KLASA OPTIMIST

Bježi i ne okreći se, Darko

Domoljublje ima veliku trgovačku vrijednost koju su prepoznali političari i pivska industrija. Hvala lijepo, ne kupujem ni od jednih, ni od drugih
 Danijel Tuškan/CROPIX

Ministar zdravstva posjetio je prije nekoliko dana bolnicu u rodnom Gospiću, a kamere su zabilježile da je neka medicinska sestra, slušajući njegov govor, neutješno zaridala. Bila je to, rekao bih, dosta očekivana reakcija, jedna od dvije koje možete predvidjeti kad je ministar Milinović posrijedi. Kad vidi Darka Milinovića, čovjek zaista ne zna bi li se smijao ili plakao.

Javnosti je ostalo nepoznato što je sirotici natjeralo suze na oči, no nagađa se da je to bila ministrova izjava da je patriotska dužnost medicinskog osoblja, baš kao i svih drugih, da u ovim teškim časovima ekonomske krize s krotkim osmijehom pristanu na smanjenje plaća. Riječ je o najvišem državnom interesu, jedina i vječna domovina traži od vas da prestanete sa sitničavim i sebičnim sindikalnim zajebavanjima. Knez Branimir, kralj Tomislav i ban Mažuranić, Stipica Radić i Ante Starčević, da mogu ustati iz groba, rekli bi vam da je dobrobit Lijepe naše važnija nego petnaest posto vaše plaće. Uglatom glagoljicom na Baščansku ploču valjalo bi dopisati da se stavljaju izvan snage svi kolektivni ugovori u državnim i javnim poduzećima i ustanovama, državnu himnu trebalo bi urediti da se pjeva:

Teci Savo, Dravo teci,

Petnaest posto svatko gubi.

Sinje more svijetu reci

Svoju plaću Hrvat nudi.

Gospić je tradicionalno uporište, kamena tvrđava Hrvatske demokratske zajednice. Izborni rezultat tu se ne bi bitnije promijenio ni da hadezeovci krenu pljačkati blago u štalama i traktore po dvorištima i za vjerovati je da će Milinovićev poziv imati velikodušan odjek. Petnaest posto njima je u Gospiću beznačajno, obiteljsku ušteđevinu odani bi lički domoljubi uplatili u državni proračun. Ipak, u ostatku zemlje bojim se da nećemo naći mnogo tako velikih i žarkih hrvatskih srca. Sram me je priznati, ali i sam sam jedan takav nepatriotski gad da bih ministru Milinoviću u najboljem slučaju tek odmjerio od lakta i kazao: “Momak, šetnja!”

Domoljublje ima veliku trgovačku vrijednost, koju su prepoznali političari i pivska industrija, no ja ga, hvala lijepa, ne kupujem ni od jednih ni od drugih. Osjetljiva je to roba i lako se pokvari, Milinovićeva sveta čuvstva za voljenu zemlju čitav vam frižider usmrde. Dođe li vam na vrata takav neki varalica suznih očiju maslati kako ljubi Lijepu našu, pokazujući možda i nekakav papir od doktora da mu je Hrvatska na srcu, ako ste pametni, nećete ga pustiti u stan. Strašno je opasno pustiti ga unutra. Znate i sami, kao da je jednom tako bilo da je netko volio Hrvatsku pa uselio u tuđi stan. Evo, na primjer, Jadranka Kosor.

Jadranka Kosor upravo sav svoj uspjeh ima zahvaliti plačljivoj predstavi kako voli domovinu. Premda je zaista niske umjetničke kvalitete, nezahtjevna publika drži kako njezino patriotsko kazališno ostvarenje posjeduje veliku emocionalnu uvjerljivost. Histerično šmiranje na temu Hrvatska, joj, Hrvatska, banalno i lažno kao balada grupe Magazin, Kosor je s državnog radija odvelo na čelo države. Kao guslar na derneku, čitavo vrijeme ta žena cimala je tu jednu jedinu žicu da bi naposljetku, nakon nevjerojatnog niza komičnih nesporazuma, odlučivala o sudbini četiri i po milijuna ljudi.

A nije jedina takva. Pogledate li, akteri gotovo svih gospodarskih afera u nas uvjereni su domoljubi, dokazano Hrvati iz boljih katoličkih familija. Njihova romansa s Lijepom našom skoro pa redovito u jednom trenutku promijeni žanr i postane kriminalistička priča. Jedan je volio Hrvatsku da bi poljoprivredno zemljište promijenio u građevinsko, drugi ju je žarko ljubio da bi bolnicama uz neutvrđenu proviziju prodavao japanske dijagnostičke uređaje, treći je ginuo za njezinim plavim morem, plodnim ravnicama i ponosnim planinama da bi ukrao tvornicu, banku ili hotel. Čitavim mučnim putem stradanja, nemilosrdnom pljačkom javnih dobara sve do beznadne ekonomske krize, našu zemlju su vodili ljudi koji su je strastveno voljeli. Jedva bi se moglo i zamisliti što bi učinili da su je strastveno mrzili.

Domoljublje, ili barem ono što se u nas tako zove, zapravo je neka vrsta pravnog termina kojim se olakšava prijenos vlasništva nad nekretninama. Zakon ovdje nije posve jasan, nijedan vam sudac ni odvjetnik ne bi točno znali objasniti kako to točno funkcionira, ali je nesumnjivo vrlo učinkovito pogledate li imovinu Ive Sanadera, Miomira Žužula, Nadana Vidoševića, Damira Polančeca i stotina drugih vrijednih i poštenih patriota kojima se Uskok povremeno zanima, najčešće tek da bi opravdao dnevnice i troškove uredskog materijala.

Domoljublje i cijela ta svečana priča o žrtvi i odricanju za svoj narod i svoju zemlju, ponos kada krene grmljavina rogova i timpana državne himne, Matoševa gospa Marija koju iz kožnih korica nalik restoranskom jelovniku drhtavo čita sijedi kazališni prvak, sve je to tako osramoćeno i obezvrijeđeno bezbrojnim lopovskim skandalima da upravo ne možeš vjerovati da je ministar zdravstva pozvao medicinske sestre da se milostivo odreknu dijela svojih još otprije bijednih plaća. Kako se samo usudio pokazati taj otrcani, davno pročitani trik? Takvo je nešto doista mogao kazati samo negdje u dubokoj provinciji gdje ljudi ne kupuju novine.

Zašto bi se, zaboga, medicinske sestre, rendgenski tehničari, ili itko od nas, ičega odrekao? Znači li to da će se i Nadan Vidošević oprostiti od svoga najdražeg rasnog arapskog grla i u suzama ga odvesti u klaonicu? Hoće li se i kći bivšeg premijera, za ljubav Lijepe naše, vratiti iz Sjedinjenih Država, gdje usavršava svoj nepoznati glumački talent? Hoće li direktori javnih poduzeća voljenoj domovini prepustiti svoje zagonetno stečene vile u prvim redovima do mora? Hoće li predsjednik parlamenta raspustiti bandu svojih nećaka? Može li ministar zdravstva i na jedno od ovih pitanja dati pozitivan odgovor ili da mu jednostavno kažemo da odjebe u skokovima?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:15