Nema nikakve sumnje da bleiburški martirij treba dostojanstveno obilježavati.
Napose, nema baš nikakve sumnje da je vladajuća koalicija teško pogriješila (radi se o jednoj od njenih rjeđih “ideoloških” pogrešaka, ali uistinu kardinalnoj) kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.
Prvo, hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana.
Drugo, tom je besmislenom odlukom vladajuća koalicija uvrijedila stotine tisuća ljudi koji i danas imaju osobne razloge da pamte Bleiburg.
Treće, tom se nepromišljenom politikantskom kalkulacijom vlast izvrgnula riziku da bude optužena zbog amnestiranja komunističkih zločina.
Nažalost, one političke i društvene grupe koje obilježavaju Bleiburg prema tom se tragičnom nizu događaja (za koje, sasvim sigurno, jest suodgovoran i Josip Broz Tito) ponašaju još mnogo neodgovornije od vladajuće koalicije.
Bleiburg, iz godine u godinu, za hrvatsku radikalnu desnicu i za dio Katoličke crkve postaje jednako važan i jednako pogrešan ikonografski, ideološki i politički argument kao što je to za propagandu bivšeg režima bio Jasenovac.
Napuhavanje broja
Baš kao što je jugoslavenski agitprop izmislio 700 tisuća žrtava u Jasenovcu (čega se, nažalost, još uvijek drže Milorad Dodik, kao i ne tako malobrojni svećenici Srpske pravoslavne crkve), tako hrvatski radikalni desničari iz godine u godinu napuhavaju broj bleiburških žrtava, služeći se pritom svim mogućim najnepozudanijim i najneukusnijim metodama na svijetu: od izračunavanja potencijalnog broja mrtvih po kvadratnom metru neke jame-grobnice u Sloveniji, preko nepotvrđenih i necjelovitih sjećanja preživjelih ljudi iz križnih putova do procjena o brojnom stanju kolone koja je 7. svibnja krenula iz Zagreba prema Mariboru i Austriji. Sve su te matematičke operacije garnirane jezivim opisima partizanskih postupaka prema zarobljenicima: kada bi bilo tko imalo racionalan ozbiljno shvatio sve što se u hrvatskim medijima dalo pročitati (ili čuti) o likvidacijama na Bleiburgu, morao bi zaključiti ili da se radi o lažima i preuveličavanjima ili, pak, da su jugoslavenski komunisti bili mnogo krvožedniji i okrutniji od, recimo, Atilinih Huna.
To sve, nažalost, jest i glavna svrha propagandno-političke kampanje o Bleiburgu, koja se osobito pojačala otkako je SDP preuzeo vlast.
Konkretni politički ciljevi te kampanje podjednako su maligni i jasni.
Prvo, želi se reći da je Jugoslavija učinila genocid nad Hrvatima: štogod mislili o Jugoslaviji (ja, osobno, ne mislim ništa dobro), takva je teza mračni falsifikat.
Drugo, preuveličavanjem Bleiburga želi se izazvati mržnja ne samo prema ideološkim protivnicima (komunistima; ovdje je manje važno što komunista u Hrvatskoj, srećom, više gotovo da i nema), nego i prema Srbima, što je iznimno politički opasno.
Treće, na temelju preuveličavanja i kičaste zloporabe bleiburške tragedije kani se isprovocirati najgora vrsta hrvatskog nacionalizma; nadalje, na tom se tragu želi izazvati ujedinjenje svekolikog hrvatskog nacionalističkog biračkog tijela na zajedničkoj, krvlju obilježenoj fronti protiv ideoloških protivnika (dakle, protiv SDP-a, kao i svih drugih “nedovoljno” nacionalističkih stranaka), ali, ponovo, i protiv Srba.
Formula je jednostavna: Srbi i komunisti skrivili su Bleiburg, pa je sada vrijeme da se, napokon, zauvijek obračunamo s komunistima i Srbima kako bismo spasili Hrvatsku.
Baš kao što je SFRJ zloupotrebljavala Jasenovac da bi se obračunavala s hrvatskim nacionalizmom i s Katoličkom crkvom.
