Bježim od lošeg nogometa, loših igrača, derutnih stadiona

Iako upravo počinje najžalosniji mjesec u godini, ipak sam ja sretan čovjek! Odlazim, zapravo bježim na Rt dobre nade, ako takav, barem metaforički, još postoji. Ne bježim u Južnu Afriku zbog “broševa” od lažnih dragulja, koji nam poručuju da smo u sve većoj banani. Ne bježim ni od banaka-kamatara, koje me uporno pokušavaju strpati u “gepek”, bježim od laži da smo sve bliži Europi, a ona je sve dalje od nas! Bježim od “srednjeg vijeka”, u kojemu još živimo, sretan što se 30 dana neću sudarati s pojmovima kao što su bankrot, bijeda, glad, gramzivost, pohlepa, Remetinec. Odlazim iz zemlje u kojoj je lakše dobiti sedmicu na Lotu nego posao u gradskoj Čistoći...

Ovaj patetički bijeg od pučkih kuhinja, od sirotinje koja preživljava kopajući po kontejnerima, od “fufica” koje se ne skidaju s naslovnih stranica, od nogometnog stadiona koji se raspada, od “nabujalih” Dinamovih europskih ambicija, ovo je bijeg, između ostalog, i od loših igrača, lošeg nogometa, lažljivih nogometnih funkcionera i od jedne nogometne konfuzije, koja je sve manje radost i opijum za narod, što bi ova čarobna igra trebala biti. Bježim i od Dinamovog prokletstva, iako - prokletstva imaju moć samo ako u njih vjeruješ...

Ali, sa mnom u Južnu Afriku ide i “cvijet hrvatskog nogometa”, Vlatko Marković, Zorislav Srebrić i Slaven Bilić. U Johannesburg idu i autori našeg debakla. I dok će Marković nazočiti Kongresu Fife, a Zorislav Srebrić prikupljati iskustva, ako ćemo se jednom, u nekom od sljedećih života opet u nekom novom “Cardiffu” kandidirati za nešto, dok Slaven Bilić ide u svojstvu snimatelja grčke nogometne reprezentacije, koja u pripremnim utakmicama ne može pobijediti baš nikoga. I kad god ću ih vidjeti, od dragosti će mi “grunuti suze na oči”, jer - tamo ću lutati od srpskog do slovenskog kampa, jer, našeg neće biti. A kako nam je srpski predsjednik Tadić poručio da navijamo za Srbiju i Sloveniju, “jer oni predstavljaju i nas”, moram poslušati preporuku našeg predsjednika Josipovića, koji je u Banjoj Luci zapljeskao tom Tadićevom apelu.

Nisam Nostradamus, koji će proreći da će Engleska nakon 44 godine “vratiti nogomet kući”, ne vjerujem ni željeznoj ruci Fabija Capella. Englezi djeluju sve lošije, potrošena, izraubana momčad, čija liga živi od najboljih svjetskih “legionara”, a ne od nadarenih domaćih igrača, kao što su Rio Ferdinand, Glen Johnson, Gareth Barry ili Steven Gerrard. Oni žive od glamoura kojeg su im pribavili londonski tabloidi, a ne od talenta, i imaju samo jednog ozbiljnog igrača, Waynea Rooneyja. I zato sumnjam u njh...

Idem se zabavljati uz Maradonine ludosti, njegove press konferencije bit će zanimljivije od Messijevih driblinga, iako “mali zeleni” ima momčad koja može biti svjetski prvak. Idem vidjeti i taj grčki starački dom, koji nam stoji na putu za Europsko prvenstvo, iako su oni jedva “letvica na 190 centimetara, koju treba preskočiti Blanka Vlašić”. Ali, vidjet ćemo Bilić i ja tog famoznog Karagounisa i “pruskog” vojskovođu Otta Rehagella, koji već devet godina stoji na komandnom mostu grčke momčadi, i to protiv Koreje, Nigerije i Argentine. Već sam se izjasnio da ću navijati za Nizozemsku, ali u srcu će biti Paragvaj, jedna mala, nogometno nepoznata zemlja, koja ruši suparnike kao čunjeve na kuglani i koja bi u Južnoj Africi mogla biti Hrvatska iz Francuske ‘98.

Želim provjeriti može li se ostati živ u Port Elizabethu ili Johannesburgu, gdje život navodno “vrijedi dva dolara” i gdje se opasnije živi nego u Bagdadu, makar su južnoafričke vlasti deportirale nekoliko stotina tisuća najopasnijih kriminalaca u susjedne zemlje. No, navodno je i “druga zločinačka liga” opasna barem kao napuljski mafiozi. I u tom segmentu bit će zanimljivih utakmica, naročito ako su engleski huligani još uvijek u formi...

Iz “afričke džungle” ne bi imalo smisla trabunjati o maksimirskoj šumi, iako će i u Port Elizabeth stizati informacije o bitkama u maksimirskim salonima. Ovdje, u sjeni Svjetskog prvenstva, Velimir Zajec će se naći pred najdelikatnijom zadaćom u svojoj trenerskoj karijeri, njegovo djelo će reći sve o njemu. Iako je i on samo šnajder “koji šiva iz donešenog materijala”, dakle, od štofa koji mu je Mamić kupio mora sašiti momčad, iako je ostao bez Roberta Kovača i Ivice Vrdoljaka, iako je Igor Bišćan već “kasna berba”, od njegove karizme se očekuje - nogomet. Dobar nogomet! Jedino na što ne smije pristati je prodaja Marija Mandžukića, makar će se sudariti i s takvim pritiskom. S njim je “polumrtav”, bez njega definitivno - mrtav!

