Golub. Osim što je neobičan izbor teme za kolumnu koja je na portalu Jutarnjeg lista krenula tek prije dva tjedna, pa bi me se zbog toga od strane čitatelja, a još i važnije uredništva, moglo proglasiti ludim i ugasiti je po brzom postupku, golub je i ptica koju su - ako je vjerovati prije svega navodima iz enciklopedije Britanika, a zatim i meni, Miri Paru, da sam konzultirao istu - Egipćani i Sumerani najvjerojatnije pripitomili još prije više od tri tisuće godina i koju su, nota bene, štovali kao svetu.
Osim toga, štovali su je Egipćani i Sumerani i kao glasnika bogova, pa su golubove čak i mumificirali te stavljali u grobnice kako bi faraonu poslužili kao glasnici prilikom putovanja u nebo, ali unatoč tome, iz nekog neukog, priprostog razloga, tu pticu danas svi preziru i vrijeđaju.
"Leteći štakor!", reći će slučajni prolaznik Cvjetnim trgom hodajući od H und M-a do onog kokičara, pritom zamahujući nogom da ga opali po malom, nabijenom tijelu. (Goluba, naravno, a ne kokičara...)
Pritom taj slučajni prolaznik neće ni na sekundu razmislio o toj, zapravo, šmekerskoj ptičurini koja umjesto udarca u trup, zaslužuje naše najveće moguće poštovanje.
---
Naime, osim što golub uglavnom naseljava urbane sredine i poštena je gradska ptica koja se spretno, poput nekog šanera, kreće po užem centru svakog svjetskog grada, a ne ko neki ljakse samo po šumama i prirodama, te osim što kulira do zadnjeg trenutka prije no što će izbjeći nalet vaše automobilske gume - kljucajući pri tom još u zadnji čas nešto s poda - to je i jedna od rijetkih ptica koja za vrijeme zime ne odleti ko neka pederčina na jug...
Umjesto u Africi, golub ko prava gradska raja preko zime ostane u gradu i, kao i svi ostali njegovi sugrađani, prigovara zimskim službama, te se bori protiv hladnoće i snijega. Recite da sam lud, ali ja to cijenim!
Osim toga, naveo bih još i hvale vrijedan poduzetnički duh te male ptice zbijene građe, kratkog vrata i uskog nosa, a koji se najbolje ocrtava u tome što za razliku od ostalih ptica, a koje, bezbeli, uživaju mnogo veći ugled, golub proizvodi i vlastito mlijeko. Golublje mlijeko, za razliku od ostalih na koje nailazimo na tržištu, ima vrlo visoke nutritivne vrijednosti, pa roditelji njime hrane svoje mlade, a što je - barem u ovo vrijeme ekonomske krize i visoke stope nezaposlenosti - složiti će te se, itekako bitno!
---
A bitno je i, barem za njihove brakove, da su golubovi monogamna vrsta...
Nema kod njih previše švrljanja kao kod, štajaznam, roda, a koje ljudi ne samo da više cijene i da ih ne šutaju po cesti, već im i dižu spomenike, te pišu hvalospjeve. Tako se na primjer, sjetiti će te se, od onoga Klepetana i njegovog imidža nepopravljivog romantika koji samo što svoju životnu družicu ne odvede na operu u Veronu, jedno vrijeme teško moglo živjeti.
Istina, Klepetan se svake godine vrati toj svojoj Malenoj, a o kojoj bi vam, bezbeli, ovdje isto mogao svašta reći, ali gdje je bio i, šta je Klepetan preko zime u tim toplijim krajevima radio - e, to nitko ne zna!
S druge pak strane, gdje je preko zime bio glavni lik ove priče - golub - i, šta je radio, vrlo je transparentno. Bio je, naime, na Trgu bana Jelačića, na Trgu svetog Marka u Veneciji, Petra u Rimu ili trgu nekog drugog vojskovođe ili sveca po svjetskim metropolama, a pri tome je, nema sumnje u to, bio vjeran svojoj partnerici, borio se protiv hladnoće, proizvodio mlijeko i možda, tu i tamo, odnio još i pokoje pismo. A ukoliko mu je životna družica, gospođa golub, tih dana još i izlegla jaja - onda je za vrijeme inkubacije, naizmjence s gospođom - i golub sjedio na malim golupčićima u nastajanju.
Golubu je, naime, ravnopravnost spolova jedna od temeljnih vrednota ustavnog poretka, a što se mene tiče, pa makar me zbog toga proglasili ludim, to je mnogo romantičnije od povratka iz tromjesečnog švaleraja...
---
To da je njegova bijela podvrsta simbol mira neću ni spominjati, isto kao što neću spominjati ni to da su golubovi izvrsni sportaši, te da je njihov najpoznatiji trkači golub, imenjak i prezimenjak Usaina Bolta, nedavno prodan za 400 tisuća dolara, a što je cifra o kojoj, recimo, naš dobri Sammir, može samo sanjati. Naravno, pod uvjetom da je uopće spavao...
Ništa vam dakle od toga neću spominjati jer, ako će te gospodu golubove i nakon svega ovoga ranije navedenoga, prilikom slijedeće šetnje gradskim centrom, onako "en passant" šutnuti, i reći kako ih sve treba potamaniti, onda vam ni to ništa neće značiti.
Isto tako vam onda ništa neće značiti ni da je iste te golubove, u čije ime ovdje istupam, uzgajao i veliki Nikola Tesla, a kod kojega - iako nacionalnost upitna - genijalnost zasigurno nije!