ANTE TOMIĆ Masterplan zdravstva: Pacijenti bi se trebali izmjenjivati brže nego gume u Formuli jedan

Ciganska djeca cičat će od uživancije vozajući će se na bolničkim posteljama s kotačima blatnjavim džadama Kozari boka, tkogod odrasliji i poduzetniji pretvorit će ih možda i u zaprežno vozilo, upregnuti bezvoljnog, šugavog konjića da ih vuče, a ostatku građana ostat će samo tuga.

Prošlo je doba besplatnih noćenja na ortopediji. Nema više, majci, za svaku pizdariju odlaziti u doktora. “Otvoreni prijelom bedrene kosti? Pa ste mi za to došli?” podsmjehnut će se vaš obiteljski liječnik u nevjerici vrteći glavom.

Iskakanje iz šlafroka

Ta stvar strogo će se racionalizirati. Zašij i otpusti, novi je slogan našeg zdravstva. Pacijenti će izlaziti netom po operaciji, dezorijentirano glavinjati ulicama i nije isključeno da će koji od njih ubrzo trebati novi zahvat kad još mahmuran od anestezije naleti pod turski šleper.

Uštede, uštede, uštede, poručuje ministar Ostojić neumoljivo. Nema više lijenih bolesnika koji u beskraj čitaju krimiće i heklaju nadstolnjake po sobama zajebavajući sestre da im poprave jastuk ili ogule naranču. Oni se moraju brže izmjenjivati, kao gume u Formuli jedan. Strelovito zaduživati i razduživati papuče, uskakati i iskakati iz plavih frotirnih šlafroka. Industrija zdravlja više ne trpi zastajkivanja, prazne hodove. Vrijedni su činovnici detaljno izračunali, za svaku bolest u sekundu normirali trajanje liječenja i prema tome optimizirali broj ležajeva.

Našli su naposljetku da ih je pet tisuća čisti gubitak, šteta i na posteljini, i na dijetnim obrocima, i na lijekovima. To je novac koji se može mnogo bolje iskoristiti, za koji se dade zaposliti još koja tisuća odanih partijskih kadrova u dvadeset hrvatskih ministarstava i dvadeset osam državnih agencija, u golemom Uredu predsjednika, u Saboru, Gospodarskoj komori i Turističkoj zajednici, u dvadeset jednoj županiji, 128 gradova i 428 naših općina, namjestiti baš svakog retardiranog nećaka da nešto fotokopira u elektrodistribuciji, vodovodu i županijskoj upravi za ceste. Dosta nam je više da pacijenti neodgojeno jedu kruh birokrata. “Nema više, lupeži!” kaže Ostojić pravdoljubivo im otimajući tanjur lešo blitve i paniranog oslića iz ruku.

Što će tko raditi

I tu se vjerojatno neće zaustaviti. Naći će sigurno još negdje da se može ušparati, okljaštriti još koja medicinska usluga. U budućnosti koju s vedrim nestrpljenjem iščekujemo osnovno zdravstveno osiguranje pokrivat će samo troškove liječenja ozljeda kod brijanja, a sve drugo morat ćete dodatno platiti. “Treći kat, soba sedam, postelja četiri, lijevo”, uputit će vas, na primjer, bolnički portir i vi ćete se čitavim putem do ginekološkog odjela pitati što mu je, pobogu, značila ona zadnja informacija, lijevo, sve dok ne ugledate majku kako vam iznemoglom rukom maše stisnuta na ležaju s jednom dragom gospođom iz Pazina.

U našem alanfordovskom zdravstvenom sustavu meni ni takav prizor nije teško zamisliti. Kad već spajaju bolnice, zašto ne bi i pacijente na posteljama? Od trideset jedne hrvatske bolnice Rajko Ostojić će ih napraviti devetnaest i to je, logično, izvanredna mjera koja će znatno unaprijediti narodno zdravlje. Svi to pozdravljamo. Kako bi itko od nas i na trenutak mogao pomisliti da je trideset jedan više od devetnaest?

Sve se tu smanjuje, sužava, racionalizira, kreše, automatizira i autsorsa. Svi moraju biti spremni sve raditi. Hauzmajstori će se obučiti u davanju injekcija, bolničarke kako probušiti zid, zabiti tiplu i promijeniti karnišu, a jednom, vrlo skoro, savladati i neke druge, raznovrsnije vještine. Jer, kad već spajaju bolnice, mogli su im pridružiti i nekakve druge sadržaje. Da uz bolnicu bude i veterinarska ambulanta, javni bilježnik, sportska kladionica, trgovački centar s multipleksom i stanica za tehnički pregled vozila. Dođete li, na primjer, snimiti pluća, zašto ne biste usput i balansirali trap i stavili zimske gume?

Na naplatne kućice

Četiri stotine liječnika je, kažu, napustilo Hrvatsku od časa kad je ona ušla u Europsku uniju, a vjerojatno bi ih se našlo još koji su nešto sustala domoljublja. Čemu se uopće dobrom može nadati netko tko je upravo stekao diplomu medicinskog fakulteta u jednoj zemlji koja je upravo otkrila kako ima čitavih dvanaest bolnica i pet tisuća bolničkih postelja viška? Dovoljno mu je zapravo proći između kružnog toka na savskom mostu do naplatnih kućica u Lučkom, u tih nekoliko kilometara šesterotračnom cestom preko Laništa sva je istina o potpunom porazu razuma u ovoj zemlji. Slijeva promiče besmisleno velika i luksuzna sportska dvorana, sagrađena u samo godinu dana za jedno danas zaboravljeno rukometno prvenstvo, a zdesna se kroz šiblje topola jedva nazire betonski kostur gradilišta sveučilišne bolnice, zbog nedostatka novca napuštenog prije skoro tri desetljeća. Zatekne li se na tome mjestu, mladi liječnik ili liječnica mogu samo nagaziti na gas i produžiti put granice.

U taj pejzaž savršeno se uklapa i najavljena reforma zdravstva. Da treba u manje od pet riječi izložiti veličanstvenu bit zdravstvenog masterplana ministra Rajka Ostojića, to bi zvučalo ovako: Tko preživi, pričat će.