KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

70 godina nakon Jalte: Ukrajina gori, a svijet se opet dijeli

U veljači 1945. konferencija u Jalti, na Krimu, bila je vrhunac suradnje Istoka i Zapada Velike trojice, Staljina, Churchilla i Roosevelta, mjesto gdje su pregovori bili lakši, odnosi manje napeti, gdje su se susreli političari koji su se već poznavali, pa i cijenili. Danas je Krim sasvim drugačije mjesto, a nova sudbina Ukrajine tek se kroji, ali negdje drugdje

Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin 11. veljače 1945. otpratio je iz Jalte britanskog premijera Winstona Churchilla i američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Konferencija koja je trajala manje od 10 dana trajno je obilježila ljetovalište na Krimu, učinila ga jednim od najpoznatijih toponima u svijetu, ali i pretvorila ga, ne dokraja opravdano, u lozinku, riječ koja je simbolizirala podjelu svijeta, svjetski poredak stvoren na razvalinama poraza Trećeg Reicha. Svijet se u Jalti dijelio manje nego na drugim sastancima Velike trojice. O podjeli sfera utjecaja i surovom određivanju što će biti zapadno, a što sovjetsko, puno ciničnije i otvorenije pregovaralo se na sastancima ministara vanjskih poslova u Moskvi i na sastanku Velike trojice, u promijenjenom sastavu, u Potsdamu, nekoliko mjeseci nakon Jalte.

U listopadu 1944. Churchill i Staljin na ceduljici su napisali postotke utjecaja koje bi željeli da na jugoistoku Europe imaju Sovjeti ili Zapad. Tada je Jugoslavija dobila fifty-fifty, Grčka 90:10%. U Potsdamu su priznate nove vlasti istočnoeuropskih zemalja koje su, ako ne komunističke, bile pod snažnim sovjetskim utjecajem. Jalta nije bila ni mjesto gdje je “lukavi” Staljin prevario zapadni dio Velike trojice. Jalta je bila vrhunac njihove suradnje, mjesto gdje su pregovori bili lakši, odnosi manje napeti, gdje su se susreli političari koji su se već poznali, pa i cijenili. “Osjećamo kako imamo prijatelja kojem možemo vjerovati”, rekao je Churchill za Staljina tijekom zdravica. Možda je pretjerivao, baš kako je komplimente dijelio Staljin, ali tekst izgovorenog objavio je deset godina kasnije, nakon Staljinove smrti, u jeku hladnog rata, u svojim Nobelovom nagradom ovjenčanim memoarima. Tada takve izjave više nisu zvučale logično, pa i to sugerira kakva je atmosfera na konferenciji vladala. Slično bi se moglo zaključiti o Staljinovoj iskrenoj brizi za bolesnog Roosevleta, kojega je otišao posjetiti u privatnoj odaji Livadije. “Zašto ga je majka priroda tako kaznila? Zar je on gori od drugih?” komentirao je. Churchilla je u zdravici opisivao kao “čovjeka koji se rađa jednom u stoljeću”.

Jalta je u najboljim danima izgledala kao francusko ljetovalište. Uz morsku obalu izgrađene su vile, a 1911. posljednji ruski car Nikolaj izgradio je Livadija, odmorište za svoju obitelj. Tamo se 1917., nakon abdikacije, namjeravao i povući prije nego što je revolucija završila s monarhijom u Rusiji. Potom je palača pretvorena u sanatorij za plućne bolesnike. Nakon što su nacisti 1941. zauzeli Krim, najprije je u kompleksu sjedište 22. pješačke divizije Wehrmachta, a onda i privatna rezidencija generala Rundstedta. Palača je njemačku okupaciju preživjela, ali je 90 zgrada u njezinoj okolici bilo posve uništeno. Kada se saznalo da se novi skup na vrhu održava u SSSR-u, sve je u velikoj hitnji trebalo pripremiti. Samo robovski rad i golemi napor mogao je od opustošenog prostora učiniti ugodne prostorije. Američki ambasador u Moskvi Averell Harriman krajem siječnja doputovao je na Krim, sa zadovoljstvom poručio sovjetskom ministru vanjskih poslova Molotovu da će predsjednik u Livadiji biti presretan. Slično je bilo i s rezidencijama Churchilla i samog Staljina, u vilama kneza, anglofila Voroncova i Jusupova, ubojice zloglasnog Raspućina, gdje je odsjeo Staljin.

Prije rata Krim je bio vjerojatno najbolje od Rusije; sada su se ostaci borbi vidjeli posvuda. Prostor je bio pust, dijelom zbog njemačkog ubijanja, Staljinova preseljenja Tatara, njemačkih saveznika, pa i opsesije sigurnošću, što je značilo da su svi imalo sumnjivi građani izolirani ili maknuti. Teško, doduše, da je bilo načina probiti 620 ljudi koji su se brinuli za Staljinovu sigurnost, sve zrakoplove koji su čuvali nebo, stotine članova izaslanstava koji su pratili Veliku trojicu.

