Antinatalisti misle da ljudi ne bi trebali postojati. Zašto?

Slučaj Indijca koji želi tužiti svoje roditelje prilično je zanimljiv. Dotični je mladi čovjek “antinatalist”, što znači da pripada sve većem pokretu onih koji smatraju kako nije dobro biti rođen i kako je jedini način prevencije bijede, bolesti i nepravde u tome da ljudskog roda uopće ne bude. Jednom davno i sam se Buda osjetio antinatalistički kada je pobjegao iz bajne palače svojih roditelja u kojoj mu je svaka želja bila ispunjena te ugledao oko sebe nesretne, bolesne i siromašne ljude.

Povremena istraživanja o “sretnim društvima” često se razlikuju u svojim rezultatima jer neka sreću smještaju na Zapad, gdje ljudi žive u blagostanju, ali bez neke ideje što bi život bio osim ispunjenja želja, dok druga traže sreću na Istoku gdje je još uvijek mnoštvo siromašnih, ali su navodno zadovoljni jer ne traže smisao u materijalizmu i shopping-centrima.

Ovih dana u Londonu je oštećen grob Karla Marxa, točnije otucano je njegovo ime s nadgrobnog mramora, još uvijek se traga za nepoznatim vandalima. Paradoksalno je da se razgledavanje Marxova groba - plaća. Premda nema ničega novog u tome da se napredne, pa i radikalne ideje dobro naplate. Marxova briga oko svjetske nepravde rezultirala je nekim režimima u kojima se uz nepravdu prakticiralo i ubijanje neistomišljenika. Na krilima Marxovih ideja niknuo je Staljin, koji je 1933. odlučio da će cijela Ukrajina umrijeti od gladi.

Svijet nikada nije bio pozornica neke pravde, o čemu nam svjedoči indijski kastinski sustav u kojem se strogo zna tko se kako treba ponašati. Daleko od kasti, u naprednim, zapadnjačkim društvima vaš financijski status određuje kako ćete živjeti, gdje ćete se školovati i kako će živjeti vaša djeca.

Većina ljudi u Hrvatskoj ne zarađuje dovoljno da bi školovala djecu po Europi, ali nerijetko sami sebe i sve što imaju prenesu preko granice - ne bi li sagradili neki sretniji život. Ako je sreća u boljem stanju na računu. No, vratimo se našem antinatalistu, mizantropu i nihilistu koji smatra da je rađanje djece - otmica i ropstvo. “Volim svoje roditelje, ali nisu me ništa pitali”, njegova je, ponešto bizarna, teza. O pravima nerođene djece mnogo se raspravljalo, ali nisam još čula da se itko zalagao za dijalog s nerođenim djetetom o tome kakva su njihova očekivanja od života, osim ako zanemarimo nekoć slavnu knjigu novinarke Oriane Fallaci “Pisma nerođenom djetetu”.

Slična je pisma svojoj nerođenoj kćeri, ali sa sretnim završetkom, pisao možda najslavniji pisac današnjice, Karl Ove Knausgaard. Suptilan se roditelj doista može zapitati kakav je to svijet na koji kani donijeti dijete. Pa ipak, malo bolji pogled na povijest nas uči da nikada nije bilo “dobrih starih vremena” o kojima rado fantaziramo, vremena u kojima su ljudi bili bolji, nije se ratovalo, nije bilo siromaštva i nepravde.

Čak na dva mjesta u “Eneidi” junak Eneja vidi svoje još nerođene potomke: jednom je to prilikom spuštanja na drugi svijet gdje se sreo s mrtvim ocem, a drugi put vidi ih na zlatnom štitu koji mu daruje njegova majka, božica Venera.

No, Enejini susreti s potomcima tiču se slave Rima jer riječ je, među ostalima, o Juliju Cezaru i Oktavijanu Augustu. Ep se ne zamara time kako Rim zasigurno nije utemeljio sin prelijepe božice pobjegavši iz goruće Troje.

Ali tragajući za smislom ne libi se posegnuti u svjetove bogova, mrtvih i još nerođenih. Rastuće nepovjerenje u onostrano, koje se Europi događa od 18. stoljeća, čovjeka je izložilo prilično mračnom i nejasnom univerzumu, u kojem ga slučajna sudaranja atoma ne moraju osobito tješiti.

Tko smo, zašto smo tu, kamo idemo, pitanja su koja je najjasnije postavio Kant, a i mnogi nakon njega, uključujući i pjesmu “We are on road to Nowhere” Talking Headsa. Bogati ljudi znaju da nije sve u bogatstvu, siromašni znaju da se novcem može kupiti sve: nitko nije zadovoljan, premda su bogatiji ipak malo sretniji. “Ovo nema smisla” zavapiti može svatko, oko tog su se uzvika gradile filozofija i umjetnost, dok su religije tražile odgovore u nečem nevidljivom.

Mladi Indijac svojom tragikomičnom gestom nudi radikalan odgovor. Nije ni prvi, ni posljednji pa ipak, Zemlja će se i dalje okretati, sretniji ljudi će odlaziti na posao i vraćati se s njega, nesretniji će biti izloženi užasima rata i gladi, a da nikome neće biti sasvim jasno kakav je to “wonderful world” koji nastanjujemo: i bolje da je tako.