ANTE TOMIĆ Kurve na Žirju: Dođite da vas uništimo, mogao bi glasiti slogan te, najnovije, inicijative

“Ajde, dajte, dajte”, reče voditelj okruglog stola na četverodnevnom savjetovanju u Opatiji. “Čime bismo mi privukli turiste? Znam da nije lako, ali pokušajte, možda nam ipak nešto padne na pamet.”

“Pa, ne znam...”, počne jedan nesigurno. “Možda našom ugodnom klimom i lijepim krajolicima, prozirnim modrim morem i dražesnim gajevima borova...”

“Joj, znam”, prekine ga voditelj nervozno. “Kornati, Plitvice, Dubrovnik, Trogir, Rovinj, Paklenica, tisuću otoka, bla bla bla. Ima li netko nešto drugo?”

“Tu je iznimna graditeljska baština”, javi se drugi bojažljivo, “antički hramovi, ranokršćanske crkvice, renesansne palače, barokni teatri...”

“Da, da, da”, složi se voditelj nestrpljivo. “Nije ni to loše, ali idemo dalje.”

“Hrana nam nije loša”, predloži treći. “Paški sir, drniški i istarski pršut, slavonski kulen, lički krumpir...”

“Bračka janjetina, maslinovo ulje, plavac mali, jastozi i zubaci”, završi poznati slijed voditelj ironično. “Dalje!”

Neugodan muk načas zavlada među sudionicima rasprave.

“Joj, ljudi, idemo”, zavapi voditelj. “Možemo se valjda sjetiti jedne korisne ideje, zašto bi netko ljetovao u nas?”

“Legalizacija prostitucije”, šapne tada netko jedva čujno.

“Molim?! Što ste rekli?”

“Kažem, možda da legaliziramo prostituciju, kockanje i lake opijate”, odvaži se onaj sada glasnije.

“To! To, majku mu staru!” zaviče voditelj okruglog stola ozareno.

Zasljepljujuće zamisli

Nevjerojatno je kakve se zasljepljujuće zamisli roje sićušnim moždanim stanicama naših turističkih radnika, kako spretno izbjegavaju zasjede predvidljivosti i u brižljivo odabranom trenutku naprosto vas zgrome neočekivanim prijedlogom. To je zaista ideja od milijardu dolara. Kraj svega što strancu možemo ponuditi, čistog mora i velikog broja sunčanih dana, sjenovitih uvala u kojima se valovi nježno pjenušaju preko bijelih oblutaka i gradova od skladno rezanog vapnenca što namjernika zatravljuju ljepotom, kraj Svetog Donata, Eufrazijeve bazilike i Minčete, kraj svih naših prvorazrednih namirnica, plave i bijele ribe, janjetine, ekstradjevičanskog ulja, limuna, smokava, rogača, kapara, vina, kraj činjenice da je Hrvatska, da ne duljim, jedno senzacionalno i čarobno mjesto, oni bi legalizirali kockanje, pušenje trave i jebanje za pare.

Ha! Priznajte, tome se niste nadali.

Ili možda ipak jeste jer zapravo ne prođe tjedan da se netko ne oglasi s revolucionarnom zamisli kako našem turizmu nasušno trebaju poročniji sadržaji, krupjei, dileri, moldavske maloljetnice i tajlandski transvestiti. Dođite da vas uništimo, mogao bi glasiti slogan te inicijative. Hrvatska će vas zdravstveno, obiteljski i financijski upropastiti, slatkorječivo je obećanje kojem nesumnjivo ne bi odolio nijedan gangster, registrirani seksualni prijestupnik, avanturist ili očajnik.

Krpica kopna

Prošli je tjedan jedan tako predložio da bi bilo zgodno napraviti Sodomu i Gomoru, pravi pravcati starozavjetni razvrat na Žirju, gotovo napuštenoj krpici kopna u šibenskom arhipelagu, a ja se nisam mogao ne nasmijati prizoru koji mi je gotovo momentalno došao u mislima. Kakav bi to bio sraz kultura i civilizacija da se u pučinskom čemeru, gdje žive desetak starčadi, mrzovoljni pop, poštar na rasklimanom mopedu i, od mlađih, još samo gdjekoji raščupani i pretili četrdesetogodišnji retard koji se, kad mu je sila, besramno pomokri naočigled sviju, nenadano pojave prostitutke u kožnim minicama i mrežastim čarapama.

U vrelo srpanjsko popodne kuckaju one užurbano štiklama po kamenim pločama žirajskih uličica, a tri babe u hladovini pod zidom, tri stare Indijanke voštanih lica, blenu iza naočala gdje je jedno staklo zastrto gazom, zinu bezubim ustima i zaborave gdje su stali s ružarijom, poštar se smete i Tomosovom krntijom odleti u trnje, a onaj slaboumnik užasnuto cikne i sasvim se uneredi. Nesretna ga mater čitavoga, od glave do pete, kasnije mora izribati i presvući.

Vrijedilo bi zbilja od otoka napraviti bordel i kasino i svim otočanima gurnuti džoint u zube samo da bismo to vidjeli. Nevolja je, nažalost, da je to tako iscrpljeno, mrtvo mjesto, da nema ni liječnika koji bi seksualnim radnicama dao mast protiv gljivica i liječio prostrijelne rane kakve se tu i tamo dogode kod stola s ruletom. Nema ni vode da se napušen otuširaš i otrijezniš hladnom vodom. Mnogo prije raskalašnih sadržaja, Žirje bi trebalo dobiti poštenu brodsku liniju i dućan mješovite robe koji radi dulje od sata dnevno, ali o tome je, naravno, uzaludno govoriti. Idiote u njihovim fantazijama rijetko kad zabrinjavaju takvi manji infrastrukturni propusti, upravo kao i lokalni običaji, tradicija i identitet mjesta koji su po svemu suprotni onome što predlažu. Oni bi samo da je veselo. Da se gosti zabavljaju.

Pa, brate, šta košta da košta.

Učmala zabit

Turisti nam se dosađuju, upozoravaju oni nezadovoljno. Ne prođe ni dan da ne izađe takva nekakva strašna vijest u novinama ili na televiziji, kako su stranci razočarani, gorko se kaju da su uopće došli, da ostavljaju svoj novac u jednoj takvoj učmaloj zabiti kao što je Hrvatska. Uvijek je uznemirujuće čuti tu stvar, zasrami nas da smo nezanimljivi i gledamo kako bismo ipak udovoljili dragim gostima, koji ne običavaju čitati na plažama, ne zanimaju ih graditeljski podvizi naših predaka ni naše folklorne igre, a čini se da ne znaju ni plivati.

O, dajte, stanite, učinit ćemo nešto, povikali bismo nesretno, gledajući kako oni već pakiraju torbe i kovčege. Hoćete li bungee jumping sa šibenske katedrale? Hoćete ribarsku noć s borbama pitbulova? Hoćete fišpiknik s ruskim ruletom? Paint ball s pravim mecima? Seks sa žirafama? Samo recite...

“Tja! Ne znam...”, kažu nezadovoljnici bezvoljno zijevajući, a ja, iskreno, ne mogu dočekati da oni odu.