VLAŠKA POSLA

ANTE TOMIĆ Ovo je jedan rijetko gadljiv slučaj u kojemu su mnogi ispali glupi i sramotni, od ministrice, preko policajaca do zastupnika i ministara

 
Gabrijela Žalac
 Željko Puhovski / Hanza media

Prošlo je desetak dana da je ministrica Gabrijela Žalac autom udarila djevojčicu u Vinkovcima, a mnoge pojedinosti te nemile zgode još nas zbunjuju. Za početak, zašto je ministrica uopće bila u autu? Ako je u subotu ujutro išla u župnu crkvu po dijete na vjeronauku, koliki je put morala prijeći?

U našoj zemlji, kao što znamo, nedostaje vrtića i knjižnica, u malim mjestima se zatvaraju glazbene škole, morate putovati pola sata do najbližeg općinskog suda i ginekološke ambulante, ali crkava i sportskih kladionica, Bogu hvala, ni u najzabitijim krajevima ne manjka. Gusto su raspoređene. Svaki je pop sebi zašalovao štogod, makar kakvu skromnu kapelicu, dvije do tri tisuće kvadrata za nevolju da mu se nađe. Crkava, samostana, sjemeništa i pastoralnih centara ovdje imamo sve da krave krenemo pričešćivati.

Za 200 metara u auto

Od crkve do obiteljske kuće ministrice Žalac, dao bi se okladiti, nema više od dvije stotine metara. Nitko u Hrvatskoj nema više od dvije stotine metara do župne crkve i, ako baš ne padaju ćuskije, vjernici na misu i vjeronauk uglavnom odlaze pješke. Tako im je blizu da bi mogli i u papučama.

Ministrica Žalac k tomu i građom djeluje kao netko kome bi liječnik preporučio da se više kreće, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju. Kao osoba naročito izložena riziku od bolesti srca i krvnih žila i šećerne bolesti tipa dva, trebala je prošle subote, nesvakidašnje tople i sunčane za ovo doba godine, šetati u trenirci i tenisicama, sa znojnikom oko čela i bocom vode u ruci, umjesto da upravlja autom, za što uostalom nije imala ni dozvolu.

Činjenica da nije imala valjanu vozačku dozvolu naglašava se kao osobito sporna, ali ja mogu razumjeti da prometni službenici nisu bili strogi.

Ako su bili mlađi policajci, vjerojatno su se smeli, zarumenili se i stali zamuckivati kad im se ministrica nasmiješila. Zamantalo im se pa nisu dobro ni vidjeli datum na dokumentu.

Blesavo su se kliberili nalakćeni na krov ministričina auta i nisu možda u prvi trenutak ni primijetili djevojčicu koja je sa slomljenom potkoljenicom ječala u obližnjem jarku.

Djevojčica se u ovome jedva i spominje, ona je epizodno lice, gotovo statistica. Sve što trebamo znati je da se ona dobro oporavlja i da joj je ministrica Gabrijela Žalac u bolničku sobu donijela krunicu na dar. Ovo drugo meni je osobito ganutljivo. Volio bih da sam svjedočio tome potresnom trenutku, kad je unesrećena razvezala vrpcu i rasparala papir i pred njezinim se zaprepaštenim očima ukazala krunica. "O, hvala vam, gospođo ministrice", kazala je zacijelo malena gušeći se u suzama.

"Tisuću vam puta hvala da mi niste donijeli nekakav bezvezni Samsung Galaxy ili Huawei Mate s visokorazlučivom digitalnom kamerom, ili bicikl, ili šal i rukavice, ili Barbie lutku, ili bombonijeru, ili tako nešto glupo, prolazno i materijalno, već ste mi od svoje skromne ministarske plaće od dvadeset pet tisuća kupili plastičnu krunicu od sedamnaest kuna."

Da mene tkogod udari autom i donese mi krunicu, ja bih, majke mi, ustao iz postelje i skakućući na zdravoj nozi preko cijele bolnice jurio da ga zadavim.

Zaista, ma zaista

Bio je ovo, sve u svemu, jedan rijetko gadljiv slučaj u kojemu su mnogi ispali glupi i sramotni, od ministrice, preko policijskih službenika do zastupnika i ministara. Svi su nešto lagali i muljali spašavajući jednu koja je očito zasrala, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Braneći postupke Gabrijele Žalac zvučali su srednje do osobito teško mentalno retardardirani, a najstrašniji je, očekivano, bio šef Andrej Plenković, koji je u nedjelju zaključio: "A što se tiče vozačke dozvole... Ne znači da ministrica ne zna voziti ako je nema."

Dozvola, drugim riječima, ništa ne dokazuje. Teško je zapravo reći čemu taj dokument, zašto postoji ured koji ga izdaje, mogu li službenice koje tamo primaju građane od sedam do tri s pauzom od pola sata štogod korisnije činiti?

Ako već ne dovodimo u pitanje vozačke sposobnosti žene koja je jednom djetetu autom slomila obje potkoljenične kosti, ako ona ne treba imati valjanu vozačku dozvolu, zašto bi zaista bilo kakvu dozvolu bilo kome uskratili? Eto, recimo, ako Gabrijela Žalac može voziti, zašto duševni bolesnik ne može dobiti pištolj?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 01:48