VELIKI INTERVJU

BRANKA DONASSY 'Jeftina odjeća, masovna moda. Nikad to ne bih kupila. Ponajprije iz etičkih razloga, jer zaista treba misliti na to da to rade robovi'

 
Mirjana Dugandžija i Branka Donassy
 Darko Tomas / CROPIX

Upravo otvoreni show room modne kreatorice Branke Donassy pravo je malo mjesto sreće. Show room, izložbeni prostor? Pa, da. Zasad njene odjeće, u crnoj, sivoj, bijeloj i plavoj boji, a ubuduće i izložbeni prostor za druge njene radove, jer ne radi samo pret-a-porter odjeću. I za izložbe drugih dizaj­nera, slikara, kipara, mladih autora... Inače to ne bi ni radila, ustvrđuje.

Branka Donassy primadona je zagrebačke modne scene: sa svojim prigušenim, nerazmetljivim, prepoznatljivim kreacijama javila se krajem 70-ih. Otad tu scenu nije napuštala, ni kad je radila za inozemstvo, ni kad se predavala kazališnoj kostimografiji ili dizajniranju prostora. Sad je sretna u svom prozračnom, čistom novom prostoru u Obrtničkom prolazu. Prolaz je baš sladak. Restoran, cvjećarnica, kafe, popravak odjeće... i sve to spaja dva topla srca grada, Masarykovu i Varšavsku ulicu u blizini kina Europa.

- Ima intimu, mir, ako pozovete ljude, niste na ulici gdje prolaze auti. Nadam se da će po Zagrebu takva mjesta oživjeti. Vani, u velikim gradovima, to je normalno: tu su mali butici, kafići, galerije, ne mogu reći alternative, ali jako zanimljive.

Rekli ste jednom da vas je prepoznavati lijepo naučila slavna profesorica Vera Horvat Pintarić.

- Vera Horvat Pintarić naučila nas je da vidimo ono što gledamo. To je bitna razlika i veliko umijeće. Ljudi često gledaju i ne vide. Ne pokušavaju razumjeti... naravno, gledanje je uvijek subjektivno, ali ako ostane površno, ne djeluje na emocije, ne ostavlja trag.

Pa naučite vi nas gledati!

- Uvijek ima više načina... Promatrate li nečije djelo, a imate priliku pitati autora, pitajte! Budite znatiželjni. Uzmite si vremena proučavati sve elemente - od čega je nešto napravljeno, kako je napravljeno, kakvu impresiju ostavlja, koje poruke šalje... Neke stvari će vas odbiti, os­jetit ćete energiju od koje se morate maknuti, a neke će vas se dojmiti, privući, ostati vam u mislima. Ostavite si vremena za razgovor s onim što gledate.

Od čega se vi morate maknuti?

- Od nekih ljudi i situacija... što nema veze s vizualnim. Jednom sam na Britancu probala prsten - bižuterija, privlačna - ali kad sam ga stavila, isti čas sam ga morala skinuti... neka strašna energija! Bježim od kiča, prenatrpanosti, zasićenosti, ne mogu slušati kakofoniju, na primjer u šoping-centrima.

Meni je tamo super, nitko od mene ništa ne traži, tri sata ne moram ni s kim razgovarati. Još ako jedem u McDonald’su....

- Ha, to je dobro ako se možete isključiti. Možda bih prenatrpanost stvarima i izdržala, McDonald’s zaobišla, ali zvukovi sa svih strana... grozno. Ali zato uživam na koncertima ili izložbama.

Imali ste neke izrazito kolorističke kolekcije, u zelenom, plavom, žutom, crvenom, narančastom, ljubičastom, 2009., 2012... Sad niste u toj fazi. Osim plave...

- Plava je hladna, ali unatoč tomu žari, fantastična energija... Ne držim se trendova u bojama, malo mi je smiješno o tome i govoriti. Važna je harmonija boja. Odlazim na sajmove materijala, palete boja su tako široke da ćete unutar ponuđenoga naći baš sve boje! Nekad budu malo više zadimljeni tonovi, nekad čisti, nekad malo mliječni. Naknadno, proizvođači masovne mode se sjete da bi baš odabrali kao dominantnu npr. zelenu. Mene to ne interesira, ne radim modu ‘plesala je jedno ljeto’.

Što prvo vidi na odjeći netko tko nije modni kritičar, nego želi nešto za sebe?

- Na prvi pogled privuku boja i materijal. Nakon toga je važno gledati kroj, treba poz­navati svoje tijelo. Kod žena postoje i veće razlike u građi tijela nego kod muškaraca. Kod mene možete vidjeti, najmanje tri, četiri nekad i više tipova hlača. Recimo, uske, ali s mnogo nabora u donjem dijelu, zahtijevaju višu figuru, čak ne toliko ni vitku koliku visoku, iako kad žena nosi hlače broj 44, mora jako dobro razmisliti jesu li hlače dobar odabir za nju. Danas, nažalost, možete vidjeti svašta, meni je to jako žao, ponekad se pitam imaju li neke žene ogledalo, vole li sebe dovoljno. To je pitanje poštovanja prema samom sebi.

