VLAŠKA POSLA

ANTE TOMIĆ O FAMOZNOM 'GUZOTRESU' Shvatio sam zbog čega se Martina Tomčić tako okomila na vukovarske plesačice u gaćicama...

 Screenshot

Prije stotinjak godina u Slavoniji, na kirvaju o kakvom svecu, na tratini ispred crkve, u hladovini pod hrastovima, okupile bi se djevojke u vezenim narodnim nošnjama, s dukatima u nizovima obješenima oko vrata, pa se ukrug uhvatile za ruke i zaplesale na živahnu melodiju tamburica, sramežljivo se kikoćući na stihove: "Ej, nema, mala, livade u gaju di se tvoja leđa ne poznaju." Sve je u tome ritualu zavođenja bilo pažljivo uređeno, svaki je detalj na svoj način preporučivao mlade žene za udaju, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Ljudi, sve je u seksu

Složene šare veza svjedočile su o njihovoj marljivosti i vještini u ručnom radu, zveckave žute kovanice o bogatom mirazu, a važnije od ičega bile su, jasno, krupne prsi, okrugla stražnjica, mišićava bedra, zdrava čvrsta tijela što su poskakivala. Zajapurene i nasmijane snaše izazovnim su kretnjama zvale momke da ih odvedu u vrbike ili bace negdje u sijeno i zavuku im ruke pod čipkane podsuknje.

Bila je to erotska igra kakvi su plesovi i inače, od osvita civilizacija do danas. Istina, od vremena do vremena naši su preci plesali i da umilostive bogove kiše, lova ili rata, no smisao ritmičnog poskakivanja, okretanja, treskanja, ljuljanja i uvijanja većinom je bio u seksu.

Tisućama godina ljudski mužjaci plesom vabe ženke i ljudske ženke mame mužjake i baš uvijek, bez izuzetka, nekome je nekakav plesni pokret ili korak odviše izravan i skandalozan. U nekom trenutku svaki je ples bio pretjerano senzualan, za svaki je netko gunđao: "Dobro, majku mu, i ja sam bio mlad, ali ne možeš opet ovako."

Čedne je austrijske dame uzrujavalo kako je valcer razvratan, svećenici s propovjedaonica grmjeli su da je tango sotonski, profesori u Alabami na maturskim su plesovima strogo zabranjivali uvijanje kukovima poput besramnika Elvisa, a naša operna pjevačica Martina Tomčić ovih se dana totalno izbezumi od bijesa kad vidi twerking, iliti po našku: guzotres.

Vidjeli ste možda neku večer na jednoj našoj televiziji kad se žensko slavonsko kolo nekolicine vukovarskih djevojaka u narodnim nošnjama iznenada premetnulo u obijesni twerking. Počelo je nedužno, kao glupa emisija Branka Uvodića, da bi iznenada i bez najave postalo duhovito i seksi, nalik spotu Beyonce Knowles.

Kostimi su se u trenutku promijenili, smanjili, tamburaški evergreen "Moja diridika ore na volove" pretopio se u drski hip-hop, ali suštinski zapravo, bila je to ista stvar, obred zavođenja kakav poznajemo još od Sumerana.

No, opernoj pjevačici bilo je to "krajnje degutantno oskvrnjivanje hrvatske tradicijske glazbe". Kao da je hrvatska tradicijska glazba nekakva nedodirljivo visoka umjetnost, kao da je sam Felix Mendelssohn napisao "Moja diridika ore na volove", Martina Tomčić se okomila na plesačice u gaćicama, a Hrvatice i Hrvati su se, očekivano, masovno složili s njom. Krenula je moralna panika kakva je moguća samo u nekim kulturno zapuštenim, zaostalim, nenačitanim zabitima, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Hrvatice i Hrvati se plaše kulture, kako se već ljudi plaše onoga što im je nepoznato i strano, pa ne mogu pojmiti da bi kultura mogla biti duhovita i seksi.

Provincijalcima je kultura vazda nešto dostojanstveno i ozbiljno, zakopčano i dosadno, prašnjavo i pljesnivo, s metlom u guzici, poetska večer ili klavirski recital u lokalnom ogranku Matice, a u publici penzionerke s heklanim ovratnicima drijemaju s glavom na prsima. Guzotres tu zbilja nema što tražiti.

Nije Helen kao Martina

Dok sedamdesetogodišnja Helen Mirren veselo twerka na engleskoj televiziji, Martina Tomčić je zgranuta. Martina Tomčić je, jasno, otmjenija od Helen Mirren, nekadašnje članice Royal Shakespeare Company odlikovane Ordenom Britanskog imperija za umjetničke zasluge, kao što smo i mi kao narod, s prosjekom od pola pročitane knjige godišnje, sve sam akademik do akademika, previše kulturni da bismo tresli guzicama.

Nije ova afera s vukovarskim twerkašicama zaista bila nešto važna. Vrijedi je spomenuti samo kao otužno svjedočanstvo kako mi sebe doživljamo, kako su jadne i promašene naše predstave plesa i glazbe, kako su smiješna naša seljačka mjerila pristojnog i kulturnog, kako smo milijardama svjetlosnih godina, beznadno daleko od prave, velike kulture koja je, naravno, uvijek bila nepristojna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 00:36