ODLOMAK IZ KNJIGE

Amerika žrtvovana na oltaru profita i napretka

Putovanje Hedgesa i SaccoaAmerikom u potrazi za odgovorom na pitanje: što nam je učinila ideologija divljeg kapitalizma . U potrazi su došli i do najsiromašnijeg dijela Amerike - Camdena. Knjiga o putovanju upravo je objavljena, a Jutarnji ekskluzivno donosi dio

CHRIS HEDGES

Publicist i bivši reporter New York Timesa pokrivao je sukobe zemalja središnje Amerike, Bliskog istoka, Afrike i bivše Jugoslavije. Dobitnik Pulitzera za izvještavanje o terorizmu. Žestoki kritičar Amerike danas.

JOE SACCO

Nagrađivani novinar i strip-putopisac. Međunarodnu slavu donijeli su mu albumi “Zaštićena zona Goražde”, za koji je predgovor napisao Christopher Hitchens, te “Palestina” s predgovorom Edwarda Saida.

Prije dvije godine, Joe Sacco i ja zaputili smo se vidjeti kako izgledaju dijelovi Amerike žrtvovani na oltaru profita, napretka i tehnološkog razvoja. Htjeli smo prikazati riječju i slikom kako izgleda život ondje gdje tržište vlada bez ograničenja, gdje se ljudi i priroda iskorištavaju, a zatim odbacuju kako bi se povećala zarada. Željeli smo se uvjeriti što ideologija divljeg kapitalizma znači za obitelji, zajednice, radnike i ekosistem.

Zato smo otputovali u Pine Ridge u Južnoj Dakoti, gdje je zaraza idejama carstva i američke iznimnosti uhvatila korijen. Uvjerenje da imamo božansko pravo na prirodna bogatstva, zemlju i moć, kao i pravo da raseljavamo i ubijamo druge kako bismo se domogli bogatstva za sebe ili svoju zemlju, ostavilo je za sobom uništene krajolike i nemjerljive ljudske patnje, ne samo u Pine Ridgeu nego u cijeloj zemlji i na cijelom planetu. Ono što je učinjeno američkim Indijancima bio je model. Isto će biti napravljeno ljudima na Filipinima i Kubi, u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, a danas konačno i nama. Tiranija i izrabljivanje postali su naša stvarnost.

Nemilosrdna hajka

Nemilosrdna hajka za zaradom stvorila je svijet u kojem je sve i svatko potrošna roba. Ništa nije sveto. Iskvarila je stanovnike siromašnih gradskih naselja, pretvorila veličanstveno gorje Appalachian u uništeni krajobraz nalik Mjesečevom sa zatrovanom vodom, tlom i zrakom. Radničke plaće padaju, a dugovi rastu da bi naposljetku radnici u poljoprivredi i industriji bili prisiljeni raditi u uvjetima koji nalikuju na ropstvo. Radnička je klasa osiromašila, a srednji je sloj gotovo potpuno uništen. Ali zato se malobrojna globalna elita koja ne poznaje lojalnost zemlji i narodu još više obogatila. Te su korporacije, da se izrazimo jezikom patriotizma, izdajnici. Uvjerenje kako ljudskim bićima i društvima trebaju vladati tržišni zakoni utopijska je ludost. Ništa u ljudskoj povijesti i ljudskoj prirodi ne podupire ideju kako je žrtvovanje svega na oltaru slobodnog tržišta put ka općem dobru. Pa ipak smo dopustili da ovaj utopijski sustav vjerovanja odredi način na koji strukturiramo naše gospodarstvo, rad, obrazovni sustav, kulturu i odnose s drugim narodima, kao i kako se odnosimo prema ekosistemu o kojem nam ovisi život.

Prazna obećanja divljeg kapitalizma u gruboj su suprotnosti s očajem s kojim smo se susreli. Šuplje fraze korporativnih plaćenika u medijima, vladi i na fakultetima, koji još uvijek po dužnosti mantraju o slobodnom tržištu, gube smisao u susretu s realnošću. Korporativni kapitalizam će nas doslovno ubiti, kao što je ubio američke Indijance, afričke Amerikance uhvaćene u klopke naših unutrašnjih kolonija u siromašnim dijelovima gradova, one koji su ostali zaboravljeni u uništenim rudnicima ugljena i one koji poput kmetova služe na američkim poljima. Korporativni kapitalizam uništava ekosistem zbog zarade s jednakom gramzljivošću s kojom uništava ljude.

