HRVATSKA I SVIJET

Bez države i nema nesporazuma (dio II.)

Za eurointegraliste globalizacija je naziv za Prosvjetiteljstvo, što znači da pojedini europski identiteti moraju nestati kako bi se europski život produžio u novom europskom narodu u europskoj naddržavi

Prošlog tjedna, potaknut Pavičićevom provokacijom na stranicama ovog lista, prihvatio sam izazov vezan uz "nesporazum" o nacionalizmu. Naravno, kad je riječ o ponižavanju hrvatstva, nitko ne može nadmašiti hrvatske samomrsce. Na njih se, uz hrvatski osjećaj krivnje, računa kad krene val "protunacionalističkih", a zapravo protuhrvatskih, prozivki. Zato nema mjesta čuđenju nad otpadništvom, jer ono je precizna mjera hrvatske slabosti i ranjivosti. Sve trenutne utvare glede "povijesnog revizionizma", itd., nemaju ni najmanje veze sa stvarnim povijesnim pojavama, nego samo s borbom oko budućnosti Hrvatske i EU. Zato je već spomenuta knjiga Guya Verhofstadta, Europe’s Last Chance (Zadnja šansa za Europu, New York, 2017.), ideologa eurocentralizma, od izuzetne važnosti za razumijevanje najnovije protunacionalističke kampanje.

Zapravo, malo je reći da je riječ samo o nacionalizmu. Sporna je ljudska narav, pa je zato u Verhofstadtovoj polemici protiv nacionalizma ključna ova rečenica: "Čovječanstvo je sve više svoj vlastiti stvoritelj" (str. 83). Ova je tvrdnja dio prostora posthumanizma, najnovije sekularne utopije, koja cilja iskorjenjivanju patnje, pa čak i smrti, uz uobraženu primisao da je duži i bezbolniji život nužno i bolji život. Verhofstadt insistira upravo na neograničenosti ljudskog potencijala. Za njega je bjelodano da je pitanje identiteta pitanje slobodnog izbora: "Ne postoji jednodimenzionalni kolektivni identitet. To je opasna iluzija što proizlazi iz gotovo neodoljive sklonosti razvrstavanju svijeta po religiji, kulturi, jeziku ili rasi" (str. 82). Takvo što, po Verhofstadtu, pripada Herderovoj borbi protiv utjecaja Prosvjetiteljstva i ideje da je nacija društveni ugovor. Umjesto toga, njemački je romantizam inzistirao na višem (duhovnom) obliku organizacije: "Bitno francuski, racionalni, univerzalni pogled na društvo stao je nasuprot njemačkom, emocionalnom, identitetskom pristupu. Jesi Nijemac. Postaješ Francuz. Na taj način svatko može postati Europljanin" (str. 80); ili, na drugom mjestu: "Uporaba nacionalnog identiteta kao polazne točke u politici nije ništa doli maska za sâm nacionalizam" (str. 79).

To je i Verhofstadtov program. Globalizacija je današnji naziv za Prosvjetiteljstvo, što znači da pojedini europski identiteti moraju nestati kako bi se europski život produžio u novom europskom narodu unutar europske naddržave: "Budućnost Europe ne može počivati na nacionalnom identitetu - sigurno ne na 28 različitih identiteta. Današnja Europa, l’Europe des Nations, relikt je prošlosti; gotovo da je mrtva jer se ne može oduprijeti životnim izazovima. Prije svega, ona jedva igra suvislu ulogu u multipolarnom svijetu 21. stoljeća. Voljeli to ili ne, pred nama je jasan izbor: ili ćemo se ponovno podrediti usponu identitetskog razmišljanja u Europi, ili ćemo ga otvoreno suzbijati" (str. 84-85). Suprotno od toga je put u novi Auschwitz ("plinske komore u Auschwitzu su krajnja posljedica identitetskog razmišljanja", str. 83). No, budući da Verhofstadt nije čitao ni Pavičića, ni Vuka Perišića, ni Borisa Budena, ni druge klasike naše (jugoekstenzične) europske misli, ovdje se ne spominje opasnost hrvatskog identiteta, dakle "nacionalizma". Tek se napominje kako su CSU, CDU, Sarkozy, britanski torijevci, itd., svi napustili položaj (str. 85), a Angela Merkel je posebno kriva, jer je tražila da useljenici što prije nauče njemački (str. 77). Ne iznenađuje da je čitavo poglavlje posvećeno "mađarskoj sramoti".

Viktor Orbán uvjerljivo je glavni antijunak Verhofstadtove knjige. No bez obzira na Orbánove propuste, rasprava o Orbánu mnogo više govori o Verhofstadtu nego o objektu njegove fascinacije. Priča počinje u prosincu 1989. godine, kad je Verhofstadt, tada predsjednik belgijske liberalne Stranke za slobodu i napredak (PVV), na čelu stranačke delegacije posjetio nekoliko istočnoeuropskih zemalja. Usput spominje da "izražavanje počasti komunističkim satelitskim zemljama Istočne Europe... kroz putovanja nije bilo očekivano ponašanje među liberalnim političarima moje generacije" (str. 103). Nikad prije nije bio u Istočnom bloku, a očekivao je da će Zid ostati zauvijek. No, za liberale je 1989. bila poput Francuske revolucije (?) pa je bilo nužno stajati uz "srodne duše" na terenu.

