KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Priča o Alojzu, nekadašnjem konobaru, HDZ-ovcu koji je dogurao do generala i župana, i njegovoj ženi Mari, školskoj kuharici

 
 Vlado Kos / HANZA MEDIA

O slučaju obiteljskog nasilja u Požegi posljednjih su dana svi izvještavali, ali ustvari se ne zna mnogo. Marija Tomašević, kuharica u Osnovnoj školi Antuna Kanižlića u Požegi, prvo je dežurnoj medicinskoj ekipi, a zatim i policiji rekla da ju je suprug Alojz ispljuskao i grubo bacio na radijator, a cijenjeni župan Alojz Tomašević izjavljuje opet kako su on i supruga Mara razmijenili tek nekoliko težih riječi, Bože sačuvaj da bi on nju, majku njegove djece, baku njegove unučadi, gospodaricu njegova doma, udario. Štogod bilo, nije lijepo. Tamna sjena pala je na jedan dugovječan, tradicionalni katolički brak, na hrvatsku obitelj kao iz letaka Željke Markić, na ljubav što je još u srednjoj školi sramežljivo nikla i gotovo četiri desetljeća rasla, cvala i obilno rađala mirisnim, sočnim plodovima.

Prekršajnom sudu ostaje utvrditi što se inkriminirane večeri dogodilo između požeškog župana Alojza Tomaševića i supruge Mare, ali o razlozima njihove svađe moglo bi se, vjerujem, već i sada nešto reći. I to valja reći, premda je nešto indiskretno, jer se i nas tiče, priča o njih dvoje iz crne kronike na jedan je način priča o svima nama, o našim vrijednostima, do čega se u hrvatskom društvu drži, u što vjerujemo, tko su osobe koje držimo uspješnima i koje odlučno, s velikom glasačkom većinom, biramo da nas vode.

Pola se razreda, rekonstruiram po rijetkim novinskim člancima, školovalo za kuhare, pola za konobare. Mara je bila kuharica, Alojz konobar. Oboje rođeni 1961. godine, već su početkom osamdesetih, u svojim ranim dvadesetima, bili vjenčani, izrodili troje i živjeli jedan mali, ponizan radnički život, gdje je ona u školskoj menzi okretala palačinke i pirjala junetinu na masti i luku, a on u bijeloj košulji i uflekanom odijelu boje trule višnje posluživao špek fileke, variva s mahunama, čobance i pržene šarane s krumpir salatom petkom, gdje su mlađa nosila odjeću starije djece, a obijesni je luksuz bio ako bi ih tata, novcem ušparanim od tringelta, od kusura koje su mu gosti ostavljali nemarno dobacujući: “Lojzek, dobro je”, jednom u pola godine odveo na pizzu.

U oskudici poznate jugoslavenske inflacije krajem osamdesetih Alojz Tomašević kratko je otišao raditi u inozemstvo, prvo u Švicarsku pa u susjednu kneževinu Lihtenštajn, u gradić Ruggell, i kao okretan i vrijedan u jednoj gostionici brzo napredovao od običnog konobara do šefa sale. Kako opisuje u jednom razgovoru za Požeški dnevnik, odlično je zarađivao, poslodavci su bili izvanredno zadovoljni njime, gosti ga jednostavno obožavali, no useljeničku službu ništa od toga nije impresioniralo. Uskratili su mu radnu vizu i on se morao vratiti u domovinu. Nešto kasnije, 1993. godine, iz Ruggella se Tomaševiću javljaju s divnom viješću da je zakonska prepreka uklonjena, on je u svakom trenutku dobrodošao, njegovo ga radno mjesto čeka, no Tomašević im se ispričava da ne bi hvala, on je sada pukovnik.

Možete li zamisliti zaprepaštenje s druge strane telefonske veze, kad je lihtenštajnske ugostitelje njihov nekadašnji zaposlenik upoznao s profesionalnim zaokretom u svojem životu?

“Alojz je pukovnik!” šapnuo je gostioničar svojoj ženi.

“Naš konobar Alojz? Pukovnik?”

