BORIS DEŽULOVIĆ Ne razumijem što će nam uopće ratni avioni, a kamoli MiG-ovi oldtajmeri s Hrelića

I drugdje u Hrvatskoj ljudi u ovo doba s muklom strepnjom gledaju u nebo, nije to ništa neobično, ali dok seljaci u Sinjskom polju ili Baranji gledaju u tuste oblake nagađajući hoće li to biti samo još jedna ljetna oluja ili biblijska apokalipsa s gradom veličine golf-loptica, njihovim nesretnim supatnicima u selima oko Zagreba obična, dobra stara ledena tuča dođe kao jutarnja rosa: njima, naime, u polja padaju stari ruski borbeni avioni, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju .

– Ovo je MIG 21 UMD – rekla je tako nekidan tetka Barica iz Donje Lomnice kraj Velike Gorice, s dlanom nad očima prateći na nebu trag zapaljenog aviona.

– Jok, ovo je BisD – otpovrnula je iskusna baba Marta, najveći seoski autoritet za pitanja ratne avijacije. – UMD ima dosta slabiji motor, ovo je bogami MIG 21 BisD.

Nesretnim je Zagorcima, kako vidite, od slabe vajde vremenska prognoza. Avioni hrvatskog ratnog zrakoplovstva padaju i iz oblačnog i iz vedra neba, bez upozorenja i bez pravila: ne možete reći, „okrenulo je na sjeverac, mogli bi padati stari ruski lovci“, niti ste ikada na vremenskoj prognozi poslije Dnevnika čuli, „u sjeverozapadnoj Hrvatskoj promjenjivo oblačno, s povremenim padalinama MIG-ova“. Tu, jebiga, pomaže samo iskustvo. A Zagorci ga bogami imaju.

Pilot na stablu

- Ooo, to ste vi, Stanko – obradovala se baba Marta kad je na stablu jabuke iza kuće ugledala pilota gdje visi na užadi padobrana zapletenog u grane. – Slobodno si zemite koju jabuku dok ja stavim kavu, sad će Joža. Jožaaa, prinesi lojtre, došel nam je pukovnik Stanko!

I sva je sreća da Hrvatska u ovom trenutku ima tri, pardon dva ratna aviona. Da ima ozbiljniju flotu, uz remonte u starim sovjetskim zavodima morali bi seljacima isplaćivati i štete od elementarne nepogode.

– Ovo je sad definitivno bil UMD – reći će tako sutra tetka Barica kad joj se trideset pet godina stara i osam tona teška stara ruska zvijer zabije u kukuruzište.

– Jok – kratko će baba Marta. – MIG 21 BisD.

– Kak znaš? – iznervirat će se Barica. – Motor mu uopće nije radil!

– Tak, lepo – odgovorit će iskusna baba. – BisD je bil zadnji.

Sve do tada, dok se tetki Barici u kukuruzište ne sruši i posljednji hrvatski borbeni avion - a Ministarstvo okoliša i službeno proglasi stari sovjetski MIG 21 izumrlom vrstom na teritoriju Republike Hrvatske – trajat će potpuno idiotske polemike oko toga u kom pravcu se treba razvijati Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

Čuva nas NATO

Ne znam, nisam stručnjak za te stvari, pa me ispravite ako griješim, ali meni to izgleda kao svađa nekog vlasnika kafića u Knežiji i njegove žene oko toga trebaju li - pored reketa od hiljadu eura, koliko svakog prvog u mjesecu plaćaju Eskobaru, kvartovskom mafijašu i bivšem časniku Vojne policije - kupiti još i karabin Remington 700, koji bi im Eskobar dao dosta povoljno. Ili je dovoljan i stari Zastavin vojnički M 48, kojega treba samo dati na remont kod Eskobarova mehaničara Jure.

Možda sam ja, eto, glup, ali ne razumijem već ni što će Hrvatskoj, otkako je članica NATO-a, uopće ratni avioni, a kamoli što će joj MIG-ovi oldtajmeri koje hrvatsko Ministarstvo obrane kupuje na Hreljiću.

Istinabog, Hrvatska vojska na buvljoj pijaci na Jakuševcu uz svaki MIG 21 dobije i komplet istočnonjemačkih porculanskih šalica i neiskorišteni arak vijetnamskih poštanskih maraka s likom Ho Ši Mina, ali čak i meni, vojnostrateško-ekonomskom laiku, jasno je da popravci i remonti borbenih lovaca koštaju prilično više nego razlika u cijeni samih starih porculanskih šalica i poštanskih maraka, bez sovjetskog aviona pride.

Republika Hrvatska tako svakog prvog u siječnju kvartovskim mafijašima iz NATO-a plaća tri i pol milijuna eura, a onda ostatak godine raspravlja treba li kupiti još i flotu polovnih MIG-ova, ili onih svojih desetak što trunu na livadi poslati na remont.

Cijela logika ulaska u NATO bila je da smo sad sigurni i zaštićeni, veliki stariji brat – dobro, mlađi, ali veliki – pazi na nas i čuva nas od potencijalnih agresora, ako zlim Srbima ili bosanskim mudžahedinima samoubojicama samo padne na pamet nasrnuti na Lijepu našu, jebat će im Amerikanci majku, ali Hrvati svejedno i dalje, svakih deset godina, plaćaju milijune eura za remont muzejskih primjeraka starijih od svojih pilota, koji služe samo za interne opklade u Ratnom zrakoplovstvu hoće li MIG stići od Zemunika do Zagreba.

Ovome posljednjem tako nedostajalo samo petnaest sekundi. Mehaničaru u Zemuniku ovolicno falilo da uzme dvjesto kuna.

Najmiliji mi je pri tom argument zagovornika domaće ratne avijacije nekakav članak iz ugovora s NATO-om, po kojemu – jednako kao i pravo na zaštitu u slučaju agresije zih Srba ili bosanskih mudžahedina samoubojica – imamo i obavezu sudjelovati u obrani drugih članica NATO-a. To je, naravno, ključni argument.

Navalit će sutra Putin na Europu, sve u potrazi za izlazom na topla mora, ili će velika Kina, kad se njeno ekonomsko čudo raspadne kao financijska piramida, navaliti na Ameriku, a Barack Obama sa svojim će generalima u Ratnom uredu nervozno čekati da stignu slavni hrvatski MIG-ovi, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju .

– Da im se nije što dogodilo? – jedva čujno zapitat će se ministar obrane Chuck Hagel, zamislivši nezamislivo: da se MIG-ovima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nešto dogodilo.