Igra je gotova

Ali igra je gotova. Sat otkucava i uskoro će doći do unutarnjeg i vanjskog sloma. Ni sami korporativni gospodari više ne vjeruju riječima koje im izlaze iz usta. Umjesto toga, oslanjaju se na mjere osiguranja i državu nadzora. Užasava ih tutnjava nezadovoljstva koji se širi iz pokreta Occupy. On ispisuje novi narativ. Razotkriva njihovo izrabljivanje i okrutnost. Mrvi u komadiće apsurdnost njihova sustava vjerovanja.

Korporativna država poznaje samo jednu riječ: više, i zato smo očekivali da će izmučeno stanovništvo uzvratiti, ali nismo znali kada će se pobuna dogoditi niti kako će izgledati. Pronašli smo otoke otpora, hrabre muškarce i žene koji su se usprotivili gargantuanskim snagama u Pine Ridgeu, u Camdenu u New Jerseyju, na jugu Zapadne Virginije i na poljoprivrednim područjima diljem zemlje. Ali nije bilo pobune na nacionalnoj razini. Dogodila se 17. rujna 2011. u parku Zuccotti u New Yorku, u vrijeme kad smo završavali knjigu. Ta nam je pobuna omogućila da iznesemo zaključak utemeljen na stvarnosti, a ne na spekulacijama. Omogućila nam je da završimo rad na knjizi s pogledom na pobunu koja je bila jednako stvarna kao i destrukcija koja ju je prouzročila. Konačno, omogućila nam je da završimo posao s nadom.

Jedno smo jutro Joe i ja posjetili kamp za beskućnike u Camdenu. Kamp je gomilica plavih i sivih šatora zaštićenih ceradama, smješten pokraj ulaza na autocestu iza zgrade gradske policije. U kampu živi sedamdesetak ljudi, u dobi od 18 do 76 godina. Ovaj grad šatora ili “prijelaznu zonu” nadgleda Lorenzo “Jamaica” Banks, star 57 godina, koji kupuje šatore s greškom u Walmartu i Kmartu po sniženim cijenama, popravlja ih i daje na raspolaganje - policija kaže iznajmljuje za 10 dolara - beskućnicima. U prijelaznoj zoni nalazi pedesetak šatora, a Banks je vlasnik njih četrdeset.

Kada smo ušli u kamp, Banks je cijepao drva za potpalu. Proćelav je i ima bradu. Nosi radničke traperice i crveno-plavu flanelsku košulju preko sive majice s kapuljačom. Banks priča u stakatu, poput čovjeka koji će svaki čas puknuti. Tvrdi kako je vijetnamski veteran, kako je bio ovisnik o heroinu ali je “čist već 37 godina”, kako je nakon rata završio u ustanovi za psihički oboljele, kako se zbog “slika iz prošlosti koje su ga proganjale” pokušao ubiti skočivši s mosta Bena Franklina te kako je proveo “dvadeset i dvije godine, šest mjeseci, tri sata i trideset tri sekunde u zatvoru” zbog ubojstva najboljeg prijatelja koji je “pred njegovim očima ubijao svoje dijete”. Uporno tvrdi kako šatore iznajmljuje ostalim beskućnicima besplatno.

“Sada sam bolje”, uvjerava me dok brzi prigradski vlak za Philadelphiju tutnji po obližnjim tračnicama. “Na lijekovima sam. Živim ovdje jer me ovo tu podsjeća na džunglu.”

Banks, koji sam sebe naziva “gradonačelnikom”, vlada prijelaznom zonom željeznom rukom. Ima zamjenika, svog “generalnog direktora”, koji pazi na kamp kada Banks ode po zalihe. Šatori se pregledavaju svake subote, tjedni sastanci se održavaju utorkom navečer, a šesnaest pravila ispisanih na komadu iverice stoji zakucano na stablo. Pravila među ostalim ograničavaju svađe i tuče, propisuju čišćenje smeća, zabranjuju prodaju bonova za hranu, a tu su i druge vrlo direktne zabrane, primjerice “Ne izvodite gluposti” i “Zabranjeno je od drugih posuđivati novac ili seks”. Nakon dvije opomene, prekršitelji se izbacuju iz kampa. Droge su zabranjene. Alkohol nije. Banks je za ovu enklavu čak otvorio račun u banci. Noću dežuraju u smjenama. Banks najviše voli kada dežura veterinar. Na rubu kampa nalazi se kontejner prepun smeća, ispred mnogih šatora bijeli stolovi i stolice na preklop i veliki plastični kontejneri za vodu. Posvuda leže drva za ogrjev.

