MARKO BIOČINA

Blef nije uspio - Grčka je već izvan eurozone

Uvođenje nove drahme neće značiti i nestanak dugova, već isključenje sa svjetskih financijskih tržišta

Gotovo da i nema uglednijeg svjetskog medija koji događaje u Grčkoj zadnjih dana nije prozvao modernom varijantom antičke grčke tragedije. No, za razliku od Antigone, Medeje, okovanog Prometeja i ostalih antičkih dramskih likova koji su kraj svoje radnje dočekali doživjevši katarzu, još uvijek je poprilično nejasno kako će izgledati duhovno pročišćenje grčkih građana - pravih glavnih junaka drame koja se u toj zemlji upravo događa. Grčki premijer Tsipras i njegovi pobočnici - suštinski sporedni likovi koji su čudnim dramaturškim zahvatom preuzeli uloge nosioca radnje - dramu su doveli do samog raspleta, da bi sada fabulu prepustili građanima stavivši ih pred referendumski izbor. No, kakav je to izbor? S jedne strane stoji prihvaćanje mjera štednje koje su se tijekom proteklih godina pokazale poprilično kontraproduktivnima - priznao je to i sam MMF - a s druge potencijalno kataklizmičke neizvjesnosti bankrota i svega što nakon njega slijedi. Grčki građani tako će na nedjeljnom referendumu suštinski odlučivati hoće li nastaviti plovidbu na Titanicu ili će se prekrcati na Lusitaniju. Što će na kraju odlučiti neizvjesno je, što je još jedan pokazatelj neadekvatnosti aktualne grčke vladajuće garniture. Poznato pravilo odvjetnika parničara jest da svjedoku nikad ne valja postaviti pitanje na koje unaprijed ne zna odgovor. Isto vrijedi i za političara koji traži izjašnjavanje volje naroda, a nema pojma kako će taj referendum završiti. Kompleksnu šahovsku partiju odnosa Grka i njihovih vjerovnika koja traje već godinama, Tsipras i vladajuća Syriza uspjeli su dovesti u poziciju da u cajtnot završnici svakim sljedećim potezom izbjegavaju šah-mat. Pogrešna je bila - sad je to jasno - pregovaračka strategija. Neosporno je istina kako je Grčkoj, da bi mogla krenuti u održiv gospodarski oporavak, potreban određeni otpis duga. Problem u tome je što ga je grčka vlada naumila provesti svojevrsnom ucjenom, računajući da će europskim državama u konačnici jeftinije biti otpisati dio duga, nego snositi trošak grčkog bankrota. Grčki pregovarači do zadnjeg su dana igrali na tu kartu, svjesno odugovlačeći s pregovorima i neizravno potičući odljev kapitala iz grčkih banaka i sve veće plasmane Europske centralne banke u njih, povećavajući na taj način trošak bankrota. Ipak, Grci su zanemarili činjenicu da politika nije ekonomija - da jest, Grčku ni u prvom navratu ne bi spašavali. Radikalna grčka retorika, ali i očita nespremnost provedbe bilo kakvih značajnijih reformi znatno je utjecala na javni sentiment u europskim državama kreditorima, dovevši tamošnje političare do situacije u kojoj je postalo politički oportunije držati čvrsti stav prema toj državi, ali i spriječiti nicanje nekih novih malih Syriza diljem južne Europe.

Bio je to, naprosto, loš blef, a kad je pročitan, bilo je premalo vremena da se poduzme bilo što drugo. Iako je još uvijek članica eurozone, Grčka je praktički već istupila iz nje. Pitanje je je li ikad i trebala ući. Radi se o državi gdje je prvi javni bankrot zabilježen u četvrtom stoljeću prije Krista kad je 13 polisa bilo u nemogućnosti vratiti novac posuđen od hrama u Delosu. Zemlja je bankrotirala pet puta u zadnjih 200 godina, a u tom periodu nacionalna valuta devalvirala je čak 174 puta.

Utoliko, čini se kako Grci poprilično dobro znaju što im slijedi odbace li euro. Ipak, ovaj put će to biti nešto drukčije. Naime, bankrot uvođenje nove drahme neće značiti i nestanak dugova. Barem oko 200 milijardi eura grčkog duga faktički su međudržavni sporazumi sklopljeni po stranim pravu s rokom dospijeća od 30 i više godina. Grci će s vjerovnicima pregovarati o određenom otpisu, no veći dio duga će ipak morati vratiti, a do tog dogovora bit će isključeni sa svjetskih financijskih tržišta. Problem je što će euro kao mjera vrijednosti i dalje funkcionirati u grčkoj ekonomiji, samo što država više neće imati pristupa likvidnosti. Pojednostavljeno rečeno, Grčka bi narednih godina mogla biti poput Jugoslavije 80-ih, u ‘deviznoj krizi’, a ovdašnji građani dobro se sjećaju da to znači i nestašice raznih uvoznih proizvoda, par-nepar vožnju i slične probleme. Neće tome pomoći ni kapitalne kontrole. Ako Grčka želi spriječiti odljev kapitala u inozemstvo, morat će uvesti oštre mehanizme bilo kakvih uvoznih transakcija. A to, pak, znači još otežaniju nabavu stranih usluga i roba. Nova grčka drahma, pak, još dugo neće funkcionirati kao suverena valuta. S obzirom na neizvjesnost devalvacije, štednja će i dalje biti u stranim valutama, pa će i plasman kredita biti uz famoznu ‘valutnu klauzulu’. Uz slabiju valutu grčki izvoz će biti konkurentniji, no samo u onom dijelu koji ima jaku domaću komponentu. Primjerice, najveći grčka izvozna kompanija je tamošnji aluminijski koncern Hellas Aluminium. S obzirom na to da osnovnu proizvodnu sirovinu uvozi, a i energija mu je bitan proizvodni trošak, efekti devalvacije na njegovu izvoznu konkurentnost bit će zanemarivi. Prema podacima Eurostata udjel novostvorene vrijednosti u grčkom uvozu iznosi oko 77 posto, što nije loše, no više od pola te vrijednosti koncentrirano je u samo dva sektora - turizmu i prometu, odnosno brodarstvu gdje su Grci svjetski lideri. Te grane imat će koristi od slabije valute, no pitanje je koliki će to efekt u konačnici imati na javne financije. Turizam i ugostiteljstvo u Grčkoj su djelatnosti notorne po neplaćanju poreza - problemu koji je EU tražila od grčke vlade da riješi. Brodari, pak, industrija su utemeljena na poreznim manipulacijama putem tvrtki registriranih u offshore zonama. Ti sektori gospodarski oporavak Grčkoj mogu donijeti samo ako Grci počnu više plaćati porez nego dosad - baš ono što kroz reforme traže njihovi kreditori. A to je, ipak, prava grčka tragedija....

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:04