Bilo bi glupo dvaput na istom suđenju tvrditi da si kriv

Dobro, stvarno bi bilo glupo dva puta priznati krivnju. A osobito bi glupo bilo priznati krivnju u Hrvatskoj 2016. Ni ova godina nije dobra za pravdu i sasvim je jasno da Mladen Barišić, Nevenka Jurak i Branka Pavošević neće opet tvrditi da su krivi. Halo? Pa ne možeš cijeli život tvrditi da si kriv. Nije to normalno.

To su jednom već učinili pa je Vrhovni sud rekao da nije dovoljno. Dakle, stvarno, ponoviti da si kriv, a Vrhovni sud kaže da to nije dovoljno? Nema smisla. Usto, svi su dobili i zatvorske kazne. Mladen Barišić je bio osuđen na tri godine zatvora. Nije to malo, a i nije on bio bilo tko.

Nekadašnji šef carine i rizničar HDZ-a, naučen na luksuz primjeren top bankaru europskog ranga, ne može baš tri godine sjediti u zatvoru zato što je donio torbu s lovom u kuću stranačkog šefa.

Branka Pavošević, stranačka blagajnica, dobila je godinu i pol dana, a Nevenka Jurak, vlasnica agencije Fimi-Media, dvije godine zatvora i oduzimanje 2,5 milijuna kuna. To je bilo zato što su sve priznali. Priznali su i da su uzimali lovu iz državnih firmi, i da su plaćali Thompsona da ne pjeva, i da su izmišljali poslove koji nisu bili napravljeni ili su bili višestruko naplaćivani i onda izvlačili lovu i odnosili u stranku. A iz stranke, Hrvatske demokratske zajednice, Mladen Barišić je nosio novac predsjedniku stranke Ivi Sanaderu. Doma, na tepih, u okruženje skupocjenih slika. U torbi.

U automobilu koji je vozio službeni vozač, pred nosom tjelohranitelja. Nitko nije znao što je u torbi, osim njih dvojice. I tako mu je odnio dva milijuna eura. To je priznao Barišić. U čak sedamnaest iskaza. Ili u jednom, koji je dorađivao u sedamnaest navrata.

Ivo Sanader, najveći opsjenar, najbolji šarmer i najuglađeniji premijer svirepih metoda koji je ikad vladao Banskim dvorima, osuđen je na devet godina temeljem tih priznanja i cijelog niza drugih dokaza. Bila je to naizgled komplicirana priča o cijelom koruptivnom sustavu koji je nekadašnji premijer osmislio kako bi sebi i stranci pribavio novac, oko 70 milijuna kuna. O svemu su postojali podaci. Blagajnica je sve pedantno bilježila, i kada je i od koga dobila novac i kada je i kome davala novac. Državne firme su plaćale usluge agenciji, agencija je prosljeđivala stranci, stranka je raspoređivala potrebitima, od predsjednika do raznih drugih članova.

Jednu je torbu nosio sam rizničar. Ta je torba bila najzanimljivija jer ju je nosio premijeru, Ivi Sanaderu. U njoj su se nalazila i dva milijuna eura. Premijer je tvrdio da to nije istina. Naravno da je to tvrdio. Uostalom, Sanader je, sjetite se, maknuo desnicu s političke scene kao da nikad nije postojala, uklonio je Ivića Pašalića, razne neposlušne, poznavao je kako funkcionira vlast, dopunjavao je i prilagođavao sebi i svojim ciljevima i u svemu tome, smisliti sustav kako pribaviti lovu stvarno ne može biti zahtjevno osobi njegovih kapaciteta. Dok je Barišić govorio, Ivo Sanader se podrugljivo osmjehivao, ali i znojio usred sudnice slušajući izdajnički Barišićev iskaz. Sanader nije imao priliku postavljati pitanja, jer je to bilo pravo kojim se poslužio njegov rizničar, a na kraju je Vrhovni sud ustanovio da je tim istim pravom povrijeđeno pravo prvooptuženog, Ive Sanadera. Barišić je time zbrisao. Bio je to dio nagodbe kojoj je glavni cilj bio strpati Sanadera u zatvor s presudom za korupciju. Bio je to sasvim dobar cilj. Živjeli smo u potpuno koruptivnom sustavu, gdje su svi koji su imali ikakvu ulogu i moć uzimali pravo da dodatno naplaćuju svoj rad.

Sada je sve vraćeno na početak. Pred novo sudsko vijeće. Sa starim dokazima koji ni prvi put nisu bili, kako je procijenio Vrhovni sud, dovoljni da presuda protiv Sanadera opstane. Tako je oslobođena i stranka. Svi imaju drugu, bolju priliku. Čak i da se izvuku. Sjeća li se itko da je najveća pobjeda đavla kada uvjeri sve da ga nije ni bilo?