KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Tuđi grijeh, tuđi grijeh, tuđi preveliki grijeh: Ne bi li Isusa, ako je on Bog, na zemlji trebali predstavljati neki bolji ljudi?

 Nikša Stipaničev/CROPIX

Nađem se i dandanas katkad u crkvi, obično na sprovodu, i molim zajedno s prisutnima iako odavno ne vjerujem.

Molim iz poštovanja za umrlog, a i po navici, usta mi se sama otvaraju jer mi bogoslužje nije strano, od svoje pete godine znam kad treba reći “Bogu hvala”, a kad “slava tebi Kriste” i kako skupljenim prstima valja tri puta dodirnuti prsa ponavljajući: “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh”.

Napokon, premda sam nepokolebljivi ateist, premda mi je i zamisao da našim svijetom, ovim kaosom mržnje i nasilja, upravlja savršeno, nevidljivo, sveprisutno i besmrtno biće gotovo pa komično nevjerojatna, molit ću jer se, čudno će vam možda zvučati, na mnogo načina svejedno smatram kršćaninom.

Jasni i skladni zakoni

Član sam te zajednice, u prvome redu, zato što se držim moralnih zakona sadržanih u Evanđelju, jasnih i skladnih, savršeno cjelovitih uputa za ispravan život. Držim da neprijatelju treba oprostiti, da je poniznost vrlina, a oholost grijeh i sve drugo što nam je u tome smislu Krist propisao.

On, ako mene pitate, nije bio Bog. Tu se Nazarećanin nešto zaletio i pretjerao, ali mu ne treba zamjeriti jer je bio odličan čovjek. Ljudina. Sjajan tip.

Prekrasna osoba, milijun puta bolja od onih što ovih dana govore u njegovo ime, blesana koji ga krivotvore i sramote.

Ovi su drugi ozbiljna, prava nevolja. Zbog njih sam ustvari i prestao dolaziti na mise. Mnogo prije gubitka vjere u natprirodno od crkve me odbilo da su devet od deset licenciranih zastupnika Isusa Krista naprosto skandalozni. Užasavalo me kako svećenik može i doktorirati kršćansku teologiju a zaista ne dosegnuti ni jednostavne, temeljne kršćanske istine.

Pisao sam o tome mnogo puta dosad, ali danas bih, nesvakidašnje, upozorio na jedan primjer koji nije katolički.

Bilo je prije nekoliko dana u manastiru Krka veliko slavlje u povodu četiri stotine godina tamošnje bogoslovije i za vrijednu im je obljetnicu, kako je i red, došao sam partijarh Irinej, mudri i dostojanstveni prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve, koji je u propovijedi tada ekumenski poručio: “Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri”.

Pa recite i sami, zar nije to bilo velikodušno i lijepo? Došao je vjerski vođa jednog naroda koji je nedavno, koliko prekjučer, raspalio ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, jedno za drugim tri velika, užasna klanja u kojemu su stotine i stotine tisuća ubijene, obogaljene, raseljene ili na neki četvrti način upropaštene, da nam objasni kako ipak nije sve crno kako se čini.

Kajanje velikog čovjeka

Zar nije potresno kajanje ovoga velikog čovjeka, zar vas nije do suza dirnulo kako je partijarh Irinej, nakon vukovarske i srebreničke tragedije i albanskih leševa što su ispali iz hladnjače, usmrđeni plivali zelenim Dunavom i trunuli u blatu pod topolama, sakupio snage da zadovoljno reče kako njegovi, eto, nisu možda nedužni, ali su nedvojbeno, matematički pouzdano, prebrojavanjem lubanja definitivno utvrđeno, nedužniji od drugih. Pa, svaka čast. Ja sam, malo je reći, oduševljen. Ali mi je, iskreno, nešto sumnjiva ova računica. Osim toga, sve da je i točna, čemu uopće vaganje i cjenkanje tko je imao više mrtvih, koje se neizbježno i beziznimno, u sto posto slučajeva okončava zaključkom kako su naši, tko god oni bili, mnogo češće bili žrtve nego ubojice? Koji je kršćanski smisao ovoga, a vjerojatno ima nekakvog kršćanskog smisla jer jednako govore i katolički i pravoslavni oci?

Doista, ono što je u manastiru Krka kazao patrijarh Irinej mogli su, samo sa zamijenjenim nacionalnim ulogama žrtava i ubojica, i na nekakvom katoličkom euharistijskom slavlju u Sinju ili Mariji Bistrici kazati i naši visoki crkveni poglavari poput Vlade Košića, Valentina Pozaića, Mile Bogovića, Ante Ivasa pa i samoga kardinala Josipa Bozanića. Nema zapravo u cijeloj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nijednoga sa širokim grimiznim pojasom preko zamašnog trbuha koji bi bio drugačiji. Iako su nepomirljivi neprijatelji, svećenici istočnog i zapadnog kršćanskog obreda čine se kao izliveni iz jednog kalupa, i jedni i drugi neutješno kmeče samo o svojim patnjama, pravoslavci o Jasenovcu, a katolici o Vukovaru, a ako koji put, nevoljko, nerazgovijetno i poluglasno, i priznaju da njihovi momci nisu uvijek i u svemu bili uzorni, obavezno će ih ispričati upozorenjem da je neprijateljska strana bila mnogo gora.

Tragično i smiješno

Nema šanse da se itko od njih od srca, iskreno i bez ostatka pokaje za svinjarije svoga naroda, da se katolički svećenici, barem oni na višim položajima, otvoreno zasrame Jasenovca, a pravoslavni Vukovara.

A to bi valjda trebalo biti njihovo istinsko, kršćansko poslanje. Trebali bi sebe prvo u zrcalu pogledati, mučno se propitujući da drugom čovjeku nisu nanijeli kakvu nepravdu. Jer zbog toga se na misama teatralno udaramo šakom u prsa. Boga vam poljubim, kazao bih ja i jednima i drugima, pa nije vas Isus učio da govorite: “Tuđi grijeh, tuđi grijeh, tuđi preveliki grijeh”, već da svoje zlo ispovijedate. Nije li u isti tren i tragično i smiješno kako ugledni i moćni crkveni ljudi ovdje u našim krajevima promašuju bit, jednostavne kršćanske istine ne znaju? Idete li nedjeljom na službu Božju, je li vas koji put obeshrabrilo slušati te budale i pokvarenjake? Mene je to više od ičega udaljilo od djedovske vjere. Ili od bilo koje vjere. Zbog te se stvari najčešće i postaje ateist. Naprosto, da je Isus bio Bog, zacijelo bi ga na zemlji predstavljali neki bolji ljudi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:05