BORIS VLAŠIĆ Karamarko bi da izbjeglice na brzinu prođu, pospreme sve za sobom i nestanu. To je neizvedivo. Pa nije to crni fond...

Prodali smo sve što smo imali da bismo platili put. Krijumčar je ukrcao nas 152 na maleni brod. Nismo imali izbora. Potpalublje i paluba bili su krcati ljudima. Negdje na moru udarili smo u stijenu, kapetan je rekao da ne brinemo. Bili smo u pretrpanom potpalublju. Ljudi su počeli vrištati i zapomagati. Suprug me izvukao kroz prozor kada je brod počeo tonuti. U oceanu je skinuo svoj prsluk za spašavanje i dao ga nekoj ženi. Nakon nekoliko sati je rekao kako je suviše umoran da bi mogao nastaviti, rekao je da će leći na leđa i odmoriti se. Čula sam kako me doziva dok su ga valovi nosili od mene. Na kraju me spasio neki brod koji je pokupio ljude iz mora. Mog supruga nisu nikada našli - ispričala je jedna od žena koja čini gomilu izbjeglica na njihovu putu u Njemačku ili neku drugu zapadnoeuropsku zemlju.

- Što bi se događalo s našim turizmom ako krenu kolone migranata - retorički se zapitao Tomislav Karamarko pred vojnim objektom na Prevlaci, optužujući Vladu da nema ideju ni plan, nikakav dogovor sa susjedima i da, u stvari, ne zna kako će zaustaviti pritisak izbjeglica na Hrvatsku. Smatra da je Vlada napravila štetu u Slavoniji jer nije dobro baratala situacijom s izbjeglicama. Traži da Vlada objavi strategiju, plan rješavanja situacije, ima dobre dogovore sa susjedima i da znamo hoćemo li biti tranzicijska zemlja ili punkt gdje će se izbjeglice okupljati.

Da, naravno, bitno je kako će država kontrolirati desetke tisuća ljudi koji su nam pred vratima. Bitno je da se pritom misli na nacionalne, gospodarske i sigurnosne interese zemlje i građana, kako je to definirao predsjednik HDZ-a. Traži da se poštuju humanitarni EU standardi, zahtijeva da budu vrhunski.

Ima Karamarko pravo. Izbjeglice zahtijevaju da se prema njima ponašamo kao prema ljudima, na razini države i svatko ponaosob.

Nevolja je što je riječ o fori iz kafića, licemjernom zahtjevu koji kao da je došao od Ludog Šeširdžije, a on je, ne budimo banalni, zanimljiv, iako pokvareni lik. Karamarko, u stvari, želi da izbjeglice ulaze u Hrvatsku organizirano i evidentirano, da na brzinu prođu, pospreme sve za sobom i nestanu, kao da ih nikad nije ni bilo. To je neizvedivo. Pa nije to crni fond da ga jedna blagajnica može pedantno voditi, to su ljudi. Ti su uvjeti izmišljeni, licemjerni, a i pokazuju nesposobnost planiranja u kriznoj situaciji. Umjesto fleksibilnosti, traži se trčanje u blokadu sustava. I sve zbog visokih standarda i sličnih stvari koje u stvari govore da izbjeglice ne smiju ni na koji način opterećivati, narušiti našu komotnost i samodovoljnost zatvorene sredine koja ne želi i ne može nikoga trpjeti. Problem je, naime, što nitko ne zna koliko će ljudi doći na našu granicu i pokušati proći kroz Hrvatsku. Problem je i što ti ljudi zaslužuju da ih mi tretiramo kao ljude, da im se ne rugamo zato što su bez ičega.

Djevojčica u kolicima je kazala kako želi biti astronaut. Njoj se to čini izvedivo, iako ne može hodati. Smije se dok govori u kameru. Ne vjeruje da je problem što ona i njeni suputnici ne mogu stati u pristojne dvorede pred hrvatskom granicom, što su nervozni, bijesni na svako zadržavanje do njihova cilja, izluđeni hodanjem, što su gladni, prljavi, očajni, ali ne misli da je to toliko grozna stvar tražiti komadić zemlje za život.

Tko zna bi li joj boravak u Hrvatskoj dao toliko vjere u sutra da, nakon svega što je prošla u svojih desetak godina, može imati ovako male, ogromne snove kakvi dječji moraju biti.

I bilo bi super kada bi jedna takva djevojčica rasla s hrvatskom djecom jer ne može drugo nego oplemeniti svaku sredinu. A do toga nećemo doći sumnjajući u strance, vjerujući da su zli i opasni, ponašajući se kao da nam dolaze neprijatelji.

Jer, naravno da Hrvatska treba brinuti o svojim mogućnostima, da mora s odgovarajućom mjerom dopuštati ulazak i osiguravati što efikasniji transport kroz Hrvatsku. Ali bilo bi dobro kada bi pritom bila zemlja čije bi se ime s izgovaralo s osmijehom.