Suknju je jednostavnije nositi?

- Ne baš! Ne smije progutati figuru. Imate žene koje mogu nositi od minice do duge i široke, ali treba jako biti svjestan oblika svojih nogu. Nekad su dva centimetra u visini koljena ključna stoji li suknja dobro ili ne.

Što je više seksi, krinolina ili minica?

- I jedno drugo! Nekad je jako seksi vidjeti samo gležanj, pa pustiti mašti da radi. A minica, uz krasne noge, što ćeš ljepše!

Sedamdesetih i osamdesetih postojali su u Zagrebu dobri obrtnici i modna scena, butici Nataša, Matej, Gumzej. Vi nikad niste otvorili butik.

- Bježala sam od toga, imala osjećaj da pos­taneš, malo po malo, rob prodaje... a ne možete svoje vrijeme trošiti na previše strana. Čuvala sam vrijeme za koncentraciju na kreativni dio. Iako u samom poslu, pogotovo sad, jako je puno administriranja. Bila sam uvijek samostalni umjetnik, a prodavala u drugim dućanima. Ipak, prije nekoliko godina imala sam u Mesničkoj ulici ‘pop up’ izložbeno-prodajni prostor čiji je zbilja poseban interijer osmislila moja kći, arhitektica Vanja Ilić.

Vaša odjeća je ‘understatement’, a oduška si dajete u, recimo, šeširima.

- ‘Oglavlja’ ću radije reći, jer šešir je šešir, koji uostalom nisam nikad radila kao gotov proizvod, a oglavlje je sve što se stavi na glavu... Sav accessories za svoje revije sam radila sama, od cipela, za koje bi mi postolar napravio bazu, pa bih ja nadograđivala... svačemu sam se dovijala. Iznimno, za jednu reviju mi je stari ribar s Cresa ispleo male vršice od pruća koje sam iskoristila kao oglavlja... šešire.

U radu ste okrenuti budućnosti, ipak, za neko razdoblje vam je sigurno žao što je prošlo.

- Za moju dušu, art deco... ali u svakom razdoblju ima tako genijalnih stvari, kad gledate recimo jedan barok­ni ili renesansni rukav... to je velika priča! I imate toliko fantastične odjeće u svjetskom folkloru - tu je japanska čistoća, jednostavnost, pa indijska eksplozija boja, nema ženstvenije odjeće od sarija, pa Mongolija, a tek Afrika! Ali toga ima sve manje, globalizacija je grozna, nestaju identiteti, a ljepota je u toj golemoj različitosti. Pri kreiranju odjeće ne tražim konkretnu inspiraciju, upijam sve oko sebe, to se taloži i u određenom trenutku izlazi kao ideja. Ali, s obzirom na to da radim i druge stvari, evo npr., prošle godine sam radila tekstilnu instalaciju za koncertnu dvoranu obnovljene Kneževe palače u Zadru, za dizajniranje sam bila inspirirana postojećim dekorativnim elementima same dvorane, pa rozetom s pročelja crkve sv. Stošije, tlocrtom Sv. Donata... krugom kao osnovnim oblikovnim elementom.

Što je za vas tijelo?

- Htjeli mi to ili ne, naša slika. U tijelu živimo, tijelom se svjesno ili nesvjesno izražavamo, pruža nam zadovoljstvo ili nezadovoljstvo... poštovanje prema tijelu je moj imperativ! Radila meke oblike koji prate tijelo, ili geometrijske, čvrste forme, tijelu ostavljam prostor življenja, to je za mene osnova dobrog dizajna.

Ipak, tijelo je propadljivo, poružnjuje, stari! Starost je danas užas, sramota, a pogotovo za modu!

- Ima to svoje draži, meni je nekad prekrasno vidjeti staračke ruke i naborano lice, iz njih govori cijeli jedan život. Odijevala sam i gospođe od osamdesetak godina u vrlo nestandardnu odjeću. Ponekad je zanimljivija žena od 80 nego djevojka od 16 godina, koja još nema svoju dokraja izgrađenu osobnost...

Iako, cijela je modna industrija predatorska, stalno traži nova lica, nova tržišta.

- Točno. Danas je to postalo ekstremno, i mora prestati, jer je postalo neizdrživo. Megaproizvođači gutaju sve drugo, ali to ne može beskonačno, mora doći do zasićenja.

Mislite na H&M, Zaru, Mango?

- Da, i već im i pada promet... Ipak, mnogi ljudi za koje to ne biste pomislili, uđu ondje i kupe.

Dobro, to je pučka moda. Biste li vi kupili nešto u Zari?

