Nevolja s australskim 'povjesničarom'

Tog ljeta 2011. i „Hajduk“ i „Dinamo“ su se - kao svakog ljeta pripremali za novu hrvatsku nogometnu sezonu. Tog ljeta '11, „Dinamo“ vodio Zdravko Mamić, vječan i nepoderiv poput plastične kese. „Hajduk“ je tog ljeta, pak, vodio Hrvoje Maleš, čovjek čija će kratka karijera sportskog dužnosnika ostati obilježena kovčegom novca koji je - u suradnji s USKOK-om donio kao mito šefu sudačke organizacije Širiću. Svojim činom građanskog integriteta Hrvoje je Maleš tako potpuno ogolio baruštinu zvanu HNS, no jedina je posljedica toga bila ta da je Mamić ostao u nogometu, a Maleš iz njega uklonjen pincetom. Ali - to je jedna druga priča, ispričana mnogo puta.

Svojim činom građanskog integriteta Hrvoje je Maleš tako potpuno ogolio baruštinu zvanu HNS, no jedina je posljedica toga bila ta da je Mamić ostao u nogometu, a Maleš iz njega uklonjen pincetom. Ali - to je jedna druga priča, ispričana mnogo puta.

No, tog ljeta ‘11. Mamić i Maleš bili su epizodni likovi jedne druge priče. Te predsezone, i Hajduk i Dinamo htjeli su se pojačati u obrani. I jedni i drugi htjeli su dovesti u svoju ekipu Hrvata iz Canberre Joea Šimunića, krakatog i tehnički vještog stopera koji je te sezone završavao dugu bundesligašku karijeru, pošto mu je istjecao ugovor u Hoffenheimu. U tom trenutku Šimunić je već imao reputaciju pravog dijasporca, tvrdog Hrvata koji je političko poimanje domovine izgrađivao u zavičajnim klubovima i hrvatskim katoličkim misijama. Šimunić - međutim - još nije imao status sportske inačice Thompsona, status koji će steći nakon što je u maji na špaline i s mikrofonom u ruci u studenom 2013. u Maksimiru potpaljivao okuku da skandira fašističke slogane. U tom trenutku, Šimunić je bio naprosto dobar igrač i (za navijačku raju) ideološki “košer” onako kako su to i Zvonimir Boban, Jasenko Houra ili Miroslav Škoro.

Vremešni stoper

Tog ljeta, dva su se kluba tukla oko dobrog, ali vremešnog stopera. U jednom trenutku, Joe Šimunić je izjavio da će “99,9%” doći u Hajduk, što je objavio i lokalni tisak. Samo koji dan potom, Šimunić je potpisao ugovor s Mamićem i prešao u Dinamo. Dan poslije, na nadvožnjaku u splitskom kvartu Pujanke netko je objesio lancun s citatom pjesme TBF-a: “Moja mater te 99,9% traži”. U tom trenutku, za politički mahom desnu dalmatinsku navijačku populaciju australski je orijaš postao crna ovca, oličenje cinizma nogometnog kapitalizma te centralističke moći i novca koji gnječi (ne samo nogometni) jug. A onda se dogodio - Maksimir 2013. Dogodila se ta ružna novembarska večer kad je Šimunić - visok i zastrašujuć kao neki vikinški bog - u mikrofon stadionu rikao “Za dom”, dok mu je okuka Maksimira odgovarala pripadajućim odzivom. Za to širenje nacizma kaznila ga je FIFA strogo i pravično, a za pučku desnicu on je postao novi Thompson, novi Gotovina ili Andrijica Šimić, novi u nizu mitskih, progonjenih hajduka koji “noću vodu piju, lice kriju” pred “judeomasonskom” FIFA-om i komunjarama na lokalnoj vlasti. Koji dan poslije, ista “99,9%” svjetina na poljudskom stadionu povest će se za svijetlim primjerom učitelja povijesti iz Canberre. Iduće subote, gotovo će čitav Poljud - dakle, isti stadion, isti grad i isti klub koji je 1980. plakao za Titom - skandirati “Za dom spremni” punih dvadeset minuta. “Mater” koja ga “traži” Šimuniću je oprostila, jer nije važno ako je netko dovoljno loš hajdukovac pod uvjetom da je dovoljno dobar ustaša.