“Goodbye drink”, ipak, ima gorki okus! Tamo dolje neću gledati Ivicu Olića, jednog od najuzbudljivijih nogometaša današnjice, neće biti Luke Modrića i Nike Kranjčara, za koje je Njemačka ‘06. došla prerano, a Brazil 2014. će biti prekasno, neće biti Darija Srne, Joea Šimunića, Ognjena Vukojevića, Mladena Petrića i Marija Mandžukića. Slaven Bilić može samo reći: “Ej, kakve sam konje im’o!” I uvjeren je da ih još ima. Na žalost, Slavene, do polijetanja za Rio de Janeiro bit će to već “stari konji”, u naponu snage ostali su kod kuće, “u štali”, zahvaljujući nesrećama, stativama, ali, vjerojatno i nekim tvojim pogreškama. No, o tome je sve rečeno i nećemo više cmizdriti nad prolivenim mlijekom...

Zajec sanja svog Cristiana Ronalda

Možda će vam ova usporedba biti smiješna, ali... Cristiano Ronaldo je već bio najbolji igrač na svijetu, Mario Mandžukić je jedva među 100 odabranih. Cristiano Ronaldo će na Svjetskom prvenstvu igrati protiv Brazila, Mario Mandžukić će sve to gledati na televiziji u nekom austrijskom hotelu, gdje će se Dinamo pripremati za novi europski uzlet. Cristiano Ronaldo igra u Real Madridu, jednom od tri najbolja svjetska kluba, a Mario Mandžukić u Dinamu, koji je negdje 80. klub na ljestvici Starog kontinenta. Ipak, Robert Prosinečki, koji je svojedobno bio ikona Reala, rekao mi je:

- Fasciniran sam Mandžukićem, kako je igrao u Klagenfurtu podsjetio me na Cristiana Ronalda...

Osim fizičke sličnosti, slični su i po tome što “obožavaju” nervirati publiku, izluđivati klupske čelnike, ali, kad su inspirirani, onda igraju čudesni nogomet. I zato Mario Mandžukić ne smije biti prodan u Wolfsburg, ma kako bogata ponuda bila, ne smije ići ni u Werder, njegov talent je predodređen za Old Trafford ili slični nogometni hram. Mnogi vrte glavom i kažu - a glava? Krivo, zar mislite da ga Alex Ferguson ili Harry Redknapp ne bi doveli u red? Nadam se da će uspjeti i Velimir Zajec.

A publika, koja ga ne voli? Neka igra kao u Klagenfurtu, neka poštuje Dinamov grb, neka poštuje i navijače, koji su svetinja kluba i Zajec će imati - Ronalda, a Mandžukić opću naklonost!

Badelj više nije samo nada

Za razliku od Velimira Zajeca, koji smatra da Milan Badelj povremeno “davi loptu”, Robert Prosinečki je oduševljen Dinamovim veznim igračem i već ga smatra gotovim reprezentativcem. Badelj nije samo predvodnik novog vala u Dinamu, već i u reprezentaciji.

Školovat će se na Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini, a vrhunac karijere za očekivati je 2014. godine u Brazilu.

Ne znam hoće li tada još biti u Dinamu, ali Badelj je u međuvremenu izrastao u pravog veznog igrača, koji osim nogometnih ima i izrazite trkačke sposobnosti. Naglašavamo to zbog njegovih problema s astmom, no, ako pogledate statistiku, Badelj nikad ne pretrči manje od 11.000 metara, što je za veznog igrača sasvim pristojno.

A još je fascinantniji podatak da je, kao vezni igrač, zabio 11 golova. To je rijetkost, takvog igrača Bilić treba uz “šljakera” Ognjena Vukojevića i “špilmahera” Modrića...

Ćiro u Zagrebu. Uvijek senzacija

Svaki povratak Ćire Blaževića “odnekud” je svjevrsna senzacija za Zagreb. Naročito kad se vrati s Dalekog istoka, iz jedne sasvim druge kulture, koju je tek zapljusnuo dah novca i koja je tek upoznala nogomet...

Suprotno običajima, Ćiro Blažević je mjesecima živio u medijskoj izolaciji. Rijetko se oglašavao u novinama, vijesti o njegovim rezultatima objavljivane su u rubrikama “ukratko”, samo još nije gostovao u rubrici “izgubljeno - nađeno”. Izgleda da mu je odgovarala medijska tišina, a jedini novinar koji se probio do njega, moj glavni urednik, pričao mi je da živi kao “usamljeni redovnik u samostanu”...

Ali, sa samostanskim životom je gotovo. Ćiro se vratio u Zagreb, iz garaže je izvukao Vespu i makar uglavnom pada kiša, možete ga očekivati na Cvjetnom trgu ili u kafe baru “Ban”, gdje bakicama objašnjava Šangaj “iznutra”. Koji je jedva vidio...

Posljednjih dana senzacija gladni mediji kandidirali su ga i za trenera Liverpoola. I dok je Slaven Bilić jedan od osmorice kandidata, ali bez šanse da taj posao dobije, Ćiro mu se ni ne nada. Prošla je baba s kolačima...