ADIO PAMETI

BORIS DEŽULOVIĆ Što više mladih ode, to bolje za Hrvatsku. To je ekonomski model Vlade

 Jakov Prkić/Cropix

Već je to postala redovna rubrika u hrvatskim novinama, pa gotovo i nema dana da se ne pojavi priča o nekom mladom diplomantu s rektorovom nagradom koji polako pakuje stvari i odlazi negdje u bijeli svijet. Nekad se za takve običavalo kazati kako odlaze “trbuhom za kruhom”, ali danas bi prikladnije bilo reći kako idu “pameću po sreću”.

Priča o mladom Solinjaninu Krešimiru Ninčeviću, čitali ste je jučer u ovim novinama, samo je posljednja u nizu, piše Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

MLADI STRUČNJAK ZA MEHANIKU 'Idem u Njemačku, s doktoratom ovdje mogu samo sjediti na zidiću'

Diplomski rad na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, za koji je dobio nagradu Hrvatskog saveza građevinskih inženjera, Krešimir je pisao u Njemačkoj, u okviru programa razmjene studenata na IWB institutu u Stuttgartu, gdje je otvorio vrata za doktorski studij i bolji život.

Iz rodnog kraja, kako i sam duhovito kaže, u tuđini su mu nedostajale samo one dvi-tri ure dangubljenja na zidiću pred mjesnim dućanom, jednom od onih na kakvima njegova generacija troši svoje živote. Svakako, dangubljenje na zidiću jedan je od dobrih načina da se potroši život, ali ostvarenje u poslu, krov nad glavom, obitelj i djeca ponekad je čak i bolji.

Vladina matematika

Kako bilo, teško da ćemo ponovo čuti za Krešimira. Mladi će doktorant spakovati stvari i pameću po sreću zapaliti put Njemačke, poput osamnaest tisuća Hrvata koliko ih je u prvih deset mjeseci ove godine, prema podacima koje je objavila njemačka Savezna agencija za rad, dobilo radne dozvole i završilo među gastarbajterima.

Istog dana kad je objavljena Krešimirova priča, novine su tako donijele i vijest iz Frankfurta, sa skupa “Bilateralna suradnja i gospodarski razvoj Hessena i Hrvatske”, gdje je procijenjeno da je ta brojka u stvari mnogo veća, i da je ove godine u Njemačku otišlo čak trideset hiljada mladih Hrvata.

Ponavljam, trideset hiljada. Samo ove godine. Samo u Njemačku.

To je bila loša vijest, a sada ide dobra: na hrvatskim biroima za zapošljavanje, naime, jednako je toliko manje nezaposlenih.

Volio bih da je to moj aforizam, ali nije: to je službena matematika hrvatske Vlade. Genijalan koncept demonstriran je prije mjesec dana, kad je – sjetit ćete se – cijela Hrvatska brujala o malom istarskom selu Lanišću, bogatoj i uspješnoj općini sa samog vrha ljestvice najrazvijenijih, barem prema službenom Indeksu razvijenosti hrvatskih općina i gradova. Malo je, istina, zbunjivala činjenica da u Lanišću nema ni kanalizacije, ni dućana, niti ičega, pa čak ni signala za mobitel. Stvar je, međutim, u tome da nema ni – nezaposlenih.

SIROMAŠNA OPĆINA U ISTRI Vlada kaže da smo bogatiji od grada Bjelovara, a nemamo ni dućan, ni signal za mobitel

Svi koji su mogli raditi otišli su iz tog sela u Pulu ili Rijeku, a kako osebujni indeks razvijenosti ne broji zaposlene, već nezaposlene, tako je Lanišće, selo bez ijednog nezaposlenog, postalo metaforom hrvatskog sna - hrvatska priča o uspjehu.

Lanišće je, shvatili ste, gospodarski model Milanovićeve vlade - što više mladih ode iz Hrvatske, to bolje za Hrvatsku. Prije nego pak posumnjate u takvu matematiku i podsjetite na predizborna obećanja SDP-a, provjerite i sami – kao što sam provjerio i ja – pa prelistajte ponovo one požutjele brošure, novinske oglase i predizborne letke Kukuriku koalicije iz 2011. godine, sa gromoglasno najavljenim Planom 21: niste u to vrijeme na to obraćali pažnju, ali u poglavlju “Gospodarska reforma”, u kojemu se na barem dvadesetak mjesta spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja”, nigdje se, jebiga, ne spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja u Hrvatskoj”.

A da je hrvatska Vlada sve otada aktivno poticala zapošljavanje mladih, pokazuju i brojke njemačke Savezne agencije za rad.

Sad ste, eto, shvatili, ali kasno.

Famozno garantno pismo

Najbolji među nama – oni mladi i pametni – ili su već pobjegli glavom bez obzira, ili polako pakuju stvari. Siroti Aleksa Šantić drugačije bi danas pisao stihove svoje glasovite pjesme “Ostajte ovdje”, znate ih, „jer sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije“. Braća su, naime, već odavno tamo, u tuđini, i Hrvat danas “svoga nema” još jedino u Hrvatskoj. I kad ide u tuđinu, on zapravo ide tamo gdje ima “svoga” – najzad, od njega je i dobio garantno pismo.

I tako sve dok na kraju iz zemlje ne ode i posljednji magistar i doktorant, dok nas dakle ne napusti cjelokupna mladost i pamet, a stara i glupa Milanovićeva Hrvatska konačno postane i službeno najrazvijenija država na svijetu, prva bez ijednog jedinog nezaposlenog.

Hoćemo li pak mi što smo “ostali ovdje” biti glupi zato što smo ostali, ili ćemo ostati zato što smo glupi, nikad nećemo saznati. Ne zato što će za indeks naše pameti to biti preteško pitanje, već zato što se to nećemo ni pitati. Bit će nam dobro ovdje, nećemo možda imati kanalizaciju, signal za mobitel i dućan, ali ćemo još uvijek imati zidić pred dućanom, piše Boris Dežulović za Slobodnu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:33