“Da.”

“Joj, taj njegov nemogući njemački”, odmahnula je žena veselo.

Njima se zacijelo činilo da su nešto krivo shvatili, da je smiješni Hrvat vjerojatno nešto drugo htio reći jer u Lihtenštajnu tridesetogodišnji konobari sa srednjom ugostiteljskom ne postaju pukovnici. Kakvo bi samo bilo njihovo čuđenje da znaju kako je Tomašević u međuvremenu dogurao i daleko više od pukovnika, da je on kasnije zapovijedao cijelim Stožerom kopnene vojske u Karlovcu, a kad se u činu brigadnog generala časno umirovio u vojsci, stigao još i respektabilnu civilnu karijeru napraviti, nekako i negdje diplomirati ekonomiju i u dva mandata uvjerljivo biti izabran za župana.

Ambiciozni Požežanin jedan je od tisuća onih hadezeovaca što su se, unatoč manjkavom obrazovanju i beznačajnim karijerama u doba Jugoslavije, nakon devedesetih na socijalnoj ljestvici uspinjali spretno i hitro kao majmunčići širokim krošnjama baobaba, što su katkad i u zrelim godinama realizirali nekakve potisnute vještine, talente za koje možda nisu ni znali da ih imaju. Takve ćete redovito opaziti na prosvjedima branitelja, zaogrnuti zastavom u šatoru u Savskoj uglas ridaju kako smo ih zaboravili, ej, sudbino kleta, baš im ništa nezahvalna Hrvatska za njihovu svetu žrtvu nije dala, osim što ih je od konobara, šofera i montera centralnog grijanja učinila inženjerima, ekonomistima, generalima, zastupnicima i županima sa službenim Audijem i plaćom od dvadeset hiljada kuna.

Dvadeset sedam godina je Alojz Tomašević tako, kao nekakav slavonski kralj Mida, pretvarao u zlato sve što bi dotaknuo. Otkrilo se naposljetku i da zna lijepo pjevati. Kad god bi Branko Uvodić i ekipa emisije “Lijepom našom” došli u njegov kraj, simpatični župan spremno bi uskočio u vezenu narodnu nošnju, bećarski naherio crni šeširić s trobojnicom, pa kraj nekih baba što glume da komušaju kukuruz stao u mikrofon pojati nekakvo sentimentalno sranje o ravnici i konjima, nešto od čega bi se konji, da slučajno slušaju tamburaške, vjerojatno sramili.

Ali s druge strane, taj dobri župan je imao i jednu muku. Jedna mu je velika tuga ležala na širokoj slavonskoj duši. Dok se Alojz ostvarivao kao novi čovjek, oslobađao svoje zatomljene potencijale, rastao kao brigadni general, diplomirani ekonomist, požeški župan, estradna ličnost i kao, prije svega, Hrvat, njegova je supruga Mara nedopustivo zaostajala.

Lišena želje da napravi nešto od svojeg života i po uzoru na svojeg muža pretvori se u bolju osobu, Mara Tomašević i dalje je svaki dan pirjala junetinu u školskoj menzi. Kao da nije bilo ni Franje Tuđmana, ni Domovinskog rata, ni veličanstvene vojnoredarstvene akcije Oluja, kao da se nikad ništa nije dogodilo, ona je za plaću od četiri i pol tisuće kuna radila svoj stari posao. I svaki dan kad bi se vratila kući, s teškim vonjem zaprške u kosi, župana je to neugodno podsjećalo na jugokomunističku diktaturu, na ono njegovo uflekano odijelo u boji trule višnje i masne čobance koje je posluživao u davna vremena kad se nije smjelo reći da si Hrvat. Županova žena bila je sramotni ostatak prošlosti. Nešto što je hrvatski čovjek, Bogu hvala, prerastao. Dok je Alojz Tomašević živio u neovisnoj Hrvatskoj, Mara Tomašević ostala je u Jugoslaviji.

I sad je on kao obiteljski nasilnik, a ona je kao nevina. Ma, dajte, molim vas, pričajte to nekome drugome.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 07:17