Tako je to bilo takoreći jučer, 21. studenoga 2013. U međuvremenu, prošla je godina dana, a u tih godinu dana stvari su se nekako čudnovato promijenile. Prije nekoliko tjedana, 30.000 navijača Hajduka, uključujući i dobar dio fašista i “fašista” iz prethodnog pasusa, pobunio se protiv nogometnog saveza i Šimunićeva maksimirskog poslodavca. Premda mladi lumpenproletarijat s okuke to ne razumije u potpunosti, njihovi zahtjevi u osnovi su ideološki u najizravnijem smislu riječi. Ono što oni žele jest građanska participacija, kontrola javnosti nad javnim dobrom te nad sredstvima proizvodnje. Te subote, glavni je govornik na Rivi bio sociolog specijalist za supkulture Benjamin Perasović koji je izišao pred navijače kuštrav i bradat poput kakvog marksističkog ideologa koji podučava bolivijske peone. Dok su drugi popaljivali raju navijačkim govorima, Perasović im je natanane obrazložio “smjernice politbiroa”. Koji tjedan kasnije, na Poljudu je Sjever pola poluvremena skandirao “viva revolucija” (!), lijevi portali ustreptali su u pohvalu navijačkoj borbi protiv nogometnog monopolističkog kapitalizma, a tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti u jednom je broju imao četiri ushićena teksta u podršku onim istim navijačima koji su deset mjeseci ranije zborski “citirali” ustaškog ideologa iz Canberre. Mora se priznati, katkad živimo u jako zabavnoj zemlji.

Apsurdan obrat

A finale tog apsurdnog obrata dočekali smo ovog tjedna. U Splitu se, naime, održala estradno-sportska revija zvana Turnir četiri kafića u kojoj mali nogomet igraju četiri kombinirane futsal ekipe sačinjene mahom od poznatih velikonogometnih igrača. Na turniru je trebao igrati i Joe Šimunić, no njegovo je ime uoči turnira nestalo s popisa, a gradom se raširila priča da je dio navijača prijetio prekidom utakmice ako nastupi australski “povjesničar”. Nakon turnira, priopćenjem se javila nekakva koordinacija udruga branitelja i optužila udruge navijača za ostraciranje ustaše Joea. Napisali su da je taj “skandalozan čin” “za svaku osudu” te postavili retoričko pitanje zašto se dolazak na turnir brani “čestitom domoljubu” - zbog toga jer je igrač Dinama ili zbog njegova - zanimljivo su to sročili - “prenaglašenog domoljublja”? Sve se to događa koji tjedan nakon što je uvodničar Glasa koncila napao torcidaše kao - orjunaše! Tako je ova zemlja apsurda dobila svoje apsurdno finale: Torcidu sada hvale srpski tjednici i marksistički znanstveni novaci, a s njom ratuju - Crkva i ratni veterani?

Netko optimističan pomislio bi da su nogometni navijači doživjeli ideološku preobrazbu, ili da im se - reklo bi se u stara vremena - naglo razvila klasna svijest. To je naravno naivno. Vjerujem da dobar dio onih koji danas sudjeluju u “borbi za samoupravljanje” i dalje smatra da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, i dalje misle da su “crveni“ gori od vraga paklenog te i ne pomišljaju da bi u borbi protiv “močvare” moglo biti išta ideološko. Njima Šimunić smeta uglavnom i jedino zato što je pogazio riječ.

Ugroženi borovi

No, jedan od razloga zašto je nogomet sjajan je i taj što je lakmus kroz koji se pokazuje i ono što je zakrito. Kao što se ne možete svađati s brojkama na semaforu, kao što u nogometu ne možete fingirati “izvrsnost” i “međunarodnu vidljivost”, tako nogomet jasno i vidljivo pokazuje procese i ideološka trvenja koja inače postoje i drugdje, ali ih oni koji vole nogomet u nogometu - jasno vide. Nogomet najednom prestane biti samo nogomet, kao što i par ugroženih alpskih borova prestanu biti samo borovi, ili Varšavska samo jedna ulica, ili Nauta Lamjana samo jedna tvrtka kraj tolikih koje propadaju. Najednom shvatite da se oko kožnog mjehura za napucavanje odvijaju procesi koji postoje i drugdje, i inače, ali ih niste znali ili mogli koncipirati u glavi. I najednom shvatite da će vas - ako počnete dirati zatečeno stanje - početi bosti oni koji misle da je to zatečeno stanje poželjno. Pa makar do tada vi mahali istim zastavama kao oni, i klicali iste parole kao oni.

Hrvatski navijači i splitski navijači tako su se odjednom nehotice sukobili s ideološkim fantazmama koje su sami i podržavali, a dijelom i proizveli. Nakon što su počeli propitivati odnose moći, sudarili su se s ideologijom nacionalne sloge u kojoj se svako propitivanje centra, autoriteta i nacionalnih institucija smatra sektašenjem i izdajom. Najednom su shvatili da - vulgarno pojednostavljeno - ako žele biti “dobri hajdukovci” neizbježno u tuđim očima postaju “nedovoljni ustaše”. Također, shvatili su da ako počnu propitivati odnose vlasništva i novca, i preko volje najednom u nečijim očima postaju “komunjare”. I bilo bi im dobro da se toga prisjete svaki put kad ubuduće čuju da netko nekom lijepi etiketu da je komunjara ili “slab Hrvat”. Bilo bi dobro da se sjete da iza takvih rečenica u pravilu stoji neki - ne nužno nogometni, ne nužno sportski - Mamić ili mamić.