KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Možda je, ipak, bolje da se drogiraju. Nikakva votka ili vinjak, nikakav heroin ne mogu se mjeriti sa štetnošću Glavaša

 Jakov Prkić / CROPIX

Došli su namršteni, u crnim uniformama, oštro udarajući potplatima uglancanih crnih čizama, a činjenica da su bili bez oružja, uvjeren sam, tek je manji propust. Da je potreba, Slavonska sokolska garda, kako se nazvala ta stranačka milicija, bi se učas opremila motkama za prebijanje političkih neprijatelja, puškama i noževima za borbu protiv komunista i Jugoslavena, a najboljima bi Branimir Glavaš, kako smo čuli na sudu, lično pružio samokres da metkom u zatiljak likvidiraju kakvog selotejpom sputanog Srbina.

Glavaš je, istina, zanijekao vojničku narav organizacije predstavljene na saboru Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje. Dečki su, objasnio je, sportaši. “Bolje je to nego da piju, alkoholizraju se i drogiraju”, dodao je on zrelo i razumno, a meni se vratilo vrijeme prije mnogo godina, kad sam bio kao ovi Glavaševi, po prilici, a nisam bio sportaš, niti je na Filozofskom fakultetu koji sam pohađao mnogo njih skijalo, plivalo, bacao kladivo ili se vrtilo na konju s hvataljkama. Mi smo se, totalno nesportski, nalijevali alkoholom, a bilo je i nekih koji bi zapalili džoint.

I sasvim iskreno, bez želje da umanjujem štetnost domaćeg vinjaka i afganistanskog hašiša, nije to bilo najstrašnije što sam u životu vidio. Naprotiv, s dragošću se sjećam jedne studene siječanjske noći kad smo u kaputima poskakali u fontanu. Sentimentalno se nasmiješim kako smo cerekajući padali jedni po drugima. Bi li tu raskalašnu i nezdravu mladost mijenjao za sportsku neporočnost ovih Glavaševih slavonskih sokolova u crnim košuljama? Pa, dajte da još malo razmislim...

Prije četvrt stoljeća ili nešto manje, upravo dok sam se ja neodgovorno i bez kajanja valjao u blatu opisanih grijeha, Branimir Glavaš bio je zapovjednik obrane Osijeka. S vremenom je ta njegova epizoda postala nekako slavna i herojska, no stvarnost je bila nešto drugačija. Povijesna je istina kako Osijek, premda je bio na dometu teške artiljerije i često trpio granatiranja, ni u jednom jedinom trenutku nije bio u opasnosti od srpskog zauzimanja. Ako Glavaš i vlada nekim nepoznatim vojničkim vještinama, on ne da ih nije pokazao, već nije ni bio u prilici da ih pokaže.

Branimir Glavaš nijedno selo nije ni izgubio, ni osvojio, nikad nije naredio da se minobacač postavi u šljivik ili poslao desetinu da uništi tenk. O ratnoj stvarnosti, istinskoj, krvavoj, šokantnoj, zaglušujućoj i blatnjavoj svakodnevici bitke on ne zna valjda ni tisućiti dio onoga što znaju hrvatski časnici jednakog čina, pravi generali poput Petra Stipetića, ili Ante Gotovine, ili Luke Džanka, ili Damira Krstičevića, pa i Mirka Norca koji se, istina, u Gospiću okaljao užasnim zločinima nad civilima, ali je, po pričama očevidaca, bio odvažan muškarac koji je mnogo puta smrtonosno riskirao.

Ćato u Sekretarijatu

Ništa od toga osječki ćato u Sekretarijatu narodne obrane nije iskusio. Najbliže smrti bio je možda jednom kad je neki petokolonaš u njegovu podrumsku kancelariju donio kulen od svinjetine zaražene bakterijom salmonele. Pa i njegova je ratna invalidnost, naposljetku, samo prometna, hrvatski su vitezovi nalili tintare pa se s Ladom Nivom izvrnuli u jarak, pa se natučeni i izgrebani, pužući kroz prozor iskobeljali u travu, i onda nastavili pješke, stenjući i šepajući, uz rub magistrale, dok ih zorom nije kamionom pokupio pekarski obrtnik albanske nacionalnosti.

Sve što ste čuli o Glavaševom herojstvu Glavaš je ustvari sam izmislio. Priča o obrani Osijeka plod je imaginacije jednog megalomana koji o sebi govori u trećem licu, jezivi kabare zbog čije je uvjerljivosti, prema optužnici za ratne zločine, on dao uhapsiti, zvjerski mučiti i umoriti nekoliko desetaka savršeno nedužnih srpskih civila.

“Osobno sam pucao u Čedomira Vučkovića, a bio sam u automobilu kad su Radoslav Ratković i Milutin Kutlić odvezeni na Dravu, gdje im je pucano u glavu, od čega je Kutlić preminuo, a Ratković je preživio. Sve to, kao i druga ubojstva, organizirao je i zapovijedio Branimir Glavaš”, kazao je u svjedočenju krunski svjedok Krunoslav Fehir koji je još kao šesnaestogodišnjak pristupio u Glavaševu zloglasnu bojnu. Nije bio ni punoljetan kad je u jesen 1991. kod garaža iza Sekretarijata narodne obrane prestravljeno ispalio metak u Srbina kojemu je utroba izgarala od akumulatorske kiseline.

Povijest se ponovila

Dvadeset četiri godine kasnije, u jesen 2015., Branimir Glavaš postrojio je trideset mladića u crnim uniformama. Povijest se u Osijeku ponovila. Trideset smetenih, zbunjenih adolescenata, po svemu nalik Krunoslavu Fehiru nekada, izašlo je sa zastavama umjesto pušaka, da se zakunu na vječnu odanost jednom lažljivcu i manipulatoru i optuženom ratnom zločincu.

“Bolje je to nego da piju, alkoholiziraju se i drogiraju”, rekao je tada rečeni lažljivac i manipulator i optuženi ratni zločinac demonski se cerekajući, ali ja bih rekao da je dobrobit tih mladića baš na drugoj strani. Bolje bi im zaista bilo da se opijaju i drogiraju. Zdravije je. Jer, nikakva se votka ili vinjak, nikakav kokain, heroin ili LSD ne mogu mjeriti sa štetnošću Branimira Glavaša. Nema takvog alkoholnog bunila, ni narkotičkih halucinacija, Hieronymus Bosch sa svojim je vizijama pakla manje strašan od onoga što je Branimir Glavaš u stanju zbilja učiniti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 23:17