RODITELJI

BRUNO ŠIMLEŠA: Obožavam svoju kćer, ali ne želim baš čitav život podrediti njoj. Mnogi roditelji zanemare sebe, i onda im život postanu njihova djeca

Ona zaslužuje imati sretnog tatu, tatu koji će uživati u životu, roditelje koji uživaju jedno u drugome, tatu koji će imati poslove koji ga ispunjavaju, prijateljstva u kojima uživa...
 Biljana Gaurina / CROPIX

Kako mi je ovaj tjedan supruga na putu, sedmogodišnja kćerkica i ja smo solo. Obično se izoliram kada pišem kolumnu pa sam je zamolio da se poigra s mačkom, a ona zna da me smije prekidati samo ako je nužno. Izgleda da joj je za deset minuta postalo dosadno igrati se s mačkom pa je lagano otvorila vrata i provirio je ovaj papirić na kojem piše: Mogu li gledati crtiće na tabletu?

Nisam obraćao pažnju jer me zanimalo što će sljedeće napraviti. Prvo je počela mahati papirićem, a kako ni tako nije uspjela okupirati moju pažnju, još se i zakašljala iza vrata. Tada sam se počeo smijati, a ona je ušla u sobu s najvećim osmijehom na svijetu jer je ponosna na svoju dobru foru. I ja sam ponosan na nju! Beskrajno ponosan.

Odmah sam izbrisao tekst o reakcijama na prošlotjednu kolumnu jer sam namjeravao pisati o ideološkim ratnicima koji vjeru ne predstavljaju čistim srcem, nego tragično prljavim ustima! No, iskreno, sada im ne želim prepustiti ove retke. Nakon što se od srca nasmijao kćerkici, poželio sam ostati u tom osjećaju.

Roditeljstvo je, bez ikakve konkurencije, najzahtjevnija uloga koju sam ikada imao. Mislim da prilično dobro znam kako se razvija dječja psiha, velik dio svojeg života posvetio sam kćerkici, supruga i ja imamo zdrav brak i dobro se nadopunjujemo kao roditelji, ali svejedno i dalje stalno učim kako biti dobar tata. Stalno učim kako teoriju odgoja prevesti na jezik koji ona može razumjeti. Stalno učim i o sebi i o njoj jer mi se čini kao da svakih nekoliko mjeseci odraste za nekoliko godina i stalno je nečemu novome možemo učiti. Znam da ne mogu biti savršen roditelj i dovoljno sam razuman da to ni ne pokušavam, ali svim srcem želim biti najbolji mogući tata za nju! Kada se rodila, čak sam se odrekao svog poziva kao terapeuta jer sam shvatio da ne mogu i nju pratiti onako kako želim i svim ljudima dati pažnju koju zaslužuju.

Zbog toga što je volim, odrekao sam se nečega što volim, ali ipak nisam cijeli život podredio njoj. Samo sam prilagodio dio svojeg života da budem tata kakvog ona zaslužuje imati. A ona zaslužuje imati prisutnog, odgovornog i sretnog tatu. I upravo zato nikako ne bih trebao zanemariti sebe, a čini mi se da upravo to brojni roditelji naprave. Kao da misle da bi trebali žrtvovati sebe i svoj život da bi bili kvalitetni roditelji. I onda im život postanu njihova djeca.

I nemojte me pogrešno shvatiti. Preponosan sam i prezadovoljan tata i malena mi je pokazala lice ljubavi o kojem sam se jedva usudio sanjati. No, bez obzira na to koliko je obožavam, i dalje ne mislim da je ona čitav moj život. I sigurno ne mislim da moram žrtvovati sebe i svoj život da bih bio stalno na usluzi. Nikako! Odrekao sam se nekih aktivnosti, odvojio jako puno vremena za nju, ali jedan dio vremena moram odvojiti i za sebe. Ona zaslužuje imati sretnog tata. Zaslužuje imati tatu koji će uživati u životu, roditelje koji uživaju jedno u drugome, tatu koji će imati poslove koji ga ispunjavaju, prijateljstva u kojima uživa…

Primjerom ću je naučiti da život trebamo prilagoditi ljudima koje volimo, ali da ga nikome ne bismo trebali podrediti.

A ako se pitate kako se razvila današnja situacija, naravno da sam joj dao da pogleda crtić. Jedan od postulata našeg odgoja jest da je nagrađujemo za izvrsne ideje, razumne zaključke pa čak i dobre fore. Zapravo za sve situacije u kojima pametno koristi svoj mozak. Kako se dobar dio trenutačnog obrazovanja trudi ubrzati atrofiju mozga jer se najviše razvija pamćenje, a najmanje razumno zaključivanje ili, nedaobog, kreativno razmišljanje, odlučili smo to nadoknaditi kod kuće. I onda je nagrađujemo, a ona zbog toga češće i maštovitije razgibava svoje neurone.

No, želimo da ima i zdravo srce pa je učimo i da bude suosjećajna. Redovito je stavljamo u situaciju da zamisli kako je to hodati u tuđim cipelama. Naravno, prirodno je da sve primarno gleda iz svoje perspektive i to je uobičajeno za djecu, ali nažalost, uobičajeno je i za mnoge odrasle. A to joj nećemo dozvoliti. Nećemo joj dozvoliti da bude samoživa i sebična.

I naravno, sve to pokazat ćemo joj primjerom. Ako se mi kao roditelji zdravo brinemo za svoje srce, lakše ćemo nju naučiti zašto je to važno. To je prekrasna stvar kod roditeljstva. Nikako nije lagano biti dobar roditelj, ali kada naučiš biti dobar prema sebi, ona će to upiti tako jednostavno i lagano da se isplati apsolutno sav trud!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:25