Ognjen Sviličić: smrt u Zagrebu

U filmu ‘Takva su pravila’ važnu ulogu igra skidanje cipela. Svako od troje protagonista, majka, otac, sin, po dolasku izvana barem jednom skida cipele i navlači papuče.

Njihov stan u nekoj je zgradi u Utrini, usred anonimnosti kolovoznih traka, betonskih blokova, automobilskih parkirališta, gdje ljudi žive kao mravi, blaženo zaštićeni i otuđeni jedni od drugih. Ali ovo nipošto nije priča o otuđenju, niti o ispražnjenim identitetima. Da jest, ne bi bilo tog opsesivnog skidanja obuće, niti bi bilo papuča. Nigdje ta replika nije izgovorena, niti je bilo mjesta za nju, ali gledatelj kao da čuje ono: po ovoj kući se ne hoda u cipelama! Samo bi gostu iz vrlo dalekog svijeta, ili ne daj Bože onome koji je tu došao hapsiti ili iz kuće iznositi mrtvaca, bilo dopušteno da ulazi u cipelama. Zašto su cipele važne u Sviličićevom filmu?

Otac Ivo vozač je Zetova autobusa. U neka doba, sedamdesetih i ranih osamdesetih, među zagrebačkim tramvajdžijama - ili tramvajcima kako domaći kažu - bilo je nesrazmjerno mnogo muškaraca, mladića iz sela Foča kod Doboja. To mi je davno pričao čovjek koji je predavao marksizam u školi za vozače tramvaja. Bit će da je u Zet, za nekog šefa jednom davno došao neki Fočak, pa su ljudi nastavili dolaziti jer su imali nekoga svog. Selo Foču nipošto se ne bi trebalo miješati s varošicom ili kasabom Fočom u Podrinju...

Kada Emir Hadžihafizbegović igra Ivu, tada gledatelj u prvi čas biva zbunjen. Hadžihafizbegović veliki je glumac na maloj pozornici, u malim jezicima, gdje bi svi pravi filmski glumci jedva stali u jedan Zetov autobus. I još bi se imalo gdje sjesti. Filmova je malo, pogotovo dobrih, teatar je, uglavnom, mrtav, pa glumac nema ni prostora, a ni potrebe da igra uloge koje su od njega daleko. I kako to, onda, da Hadžihafizbegović igra Ivu, a ne Bošnjaka muslimana? Na ovo će pitanje odgovor dobro znati svatko tko prepoznaje zašto su tako važne cipele u Sviličićevom filmu. I tko je, zapravo, taj svijet kojem ćete obeščastiti dom ako mu u cipelama uđete u kuću.

Hipster na putu

Majka i otac govore jednim jezikom, njihov sin govori drugim jezikom. Njihovi jezici su, to znamo, međusobno razumljivi, ali istovremeno i beskonačno udaljeni. To je u filmu važno, kao što su važne i one papuče. Ognjen Sviličić poput nekoga kosmopolitskog hipstera putuje od festivala do festivala sa svojim filmom - pogledajte mu frizuru i okvire naočala, taj čovjek živi na aerodromima - ali on nije snimio film u takvu festivalsku svrhu. Izvan granica ovoga jezika i svijeta, ljudima će ostati posve nerazumljiva priča o skidanju cipela. Oni neće čuti da roditelji govore jednim jezikom, a sin posve drugim jezikom. Nigdje u filmu nema indikacije o toj temeljnoj identitetskoj razlici između njih. Sviličić se nije potrudio da je istakne, nego je cijeli jedan sloj ovoga filma, onaj možda i najvažniji i najtragičniji, ostavio neizrečenim. Tako da ga razumiju, vide, čuju i osjete samo lokalni gledatelji, i to oni i onakvi lokalni gledatelji kojima čula nisu otupila od raznih holivuda i agramer cajtunga. Ali čak i kada im se prikrije taj dio priče s jezikom, cipelama i tuđinstvima, u filmu “Takva su pravila” osjetit će nešto mračno i moćno, što će ih u sebe usisati, kao što usisa svaka prava priča, čija je istinitost u onome što je, uglavnom, neizrečeno.

Pretukli su im sina, i sin umire u bolnici. Za druge je to, možda, tako, ali za njih nije. Kada roditeljima umire sin, oni toga nisu svjesni. A i to što su ga pretukli, nije pretjerano važno svijetu u kojem su se zatekli. Policija je ravnodušna, ispunjena ostojićevskim pedagoškim zanosom - kada su došli prijaviti napad, dežurni inspektor ih je upozorio na važnost suradnje s kvartovskim policajcem, koji je mogao prevenirati cijelu stvar. Nisu mu ništa odgovorili. Pokunjeno su izašli iz kancelarije, vrijedno su ispunili i potpisali zapisnik. Držali su se pred njim kao lojalni, ponizni i pokorni građani, kao Hrvati koji su, zapravo, stranci. U svome svijetu, onom u kojem su domaći, a koji odavno već za njih ne postoji, inspektora bi poslali u pičku materinu. Baš tako, to je taj svijet. Ponizan u poniženju.

