ŠKOLA ŽIVOTA

BRUNO ŠIMLEŠA Što doista znači brojka od 86 posto deklariranih katolika

Crkva se snažno protivi modelu koji postoji u većini razvijenih zemalja prema kojem joj država ne bi davala određeni zajamčeni iznos, nego bi građani birali hoće li dio svog poreza davati bilo kojoj religijskoj instituciji ili humanitarnoj organizaciji

U srijedu sam na zagrebačkom Pravnom fakultetu održao predavanje o stanju u medijima te razlici slobode govora i govora mržnje. Imali smo zanimljivu polemiku o mnogim pitanjima, pa i o vjeri, no i dalje mi se po glavi mota pitanje koje je postavila jedna studentica: mislite li da bi mediji trebali odražavati volju većine? Naslutio sam da misli na 86 posto deklariranih katolika, što je potvrdila, pa bi prema njezinu mišljenju mediji trebali više promovirati katoličke vrijednosti i uvjerenja jer bi tako legitimno predstavljali dominantne vrijednosti javnosti. Umjesto da problematiziram tezu da bi nedržavni mediji uopće trebali predstavljati većinu, odlučio sam problematizirati brojku od 86 posto deklariranih katolika.

Ne sumnjam u istinitost prikupljenih podataka. Vjerujem da se na posljednjem popisu stanovništva 3,599.038 osoba doista izjasnilo katolicima, no što to zapravo znači? Znači li to da toliko ljudi vjeruje u predbračnu čistoću? Znači li to da se 86 posto građana Hrvatske protivi pravu na izbor? Znači li to da 86 posto građana podržava Kaptol? Znači li to da ih toliko podržava ultrakonzervativne aktiviste? Znači li to da 86 posto ljudi sigurno ne krade? Da suosjećaju s onima u nevolji? Da pomažu potrebitima?

Naravno da ne. Istraživanja pokazuju da je većina u Hrvatskoj za pravo na izbor, što se izrazito protivi katoličkoj doktrini, a o predbračnoj čistoći da i ne govorim. Nju prakticira samo šačica ljudi na koje i brojni deklarirani katolici gledaju s čuđenjem.

Možemo samo zamisliti koliko bi ljudi znalo nabrojati 10 Božjih zapovijedi, a kamoli govoriti o življenju u skladu s njima. Zamislite samo koliko bi bilo manje krađa, laži i preljuba da doista živimo prema tim pravilima. I doista, da uistinu živimo u skladu sa životno afirmativnim katoličkim vrijednostima, bilo bi nam nesumnjivo bolje.

Čitao sam intervjue sa svećenicima koji su bolno svjesni nerealnosti te brojke od 86 posto i neki su istaknuli da je realnija brojka oko 25 posto. Naravno, rijetki će crkveni lideri to javno priznati, iako mora da su toga svjesni. Mislim da su bolno svjesni i činjenice da među onima koji doista poštuju i žive zdrave katoličke vrijednosti mnogi nisu oduševljeni Katoličkom crkvom u Hrvatskoj. Situacija se drastično promijenila dolaskom pape Franje kad smo vidjeli toplije, suosjećajnije i poniznije lice Crkve, na koje u Hrvatskoj doista nismo navikli. Mnogi su vjernici jednako oduševljeni današnjim Vatikanom koliko su neoduševljeni Kaptolom. Dosta im je biskupa koji oltar koriste za slanje političkih poruka.

Crkva bi se trebala miješati u društvo, ali nikako se ne bi smjela miješati u politiku! Mnogim je katolicima muka i od činjenice da neki svećenici imaju za Mercedes dok si pola župe meso može priuštiti jednom na tjedan. Naravno, takvi se vjernici ne odriču vjere i nikako se ne odriču Boga, ali se odriču takvog posrednika do Boga. I znam što će reći neki od vas. Pa nisu svi takvi, ima i sjajnih svećenika, uostalom, Crkva je zajednica ljudi, vjernika… i slažem se. Imamo sjajnih svećenika, pa i nekih biskupa koji čak upute i legitimnu, javnu kritiku Crkvi. Imamo i jako mnogo istinskih vjernika koji žive zdrave katoličke vrijednosti. Ali tu nikako nije riječ ne o brojci od 86 posto, nažalost!

No, zašto se onda toliko ljudi tako deklarira? Brojka je toliko velika jer se u 90-ima dogodila fuzija nacionalnog i religijskog identiteta. Tada si bio ili Hrvat-katolik ili si bio na suprotnoj strani. I mnogi su zadržali tu logiku. Biti pravi Hrvat znači biti katolik, a biti katolik znači biti Hrvat. I tako se mnogi izjašnjavaju katolicima iako ne poznaju ni osnovne katoličke vrijednosti. A još manje žive u skladu s njima. A čak i neki koji žive u skladu s njima ne podržavaju ovakvu Katoličku crkvu kao legitimnog posrednika do Boga.

I u takvu društvenu situaciju ulazi polemika oko revizije Vatikanskih ugovora, za što trenutačno nema šanse da se realizira, ali svejedno vrijedi postaviti to pitanje.

Naravno, Crkva se snažno protivi modelu koji postoji u većini razvijenih zemalja, prema kojem joj država ne bi davala zajamčen određeni iznos, nego bi građani mogli birati hoće li dio svog poreza prosljeđivati bilo kojoj religijskoj instituciji ili možda nekoj humanitarnoj udruzi. Zna da bi se tada drastično smanjila brojka od 86 posto katolika, da bi primala drastično manje novca i da bi joj se smanjio legitimitet i borit će se svim silama da obrani status quo jer jedino tako može očuvati iluziju da je podržava većina.

No, umjesto da okrivljuje druge za svoje greške i grijehe, što je, morate priznati, prilično ironično, naša Crkva ima priliku privući više vjernika. Samo treba slijediti lik i djelo pape Franje. Mislim da bi je onda podržavala i većina vjernika, pa čak i ateista!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 05:38