Alibi za šutnju

Moji su prijatelji očekivali da ću ministru Tomislavu Karamarku zabraniti slanje policije u Varšavsku - tako o nerealnim očekivanjima od njegova utjecaja govori predsjednik Republike Ivo Josipović. Naravno da šef države nema ingerencija nad ministrom unutarnjih poslova, ali prijatelji su s pravom razočarani njegovim mlakim reagiranjem u slučaju Varšavska. Dobro je da Josipović brine kako mu osobni afiniteti ni bi došli u koliziju s potrebom da bude predsjednik svih građana. Dobro je također da se u inicijativama, kako on veli, “s političkim potencijalom koje zadiru u odnose Vlade i oporbe” ne svrstava, nego funkcionira kao nadstranačka ličnost.

Ali u slučaju policijske intervencije u Varšavskoj uopće se ne radi o takvoj situaciji. U tom se slučaju ne radi o odnosu vlasti i opozicije. Radi se o izboru između demokracije i policijske uzurpacije. Radi se o tome da je ministar policije prekomjernim granatiranjem prosvjednika u Varšavskoj samovlasno izvršio udar na temeljna ljudska prava i slobode. Na takve ispade predsjednik države svakako bi morao reagirati čvrsto i promptno. Kao što je svojedobno Stipe Mesić reagirao na pučističke generalske ambicije. Josipović nema mogućnosti da crnog Karamarka pošalje u mirovinu, ali njegova svilena izjava u ovom slučaju preslaba je, prekratka i razočaravajuća. Jer, svojim recentnim izjavama i odlukama ministar unutarnjih poslova kao da se pokušava konstituirati u autonoman politički faktor. U svakom slučaju izlazi izvan Ustavom mu i demokratskim standardima zadanih okvira. Karamarkovo prozivanje Državnog odvjetništva bilo je posve neprimjereno. Ispad prema šefu opozicije Milanoviću, kojega je nazvao doslovce smećem, skandalozan je. Odlukom da u Varšavskoj privede 150 ljudi, najveći broj uhapšenih u jednom danu u samostalnoj Hrvatskoj, kao i odlukom da se mirnim prosvjednicima policijski ograniči sloboda kretanja, kao da su nasilnici, ministar mijenja karakter države. Svojim postupcima, koje sam vrhunskim cinizmom proglašava obranom demokracije, Karamarko utire put povratku u policijsku državu. Na takve potencijalno opasne poteze morala bi reagirati i njegova šefica, Jadranka Kosor.

Da je premijerki zaista do uljuđene i demokratske Hrvatske, brzopotezno bi smijenila ministra koji se usudi da bilo koga, a pogotovo lidera opozicije, proglasi smećem. Svojom šutnjom na njegovu je izjavu stavila i vlastiti potpis. Na nepotrebnu represiju u Varša-vskoj nije se ni osvrnula.

Ono što je još potkraj devedesetih znao Ivan Jarnjak: da se policija ne šalje na narod, njegov današnji nasljednik na mjestu ministra unutarnjih poslova ne uvažava. Tomislav Karamarko u Varšavskoj je isprobavao ono što će - kad zatreba - primijeniti na nekom drugom mjestu. Zašto ne bi? Eksperiment je uspio. Nitko ga nije ni pokušao zaustaviti: premijerka nije sposobna vidjeti da takvim postupcima ne pomaže, nego odmaže i njoj i državi, šef države balansira.