Nedavno sam u jednom članku (Lider, 18. travnja 2014.) ustvrdio, ukazujući na niz konkretnih primjera, da je naš javnodržavni obrazovni sustav u akutnoj pedagoškoj, sadržajnoj, kreativnoj i upravnoj krizi.
Potrebni su nam novi programi i sustav u kome nije bitno tko ih nudi, već koliko su dobri i traženi. Pri tome se, naravno, postavlja pitanje kriterija u prosudbi dostupnih programa.
Smatram da je najrelevantniji kriterij izbor samog studenta koji, polazeći od vlastitog interesa i svoje vizije života i napretka, slobodno izabire obrazovnu instituciju - javnu ili privatnu - gdje god je izbor moguć, u uvjetima striktne kontrole kakvoće nastave. Sloboda izbora potiče odgovornost studenta, natjecateljski duh institucija, učinkovitost i kontinuirano praćenje međunarodnog razvitka novih znanja.
Cijeli sklop empirijskih zapažanja o krizi i mojih prijedloga kako se iz nje izvući rektoru Bjelišu očito je potpuno nezanimljiv.
Kako bi izbjegao raspravu o tim vrlo konkretnim pitanjima, poslužio se nadasve domišljatom tehnikom da spomene gadne, ali nažalost istinite priče o “klanovima, pogodovajima, korumpiranim sveučilišnim profesorima i tako dalje i tome slično” kako bi ih obezvrijedio stavljajući ih na razinu “lokalnih unutarhrvatskih tema, ‘naših i njihovih’, ‘dobrih i zlih’ pa zatim sve to pripisao kritičarima umjesto da im odgovori.
Kao ni ostale gorljive zagovaratelje postojećeg i katastrofalno lošeg stanja, rektora ne zanimaju argumenti - on se uhvatio Ustava pa slavodobitno utvrđuje da njegov članak 49 doduše govori o poduzetničkoj i tržišnoj slobodi kao temelju gospodarskog ustroja RH, ali likuje da se to ne spominje “nigdje drugdje”.
Pa onda tomu suprotstavlja sva ona područja u kojima Ustav prepoznaje javni interes, čime su oni po rektorovu vrlo originalnom tumačenju isključeni iz ravnopravne tržišne utakmice i stavljeni u isključivu ili gotovo isključivu ingerenciju države. Kao takve Bjeliš uz obrazovanje navodi i “kulturna i prirodna bogatstva, socijalnu skrb, zdravstvenu zaštitu, odgoj djece, brigu o nemoćnima, znanost, kulturu, sport, zaštitu okoliša itd.”
Kako je ustavotvorac među područjima od javnog interesa srećom izbjegao spomenuti i demografiju, rektor Bjeliš barem za sada ne inzistira da država preuzme odgovornost i za čin prokreacije. Iako… Naime, iz tog čina nesumnjivo proizlaze značajne posljedice za niz spomenutih, “za državu rezerviranih”, sektora. Slijedeći rektorovu logiku bilo bi poželjno da država i iz njega odstrani elemente intimne ponude, potražnje i emocionalnog angažmana te utvrdi politički verificirane vrijednosne, okolišne, tehnološke i farmakološke okvire čina, uz osiguranje adekvatnih materijalnih okvira za njegovu provedbu.
Upravo pitanje materijalnih okvira očito najviše muči rektora. On nas, ustavotvoran kakav već jest, podsjeća da naš temeljni zakon obvezuje građane da pridonose općem dobru i da sudjeluju u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim mogućnostima.
I tu se krug elegantno zatvara: najveći dio našeg života odvija se po njemu u javnoj sferi i treba biti financiran javnim novcem koji su građani obvezni namiriti. Nakon dodira tog čarobnog štapića preostaje samo malenkost da političari kojima smo povjerili upravljanje svim tim anonimnim javnim sredstvima u svojoj neizmjernoj mudrosti raspodijele sakupljeni novac.
U nekim starim knjigama to se nekoć sažimalo: od svih po mogućnosti, svima po potrebi, ali su životne realnosti vrlo rano iskazale svu naivnost, a povremeno i ne baš rijetku opakost te ponosne maksime. Nije slučajno da se i racionalni solidarni Skandinavci, koji temelj demokracije vide u pravu oporezivanja, i te kako trude da pojedincu ostave što veći prostor slobodnog odlučivanja.
Nema sumnje da polemičke akrobacije rektora Bjeliša samo zakrivaju njegov glavni problem: on se ne može pomiriti s mišlju da se sloboda studenata da biraju obrazovne institucije temelji na sustavu vaučera za čije je korištenje bitna kakvoća odabranih institucija, a ne jesu li one državne ili privatne. Ideja mu je toliko strana da se s njom ne može pomiriti niti onda kad bi provedba prijedloga, kao što je slučaj s mojim zamislima, dovela do značajnog povećanja ukupnih sredstava namijenjenih visokoškolskom obrazovanju, ali iz drugih, nedržavnih izvora.
Umjesto da se osvrne na konkretne prijedloge, rektor poseže za nepotkrijepljenim mitingaštvom: “Svi znamo da bi došlo do daljnjeg slabljenja hrvatskog visokog obrazovanja kao javnog dobra uz dodatno pogodovanje privatnim visokim učilištima [čime se to njima sada pogoduje?] … toliko izlizana priča da smo sami sebi dosadni upozoravajući na njenu apsurdnost” itd.
E neće, majke, to proći, dovikuje rektor sa svoga Rocinanta: Non pasaran! “Nećete vi tu grabiti pet-šest tisuća eura po studentu… pa dalje lako… naći ćemo mi uvijek način odgovoriti… jer znamo da ovom narodu treba [drugo] a ne samo sličice nasmiješenih budućih menadžera, komunikatora itd. za čije bi školovanje porezne obveznike i ubuduće trebalo… opteretiti barem dva puta većim izdavanjima”. Nema svaki vitez, nažalost, svoga Panchu da ga prizemlji kad u vrućici počne fantazirati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....