U bolnici, gdje dječak leži, mali je tranzicijski pakao. Vrvež, otuđenje, metafizička tuđina i nerazumijevanje među ljudima. Bolnica je još jedno inozemstvo u onome suštinskom novozagrebačkom inozemstvu. Svaka je bolnica tuđina, država za sebe, sa svojim sustavom vrijednosti i onom vrstom okrutnosti i bešćutnosti kakva izvan bolničkoga kruga ne postoji. Red je pred šalterom, zagužvani red potpunoga socijalnog kaosa, to nije red, to je, naprosto, gužva: jedna žena prijavljuje smrt muža. Nikoga to neće dirnuti. Kao ni kad otac bude prijavljivao smrt sina. Jer sin na kraju, naravno, umire. Zna se da će biti tako. Neumitno je. Mora umrijeti.

Film o Drugom

Veliki događaji sačinjeni su od niza malih i nevažnih događaja. Tako je u ovom filmu važno i to što je Ivo u nedoba kupio paprike. Muško je, ne zna da se u ovo doba godine paprike ne kupuju. One će, te paprike, odigrati veliku ulogu u priči. Ali nju je bolje prešutjeti, i vratiti se skidaju cipela kada se uđe u kuću.

“Takva su pravila” drugi je u nizu Sviličićevih bosanskih filmova. Ili je, možda, treći u nizu Sviličićevih filmova o Drugima, zajedno s “Arminom” i “Oprosti za kung fu”. Zašto Ognjen Sviličić snima bosanske filmove? Zato što zna da će se to svidjeti strancima, ta bosanska i balkanska egzotika? Ne, tom se rabotom bave neki drugi, socijalno ambiciozniji, ali umjetnički neusporedivo neuspješniji hrvatski redatelji. Sviličić bosanske filmove snima svjesno ili nesvjesno vođen onom najopćenitijom i najtačnijom definicijom romana: roman je priča o Drugome. Film je priča o Drugome. On je među rijetkim hrvatskim piscima ili redateljima, moglo bi ih se nabrojati na prste jedne ruke - i to ruke jednoprstoga čovjeka, naprimjer mesara - koji su u stanju oko sebe vidjeti Drugoga.

“Takva su pravila” film je dvoje velikih glumaca: uz Emira je Jasna Žalica. Istovremeno, njih su dvoje morali djelovati kao naturščici. S njihovih lica morale su bili izbrisane sve serije i filmovi u kojima su nastupali, reklame za toalet papir i za telefoniranje, što je u potpunosti uspjelo. Male uloge u filmu igraju neki vrlo poznati hrvatski i regionalni glumci. Neke od tih uloga su na ivici statiranja. To ima itekakvog smisla u općem pretvaranju glumaca u naturščike. Treba li reći da se samo veliki glumci mogu pretvoriti u one koji nisu glumci?

Ovo je priča o ljudima koji su u Zagrebu sami. Na žalost im dođu samo neki njihovi zemljaci. Ostavljaju kuvertu s novcem: trebat će, veliki su troškovi. I to je običaj jednoga svijeta. Stranog svijeta. Običaj Drugih. Ubili su im sina, a kao da se nije dogodilo ništa. Koje li je ovo, Bože, strašno inozemstvo.

Nitko u našem filmu, skoro nitko u našoj književnosti nije tako tačno prikazao reakciju roditelja na vijest da im je umro sin. Tih nekoliko scena, povezanih u jednu filmsku epizodu, izraz su Sviličićevoga najvećeg majstorstva. Nešto što je, opet, tako lokalno, duboko mentalitetno, a emotivno potresno, možda i razumljivo na svakome kraju svijeta, gdje god da Sviličić bude sa svojim filmom putovao.

Oblizivanje potplata

U Bosni se po kući ne hoda u cipelama. To je nešto što je mnogo veće od pukog običaja: ljudima se rođena kuća zgadi kada je tako nezvani gosti pregaze u svojoj uličnoj obući. Ovome gledatelju trebale su godine da u sebi savlada tu vrstu gađenja, i da, metaforični rečeno, obliže potplate vlastitih i tuđih cipela. Potreba za skidanjem cipela došla je iz muslimanskoga vjerskoga i životnog ceremonijala, ali je svojstvena svima. A tog Drugog iz Bosne, šofera Ivu, možda iz Foče kod Doboja, neće nitko bolje odigrati od Emira Hadžihafizbegovića. I to ne zbog onoga pravila da šepavca ne smije igrati glumac koji šepa, pa tako ni bosanskoga Hrvata ne bi trebao igrati bosanski Hrvat, nego zato što Hadžihafizbegović, naprosto, jest Ivo u njegovoj ivinskoj suštini. Time nije ništa manje Emir... Eh, ta teška, nerazumljiva bosanska matematika, eh ti odrođeni primitivci bez “nacionalne samosvijesti”...

A je li moguće da Ognjen Sviličić nije ni znao što, zapravo, pripovijeda u scenama skidanja cipela? Da, to je sasvim moguće. Istinskim se pripovjedačima to stalno događa: osim što su njihova djela od njih pametnija, često su i vidovitija, mnogo više znaju, govore i osjećaju od svojih tvoraca.