- Ne. Ponajprije iz etičkih razloga, zbog nači­na proizvodnje, i toga bi se svi trebali sjetiti kad uđu. Svakoga privuče ideja da je to nešto jeftino, jednom se obuče i gotovo, ali stvarno treba misliti na to da to rade robovi. K tome, zahvaljujući tome i pristup odjeći postao je - obuci dva puta i baci. Ja imam problem s tim, radim odjeću od vrhunskih materijala, izuzetno kvalitetnu, tako ću raditi dok znam za sebe, ali malo ljudi razumije da će većina materijala koje koristim njih nadživjeti.

Volite još nešto raditi osim dizajnirati...

- Kuhati. Ali i, da, raditi u vrtu! Čupati drač na moru. Imamo vrt koji je dio borove šume, pa ne raste bog zna što, ali to je moja psihoterapija. Par sati dnevno provodim u vrtu. Kontakt s prirodom je nezamjenjiv, u Zagrebu sam u strogom centru pa sam ponekad i lijena otići u prirodu, iako bih trebala.

Desetljećima imate istu frizuru, crnu kosu podijeljenu po sredini, crveni ruž, bijelo lice, visoko čelo koje ne skrivate šiškama. Otkrili ste svoj ideal?

- Ma... ha-ha. Jednom su me nagovorili da se ošišam na kraće, nisam se uopće dobro osjećala. Ne volim se opterećivati izgledom, ne volim da uređivanje dugo traje, nemam duge nokte i ne lakiram ih, ali crveni ruž za usne uvijek.

Je li vam neka dizajnerica posebno omiljena? Coco Chanel, Diane von Fürstenberg?

- Jao... nijedna od te dvije! Zašto ne npr. Ann Demeulemeester, Rei Kawakubo, Iris van Herpen?

Zašto ne Coco Chanel?

- Apsolutno je nezasluženo stavljena na tron osoba 20. stoljeća, bilo je puno važnijih pojava. Za moj pojam ključna osoba za modu početkom 20. stoljeća bila je slikarica Sonia Delaunay koja je radila total dizajn, od odjeće do interijera. Mnoge njezine ideje je Coco Chanel primijenila, bila je spretna biznismenka. Zatim dolazi Dior, koji je božanstven, inovator Courreges, onda Miyake, Chalayan, oni su sigurno ostavili jače temelje za prave pomake u modi. Kao što su Gareth Pugh i Iris van Herpen danas. Nova imena koja nose novo stoljeće.

U Chanelu je danas Karl Lagerfeld, on nije beznačajno ime.

- Razmišljala sam o tome, i pitala se - kako on pristaje raditi to što radi? Iz njegova intervjua, između redova, shvatila sam da radi ono što sam i mislila da radi - ironizira. Praviti danas tipične Chanel kostimiće s bordurama, koje je Coco napravila 50-ih godina 20. stoljeća, potpuna je besmislica. Osim toga, to je toliko zadano, danas kad žena to obuče, onda se kaže - pogledaj onu ženu u Chanel kostimu, a ne - pogledaj gospođu tu i tu, imenom i prezimenom. To je za mene strašno. Naravno da se Lagerfeld ismijava kad napravi grudnjak od Chanel vune, ili gaćice. Kako žene ne shvaćaju da je to ironija? S druge strane, kod Coco Chanel postoji nešto od čega jako zazirem - služila se muškarcima da bi postigla uspjeh. Tu ja kažem kaže - ne!

Smatrate se feministicom?

- Ne! Ali smatram da se žena da bi nešto postigla ne treba služiti muškarcima. Ne smije. Nije pošteno. Uostalom, ispunjenija si kad sama nešto napraviš. Imala je, bez daljnjeg, lijepih kreacija...

Ali taj toliko slavljeni kostim nije liberalizirao modu koliko se misli?

- Pa ne znam koliko je uopće liberalizirao. Bordure, zlatni gumbi... Te dekoracije ničemu ne služe.

ASOCIJACIJE

• Crno - beskraj.

• Šešir - hir.

• Dior - božanstven.

• Vivienne Westwood - buntovnica.

• Ljubav - vječnost.

• Ponte Rosso - tuga iz 60-ih.

• Bijelo - ne znam. Zašto je to meni tako teško?

ILI OVAKO ILI ONAKO

Odjeća drugih dizajnera ili samo vaša?

- Evo... Trussardijeva haljina s bakrenim nitima iz 80-ih.

Rock-glazba ili klasika?

- Stravinski. Šostakovič.

Crna kožna jakna ili traperice?

- Crna kožna jakna, apsolutno!

Parfem ili ne?

- IUNX L’ether na vrhu ljestvice.

Mala crna haljina ili hlače?

- Prvo za večer, drugo za dan.

Grace Kelly ili Audrey Hepburn?

- Audrey Hepburn.

Mediteranska kuhinja ili kontinentalna?

- Mediteranska, ali odgojena sam na mješavini mediteranske i austrougarske kuhinje. A onda se umiješalo i malo francuske.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 22:54