Bero zna 'gdje su pare'. Samo to još nikome nije rekao

Ako nekome ne treba neprijatelj, onda je to Davor Bernardić. To što predsjednik SDP-a može sam sebi prirediti, to Andreju Plenkoviću ne mogu, čak ni kada bi se udružili, Kolinda Grabar Kitarović, Milijan Brkić, Ante Ramljak sa svih svojih 140 debelo plaćenih savjetnika, i još sva HDZ-ova oporba zajedno.

Jer, kada si Davor Bernardić zabije autogol, siguran si da je iza njega ostala rasparana mreža. Doduše, stanje u SDP-u je takvo da je danas biti na čelu te stranke isto kao i dobiti liječnički nalaz u kojem piše da bolujete od leukemije. Ono što je Zoran Milanović ostavio u naslijeđe čovjek ne bi poželio ni neprijatelju. U najkraćim crtama, Bernardić je naslijedio duboko podijeljenu i financijski iscrpljenu partiju lišenu programa i bilo kakve ideologije. Partiju skinutu s vlasti i pospremljenu u oporbenu sjenu.

Za mnogo toga što razdire SDP Bernardić doista ne snosi baš nikakvu odgovornost. Niti je neke stvari uzrokovao, niti je mogao imati utjecaja na njihov tijek, a na kraju ni spriječiti posljedice. Tako je i s presudom Visokog trgovačkog suda koja je SDP-u sjela jednako kao da im je netko utrljao šaku soli u otvorenu ranu. Za predizbornu kampanju Milana Bandića iz 2009. godine (zadnju u kojoj je bio SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba) potrošilo se 4,3 milijuna kuna, za koje, kako proizlazi iz dostupnih informacija, računi nisu bili ispostavljeni SDP-u. Odnosno, nisu bili odmah. Platila ih je Televizija Sljeme, a Bandićeva tajnica Jelena Pavičić Vukičević potpisala je ugovor o cesiji po kojemu SDP dug treba platiti televiziji koja je ubrzo i formalno prešla u vlasništvo Slobodana Ljubičića.

Nakon što je Bandića izbacio iz SDP-a, Milanoviću nije bilo na kraj pameti da stranka podmiruje dug koji je ostao od kampanje. Nije bilo dogovora s Kikašem, pa je ovaj 2012. kao vlasnik i direktor TV Sljeme podnio tužbu protiv SDP-a. Partija je spor u prvome stupnju dobila, ali je nedavno u drugom izgubila. To znači da osnovno potraživanje od 4,3 milijuna sada s kamatama i sudskim troškovima iznosi oko 9,5 milijuna. Ako Ljubičić pokrene ovrhu, Bernardić neće imati za struju i vodu na Ibleru, a kamoli za plaće u SDP-u. S blokiranim računom i šapom na nekretninama neće se moći ni dodatno zadužiti. Ni krivom ni dužanom, Bernardiću su se na glavu istresli svi kosturi iz ormara.

Nešto slično dogodilo se i Andreju Plenkoviću kada je preuzeo HDZ. On se suočio sa 4,2 milijuna kuna kredita koji je bez znanja Predsjedništva HDZ-a i drugog stranačkog vodstva od Prvog plinarskog društva podigao Milijan Brkić dok je predsjednik stranke bio Tomislav Karamarko. Plenković je o tome javno progovorio i bez ustezanja kazao da financije političkih stranaka moraju biti transparentne, da stranka mora voditi računa o političkim konotacijama svojih financijskih aranžmana i da u obzir dolazi samo zaduživanje kod poslovnih banaka pod jasnim uvjetima. Također se ogradio od postupaka svojih prethodnika i rekao da on za HDZ-ove financije odgovara tek od trenutka kada je preuzeo vođenje stranke. Obećao je da će se pod njim HDZ financirati transparentno, na uobičajene i prihvatljive načine.

Nakon toga ga nitko više ništa nije pitao, i ostaje vjerovati da je kreditom banke prebio pozajmicu od Prvog plinarskog društva. Je li PPD imao kakvu korist od toga što je u jednom trenutku pomogao HDZ-u da prevlada financijsku krizu teško je reći, no s obzirom na to da i dalje vrlo dobro razvijaju biznis sigurno im nije naškodilo.

Da se sjetio kako je Plenković isplivao iz slične situacije, Bernardiću bi možda palo na pamet da svoje prethodnike pita: “Gdje su pare”. Ali nije. Nije ni (što bi Plenković sigurno učinio na njegovu mjestu) osnovao komisiju koja bi pročešljala račune ostale iza kampanje od prije devet godina i tražio da utvrdi iz čega je nastala razlika između 2,7 milijuna, koliko je troška bilo prijavljeno Državnom izbornom povjerenstvu, i 4,3 milijuna, za koliko su tuženi.

Umjesto svega toga, predsjednik SDP-a je zabio glavu u pijesak i pravio se da problem ne postoji. O presudi koja mu je ležala na stolu je šutio sve dok se o njoj nije počelo pisati u novinama. Tri dana prije mogućeg pokretanja ovršnog postupka Bernardić je članovima Predsjedništva SDP-a rekao što im se dogodilo i kakav im je financijski teret pao na glavu. A onda je sjeo u auto i otišao u Zelinu. Tamo se našao s Milanom Bandićem na proslavi rođendana zajedničkog im prijatelja Dalibora Bastalca, bivšeg HDZ-ovca koji je sada predsjednik Bandićeve stranke u Zelini, čovjeka koji je sudjelova u rušenju SDP-ove vlasti u zagrebačkoj Županijskoj skupštini.

No, sve je to stvar SDP-a. Radi se o njihovim članovima i kampanjama, njihovoj stranci, njihovu predsjedniku i njihovim novcima. Ali, zamislimo da na idućim izborima lijeva koalicija dobije većinu na izborima, da Bernardić postane premijer i da sličnu situaciju zatekne, recimo, s HEP-om, nekom drugom državnom firmom ili ministarstvom. Što kad bi i tad gurnuo glavu u pijesak i šutio?

A možda ne treba tako razmišljati. Možda je Bernardić šutio o presudi koja je SDP-u financijska omča oko vrata i usred afere mirno otišao s Bandićem na tulum zato jer, za razliku od drugih, on zna gdje su pare. Ali to još nikome nije rekao.