Bez kacige ne smijete u vlak

Priča je iz Kaštela, maločas sam je čuo u kafiću. U subotu u Kaštel Starom neki čovjek, Željko mu je, čini mi se, ime, otkrio da ga žena vara. I to s vjenčanim kumom. On bi kumu bubreg dao, a ovaj nezahvalnik s njegovom gospođom u potaji, što bi se reklo, razmjenjuje nježnosti. Frajer popizdio. Sasvim ga slomilo ovo otkriće. Tako je on volio nevjernicu, a tako mu je bila mučna i pomisao da bi s njom mogao nastaviti pod istim krovom, da nije vidio što bi drugo, nego da se ubije. I sad, što će, pištolj nema, tablete ne možeš bez recepta, a uže mu nekako odvratno. Teška koraka odvukao se on kroz njive i vinograde nekoliko stotina metara poviše mjesta i legao na prugu čekati brzi vlak iz glavnog grada.

Leži Željko na tračnicama i plače, suza suzu goni. Bol mu razdire grudi, da upravo ne može dočekati da dođe vlak i belaj se svrši, da ga pregazi i električna lokomotiva i putnička i spavaća kola i vagon restoran, čitava kompozicija da smrvi njegov bijedni i izmučeni život bez ljubavi i samopoštovanja. A vlak samo što nije došao. Za koji minut osjetit će drhtaj tračnica, a onda čuti zvono na pružnom prijelazu malo niže, vidjet će kako se spušta brklja kod Andrijinog križa, pa će izmoliti Očenaš i Zdravo Mariju, prekrižiti se i zbogom, okrutni svijete!

No, vlak malo kasni i Željko zamišlja kako će prekosutra biti tužan njegov sprovod. Kum će, đubre, dakako, doći, tobože da utješi njegovu ucviljenu udovicu. Kriomice će je tapšati po guzici, a ona će, gadura, tek tada, kad njega ne bude, shvatiti što je izgubila. “Jadna ti san i žalosna, sinja kukavica”, plakat će ona ispod crnog čipkanog vela, “kakvog sam divnog muža imala i izgubila. Šta mi je glupači trebalo da s kumom, što bi se reklo, razmjenjujem nježnosti.”

Prošao tako sat, možda i dva, a prevareni muž svejednako leži na tračnicama i gorko uzdiše. Isplakao se kao što se u životu valjda isplakao nije i do zadnje pojedinosti u mislima prošao vlastiti ispraćaj na onaj svijet. A vlaka i dalje nema i njemu je, pravo za reći, više dosadilo čekati. Ukočio se i promrzao, zimski se mrak već lagano spustio. Podigao se Željko naposljetku, otišao kući i ubio boga u ženi.

Vlak iz Zagreba u subotu je više od deset sati kasnio u dolasku u Split, a jedan bračni nesporazum u Kaštel Starom završio je tek s nekoliko modrih podljeva.

Pouku ove priče vjerujem da vam ne trebam crtati. Razmišljate li o samoubojstvu, lijeganje na tračnice u Japanu je vjerojatno izvrsno rješenje, ali u nas obično ne urodi plodom. Red vožnje Hrvatskih željeznica totalno je nepouzdan i prije ćete izgubiti živce nego život. Ipak, građanima suicidalnih namjera naše solidno javno poduzeće spremno nudi mnogo drugih vrsta pomoći.

Prije neki dan jedan je zemljak zabio naš slavni barjak na najužnijoj točki planeta, no je li mu u potrazi za avanturom zaista trebalo ići tako daleko? Uželi li se čovjek straha i neizvjesnosti, želi li stvarno saznati gdje su granice njegove izdržljivosti, dosta mu je kupiti željezničku kartu. Putovanjem ličkom prugom ne izlažete se manjim opasnostima od hrvatskih vojnika u mirovnoj misiji u Afganistanu. Dođete li samo do Gospića, već to bi se trebalo računati kao Južni pol. Šesnaest sati su nesretnici prije neki dan putovali, promijenili tri vlaka i saonice s psećom zapregom, oglodali dva haskija i jednog konduktera i naposljetku se iscrpljeni, luđački se cerekajući, na krpljama dovukli na splitski kolodvor.

A mogli su i ne doći. Kao da bi prvi put bilo da je netko kupio kartu za nagibni vlak do dalmatinske metropole, a završio svirajući citru sa svetim Petrom.

Šezdeset je ozlijeđenih zatim bilo u utorak, kada je kompozicija iz Siska, s neispravnim kočionim mehanizmom, tresnula u grudobran na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, a u posljednjih devet godina to je čak osma takva nesreća. Veljko Bulajić, Hajrudin Krvavac i svi redatelji partizanskih spektakala zajedno nisu uspjeli skršiti toliko vlakova. Onaj Prsan, sjećate ga se, miner iz “Kapelskih kresova”, koji je nevino maštao o dizanju pruge u zrak, taj bi se veselio kao dijete da je danas živ.

Odgovornima u Hrvatskim željeznicama zacijelo je ponešto već i neugodno nazvati u Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, u postrojenje za proizvodnju tračničkih i specijalnih vozila.

“Još jedna lokomotiva?... Pa šta bi s onom starom, nema pola godine da smo vam je... Već?!... Boga mi, dugo vam je i trajala!”

Hrvatske željeznice, otkad su u Upravi uhljebile sve maloumne nećake Luke Bebića, diljem domovine su ostavile nekoliko desetaka prevrnutih vagona. Divljač i marva što pase uz prugu počela je instinktivno bježati kada po slabašnom strujanju zraka osjete da je vlak na pet kilometra od njih, a stanovništvo Like sasvim je odustalo od obrađivanja vrtova. Ne prođe sezona, a da im nekakva željeznička nesreća ne upropasti barem nekoliko lijeha patlidžana ili tikvica. Izađe domaćin u dvorište, a tamo, na kestenu, na najvišoj grani ljulja se i samo što ne padne jedan u odijelu i kravati.

“Šta ćeš ti gore, jadan ne bio?”, pita ga čovjek.

“Ja sam iz nagibnog vlaka”, odgovori mu onaj na kestenu.

Ovih dana u novinama i internetskim portalima naredali su se ogorčeni tekstovi u kojima se ogorčeno zahtijeva utvrđivanje odgovornosti, ostavke ili čak kazneni progon čelnika Željeznica. Traži se ostavka i samoga ministra prometa. Ali, od toga, sva je prilika, neće biti ništa. Da ima pravde, nećake Luke Bebića još je prije najmanje dvije godine trebalo zatvoriti u sobu gumenih zidova i dati im da se zabavljaju s kockama od spužve, a o povlačenju ministra da i ne govorimo. Doduše, dok pišem ovaj tekst još je aktualna priča o njegovoj ostavci, ali ne sumnjam da će Kalmeta, sa svojim pancirnim obrazom, preživjeti i ovu oluju.

To je izgubljena bitka, a ono o čemu bismo, mislim, zaista trebali puno prije razmišljati jest kako zaštititi putnike u željezničkom prometu. Ja bih predložio dvije mjere. Željezničke karte trebalo bi prodavati samo uz predočenje iskaznice dopunskog zdravstvenog osiguranja. Plus toga, prometna patrola trebala bi hodati hodnikom kraj kupea i skidati s vlaka putnike bez kacige.

“Ne, gospođo, žao nam je, ne možete putovati s loncem na glavi...”