Staljin je u Jalti bio na svom vrhuncu. Bio je pun samopouzdanja, žovijalan, ugodan, raspoložen šaliti se, ali i dovoljno Staljin da svojim gostima u velikim količinama toči alkohol. Bilo ga je jednako kao i kavijara, stalno i svagdje, toliko da je i veliki prijatelj takvih tekućina Winston Churchill pazio da se od jednog trenutka njemu dalje toči samo voda. Šampanjac se, ipak, pio u vrčevima. Hitler, kojem su politički razgovori bili manja briga od savezničkih snaga što su u veljači na Zapadu već ušle na teritorij Reicha, tih je dana operirao glasnice. Polip koji je imao dobio je zbog vike, vjerojatno i stresa kojem je bio izložen mjesecima. Varšava je izgubljena polovicom siječnja, u jeku ofenzive koja je otvorena od Karpata do Baltika. Nijemci su u panici bježali s Istoka, ali su na Zapadu poduzeli protuudar u Ardenima i još jednom pokazali kako postoje rezerve, kako se Hitler ne smije posve otpisati. Dalo je to na dramatičnosti sastanku na Krimu, učvrstilo savezništvo, atmosferu obojilo bojama Drugog svjetskog, a ne budućega, hladnog rata. Roosevelt je sa Staljinom već u Teheranu 1943. uspostavio izvrstan odnos, često ga gradeći na račun Churchilla. Posebna veza bila je vidljiva u Jalti. Roosevelt je u SSSR jedva doputovao. Bio je bolestan, a let iz Washingtona na drugi kraj svijeta nije bio jednostavan pothvat niti su zrakoplovi onoga doba bili luksuzni. Ipak, ne samo u Jalti nego i tijekom putovanja u Europu i Afriku američki je predsjednik odredio nekoliko dugotrajnih pravaca američke politike. S Krima je odletio na sastanak s Abd al-Aziz ibn Saudom, kraljem Saudijske Arabije. Arabijska nafta tek je počela snažno pristizati savezničkim snagama, ustupljena je zračna baza Dhahran, a kralj je bio i antikomunist, što će se brzo pokazati važnim.

Velika trojica u Jaltu su doputovali preko Simforopolja, najvećega grada u središtu poluotoka. Roosevelt je na Malti, do koje je doletio, s Churchillom proveo samo jedan dan, ali je izbjegavao govoriti o bilo čemu važnom. Britanski premijer na Krim je sletio 20 minuta nakon američkog predsjednika. Potom se trebalo pet sati voziti do mora, gdje je pejzaž bio posve drukčiji, mediteranski, s palmama. Churchill je dugu vožnju mrzio, a prazni, ratom pogođeni prostor Krima, nije ga impresionirao.

Jalta je dodirnula više gorućih pitanja. Najvažnija je bila Njemačka, koja nije trebala, kako su neki predlagali, biti razbijena, demilitarizirana i podijeljena. Znalo se da je Njemačka, barem njezin zapadni dio, ključan za obnovu Europe, pa i kao prepreka sovjetskom ulasku u Europu. Stoga je izabrana podjela na zone. Na samom početku Roosevelt je izjavio da Amerika nema namjeru mir čuvati po cijenu zadržavanja velike vojske 3000 milja od kuće; Churchill je zbog toga još snažnije agitirao da se u Njemačkoj okupacijska zona dodijeli i Francuzima. Brana između Sovjeta i Sjevernog mora tako ne bi bili samo Britanci. Poljska je trebala biti pomaknuta na zapad, kompenzirana za ono što je već izgubila u korist Sovjeta, za čiste njemačke krajeve na zapadu. Zajednička vlada i slobodni izbori koji će uslijediti trebali su odrediti budućnost zemlje zbog koje je Drugi svjetski rat izbio. Poljsku je trebalo žrtvovati, no ona je Staljinu bila daleko najvažnije pitanje. Tu sa Sovjetima nije bilo rasprave, a nade da će slobodni izbori u ostalim istočnoeuropskim zemljama dovesti demokratske vlasti bile su zapravo odlučene cijevima Crvene armije i milijunima poginulih Sovjeta. Najlakše i najbrže dogovoren je azijski paket. Sovjeti su dobili pravo vratiti sve ono što je izgubljeno 1904./05. u vrijeme rata s Japanom, uključujući Sahalin i Kurile, na koje Japan i danas pretendira. Važno je bilo da se Sovjeti suglase s ulaskom u rat protiv Japana. SAD-u jednako važno bilo je dogovoriti se o svjetskoj organizaciji. Nastanak UN-a još je jedan od trajnih rezultata Jalte.

Nikita Hruščov, sovjetski vođa nakon Staljina, 1954. poluotok je dodijelio Ukrajini, ali Rusi su i dalje tamo bili većina. Potom se SSSR raspao, ali su unutarnje granice republika ostale iste, kao i vanjske granice svih država koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata. Jalta je u središtu grada imala McDonald’sov restoran, mada je ispred njega stajao spomenik Lenjinu. Sedamdeseta godišnjica konferencije odvija se u bitno drukčijoj atmosferi. U ožujku 2014. Krim se odvojio od Ukrajine, a ruska Duma secesiju je brzo prihvatila. Petog veljače 2015., na obljetnicu početka konferencije, predsjednik Dume Sergej Nariškin otkrio je golemi spomenik Velikoj trojici. Staljin je namjerno nešto viši od druge dvojice, a spomenik je čekao 10 godina da bi se postavio. Ukrajinske su vlasti bile nesklone izgraditi obilježje Staljinu, posebno jer su krimski Tatari sve držali velikom provokacijom. Drže to i dalje, no sada na Krimu vrijede drukčija pravila.

Točno sedamdeset godina od završetka konferencije u Jalti, u Minsku je za postizanje mira u Ukrajini posredovala Francuska i Njemačka. Mada je sporazumom obećano čuvanje vanjskog integriteta Ukrajine, bude li Krim iz svega isključen, bit će to prvo odstupanje od granica i pravila koja su tako davno zamišljena. Tek 2014. s ruskom aneksijom Krima dogodila bi se vanjska promjena granica neke europske države.

Jalta i Krim, pa i ono o čemu se tamo govorilo, bitno su utjecali na sudbinu Ukrajine, no Ukrajince kao posebni, zasebni, entitet ni o čemu tada nisu pitali. Vojnici Crvene armije, među kojima su i Ukrajinci, pred vratima su Reicha, a hladni je rat za Ukrajinu tada već počeo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:04