Camden službeno ima 733 beskućnika, ali u okrugu ima svega 220 kreveta za beskućnike pa vlasti toleriraju prijelaznu zonu iako je ilegalna. Policija tu često smješta ljude koji izađu iz zatvora, a nemaju adresu u Camdenu. Crkvene grupe doniraju hranu i pokrivače. Stanovnicima kampa je dopušteno tuširati se i primati poštu na adresu skloništa za beskućnike u ulici Stevenson 523. Grad šatora će kasnije dobiti svoju repliku na Wall Streetu, ali ovaj put kao izraz političke pobune. Joe i ja smo bili tamo. Baš kao i Banks, i organizatori kampa Occupy nastojali su svim silama spriječiti društvene marginalce - ovisnike i psihičke bolesnike - da povuku čitav kamp dolje za sobom.

“Pogledaj američki san”, govori Banks dok me vodi kroz grad šatora, između starih bicikala i kolica iz supermarketa. “U današnjem društvu nitko nije izuzet iz prijelazne zone. Ne dobiješ li samo jednu plaću, eto te ovdje.”

“Ima nas svih nacionalnosti, ali nema bjegunaca”, kaže. “Ne skrivamo bjegunce, i ne toleriramo silovatelje i zlostavljače djece.”

Banks pokazuje na plišanu igračku E. T.-ja koja s užetom oko vrata visi na grani drveta. “Ovo te čeka ako se zakačiš na heroin”, kaže. “Ubit će te.” Pokazuje mi još jednu plišanu igračku obješenu na stablo, ovaj put to je ptičica Tweety koja visi s glavom prema dolje. “Ovo simbolizira tipa koji je zbog ovisnosti o cracku uništio svoju obitelj.” Vodi me do ulaza u kamp gdje prljava lutka Cookie Monstera visi iznad drvene šetnice koja vodi prema šatorima. Izgleda kao da je prošla kroz prešu za otpad. “Ovo je simbol onoga što će dogoditi onome tko nije iz kampa a pojavi se ovdje i napadne ili natjera u plač nekoga iz kampa. Ako te nađemo da maltretiraš ženu, objesit ćemo te. Platit ćeš za svoje nedjelo.”

Mala skupina beskućnika okupila se toga jutra oko Weberovog roštilja, griju ruke. Iz roštilja se diže dim. Čovjek pokraj njih grabljama čisti lišće i smeće ispred svog šatora.

Pitam 46-godišnjakinju koja ne želi otkriti svoje ime koliko je život u kampu siguran.

“Siguran je”, odgovara. “Čak je i previše siguran.”

Kaže da živi ovdje otkad je izbačena iz stana, otprilike godinu dana. Nosi hlače od plavog samta i tenisice.

“Jedem kod brata”, priča. “Dajem mu svoje bonove za hranu. U četiri večeram u pučkoj kuhinji. Želim završiti školu i zaposliti se u bolnici kao pomoćno bolničko osoblje.”

Pad Amerike priča je o grubim nepravdama, o sve nižem životnom standardu, o plaćama koje stagniraju ili padaju, o dugotrajnoj nezaposlenosti ili nedovoljnoj zaposlenosti, o ograničavanju osnovnih sloboda dok se istodobno povećavaju ovlasti policije. Priča je to u kojoj jaki uvijek ugnjetavaju slabe. Priča je to o korporativnim moćnicima puštenima s lanca koji drže vladu kao taoca, kumuju uništavanju naše proizvodne baze, naciju vode u bankrot, pljačkaju i truju naša prirodna bogatstva. Fizička propast zajednice povlači za sobom i moralnu propast.

Korporacije i grane gospodarstva koje su se spakirale i napustile Camden i druge gradove širom Sjedinjenih Američkih Država u potrazi za jeftinom i nezaštićenom radnom snagom u inozemstvu nikada se neće vratiti natrag. U trenucima razgaljenosti naši su korporativni gospodari spremni to priznati. Prema New York Timesu, na večeri s Barackom Obamom kojoj su prisustvovali poslovni ljudi iz Silicon Valleyja, svaki je od gostiju pozvan da postavi jedno pitanje predsjedniku. Dok je Steve Jobs govorio, predsjednik ga je prekinuo jer ga je zanimalo što se može napraviti kako bi se proizvodnja iPhona vratila u SAD. Naime, gotovo je svih 70 milijuna iPhoneova, 30 milijuna iPadova i 59 milijuna drugih proizvoda koje je Apple prodao u 2011. godini proizvedeno izvan Amerike.

“Ta se radna mjesta nikada neće vratiti natrag u Ameriku”, odgovorio je Jobs, a New York Timesu je tu izjavu prenio jedan od sudionika večere.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:07