Bio je zatečen "materijalnim svijetom" komunizma. Bukurešt je bio "poput urušenog kazališta, sa širokim avenijama i višekatnicama, razmetljivim fasadama što su krile ne kuće nego slamove" (str. 105). Jedva je dočekao Budimpeštu, koja je predstavljala "povratak civilizaciji, europskoj kulturi i modernom društvu" (str. 106). Tamo su belgijsku delegaciju salijetali mađarski liberali, svi željni priznanja i pomoći, među njima i "flamboajantan mladić koji se predstavio kao Viktor Orbán" (str. 106.; Orbán je zapravo samo deset godina mlađi od Verhofstadta). Na Verhofstadtovo iznanađenje, Orbán je, za manje od desetljeća, ne samo pobijedio na izborima i postao predsjednik mađarske vlade, nego je "njegova vlada slijedila strogo liberalnu politiku" i ostvarila velike uspjehe, a onda 2002. izgubila izbore (str. 107).

Verhofstadt je uvjeren kako Orbán nikad nije "prihvatio poraz" te da je primio "nacionalizam" jer je zaključio da mu "liberalna politika neće pomoći da ponovno osvoji vlast" (str. 108). Ako se takvo što ne čini logičnim, mora se uzeti u obzir kako Verhofstadt također vjeruje da je Orbán gradio 150 kilometara dugu ogradu uz granicu sa Srbijom "kako bi se Srbi i drugi ne-Mađari držali izvan Mađarske" (isto). No, Orbán je u priči ne zbog Mađarske ili zbog sličnosti s fašizmom ("Mješavinom antikapitalizma i antisocijalizma Orbán podsjeća na Benita Mussolinija", str. 110), nego zato što Verhofstadt želi mijenjati "beskičmenu" politiku europskih pučana ("Neuspjeh djelovanja u slučaju Mađarske proizlazi, naravno, iz činjenice da Orbán pripada najvećoj političkoj obitelji u Uniji - Europskoj pučkoj stranci (EPP), koja godinama ništa ne radi kako bi se umanjio skandal oko Mađarske", str. 115). Tek onda će biti moguće izbaciti Mađarsku iz EU i stvoriti "vlast za euro", drugim riječima, onu vrstu federacije koju su Amerikanci stvorili 1788. nakon što su ustavom odustali od konfederacije što je bila na snazi od rata za nezavisnost. No, Verhofstadtov prijedlog za Sjedinjene europske države nadmašuje američki federalizam u nizu detalja, među ostalima i stvaranjem jednodomnog parlamenta, koji bi se birao putem transnacionalnih lista, tako da bi se vodeći kandidati svake europske stranke natjecali u svim zemljama članicama. Teško je zaključiti jesu li ovo samo prijedlozi kojima se želi šokirati javnost ili Verhofstadt doista nema pojma o europskoj povijesti. Čudna su bespuća flamanskog liberalnog pokreta, od secesije s valonskim liberalima 1971. do današnjeg eurointegralizma. To je doista vijest iz Liliputa, ali sumnjam da će na Istoku pasti na plodno tlo.

Na vrhuncu istočnoeuropskog staljinizma, nakon rascjepa s Jugoslavijom 1948. godine, sovjetski je agitprop pokrenuo kampanju protiv "bezrodnih kozmopolita". Bez obzira na antisemitske primisli što su potaknute u SSSR-u, ona je u satelitskim zemljama imala za cilj promicanje "pozitivnog rodoljublja" nasuprot "buržujskom nacionalizmu Titove klike". U kampanju se uključio i peštanski satirički tjednik Ludas Matyi sa svojom karikaturom boga rata, kojega za rukav vuku - nacionalizam i kozmopolitizam, barem onako kako ih je zamišljala komunistička propaganda. Kao da u Europi ponovno živimo u agitpropovskoj eho-komori.

P.S.: U svom eseju o najnovijoj knjizi Avishaija Margalita "O izdaji" Michael Walzer pokušava odgovoriti na Margalitovo pitanje: gubi li izdajstvo na snazi, je li suvremeni čovjek sve manje usiljen kad je riječ o preljubu, otpadništvu ili izdaji? Dok Margalit misli da je izdajstvo još važno, da nas pokreće na kritičan način, Walzer daje dokaze kako se danas, barem u Americi, ni preljub ni prijelaz na drugu vjeru ne doživljavaju pretjerano ozbiljno. No, veli Walzer, "izdajstvo je teže, ali prije obnove populističkog nacionalizma, kad su mnogi mislili kako žive u postvestfalskom svijetu, čak je i izdajstvo izgledalo manje užasno, nego što je to nekoć bio slučaj" (The New York Review of Books, 11. svibnja). Upravo jer je riječ o komunitarističkom filozofu, uračunat ćemo Walzerovo opažanje kao kompliment nacionalizmu, makar "populističkom".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:28