Radi se o jednoj od najgadnijih i potencijalno najopasnijih političkih manipulacija u najnovijoj hrvatskoj političkoj i medijskoj povijesti.
E sada, zašto su takva pitanja danas, opet, iznimno važna, osobito u trenutku kada se Hrvatska, čini se, napokon počela lagano ekonomski oporavljati?
Zato što ovdje nije riječ samo o povijesnim i ideološkim kompleksima, nego o stvarnim političkim tendencijama i snagama, koje mogu oblikovati našu sadašnjost i blisku budućnost.
Strateški partner
Otkako su lani Crkva i HDZ pokrenuli novu konzervativnu revoluciju, koja se najsnažnije manifestirala kroz referendum protiv homoseksualaca i kroz Stožer za obnovu Vukovara, radikalna je desnica postala hrvatska politička stvarnost, prvi put poslije mnogo godina.
Hrvatska demokratska zajednica morala se, zbog svojih europskih obveza i europskog legitimiteta, povući s kranje desne linije, ali su posljedice te združene lanjske hadezeovsko-crkvene operacije ostale prilično čvrste.
Radi se, konkretno, o Savezu za Hrvatsku kao o udruženju malih ultradesnih stranaka koje je profitiralo na konzervativnoj revoluciji i koje, za razliku od HDZ-a, ni prema kome ne mora pokazivati nikakve obzire.
Nadalje, koliko god se HDZ i članice Saveza za Hrvatsku javno svađali, prilično je izvjesno da Hrvatska demokratska zajednica za godinu i pol neće moći ni razmišljati o formiranju vladajuće većine bez Saveza za Hrvatsku. Savez za Hrvatsku utoliko je nužan strateški partner Karamarkove stranke.
Ako Savez za Hrvatsku na predstojećim europskim izborima zabilježi bilo kakav ozbiljniji rezultat - ako osvoji više od šest ili sedam posto glasova - politička pozornica Republike Hrvatske naći će se u ozbiljnom problemu.
Bit će to prva formalna, cjelovita, neprikrivena manifestacija moći krajnje radikalnog nacionalizma.
Ne treba posebno objašnjavati zašto je radikalni nacionalizam opasan u zemlji koja je ne tako davno prošla kroz rat, bitno međunacionalnog karaktera.
Ali, ne radi se samo o tome, nego je ovdje riječ i o mogućem afirmiranju drugih krajnje koznervativnih vrijednosti, koje Hrvatskoj baš nikada nisu donosile ništa dobro.
Hrvatski je stranački sustav duboko nagrižen korupcijom, neefikasnošću državne uprave i realnom nesposobnošću glavnih političkih stranaka da odgovore na mnoga ključna društvena pitanja.
Građani se, istodobno, osjećaju siromašnijima i nesigurnijima nego ikada (premda se, matematički, vrlo lako može dokazati da taj dojam nije točan).
Podudarne orijentacije
Te dvije činjenice vrlo često stvaraju prostor za snažno napredovanje radikalnih političkih opcija kao što je Savez za Hrvatsku.
Osim netolerantne retorike, izazivanja međunacionalne mržnje i povratka Hrvatske trideset do četrdeset godina unatrag (zanimljivo je kako se pojedine vrijednosne orijentacije radikalne desnice i jugoslavenske komunističke partije zapravo podudaraju, bilo da je riječ o strahu od stranog kapitala, o devetnaeststoljetnom razumijevanju državnog suvereniteta ili o zabrani rada nedjeljom): osim tih loših, nazadnih općih mjesta, Savez za Hrvatsku nema baš ništa ponuditi.
Valja se nadati da hrvatski birači, koliko god da su razočarani sadašnjim političkim sustavom i “tradicionalnim strankama”, neće masovnije glasovati za ekstremnu desnicu.
Hrvatskoj nipošto ne treba orbanizacija. Pitanje je vremena, bez obzira na trenutne obećavajuće mađarske ekonomske rezultate, kada će birači iz susjedne države početi žaliti što su masovno glasovali za tako anakronog i, zapravo, trećerazrednog političara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....