podbadati da je sadašnja ekonomska kriza također rezultat “pomrčine Boga”. Nije u Evropi čeljad još toliko izgladnjela; još amo hrpimice pristižu s Juga oni koji mole, a Sudnji bi dan mogao biti kada im dosadi moliti i kad dođu uzeti ono što ina braća u Kristu imaju a ne daju ni za lijek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:40