EKSKLUZIVNI ODLOMAK IZ NEOBJAVLJENE KNJIGE

Abdulah Sidran: Kako sam nestao u Zagrebu

ABDULAH SIDRAN Prozaist, scenarist i prije svega pjesnik. U svojim najboljim trenucima vrlo je lokalan, toliko lokalan da nije ni pisac jednoga grada, nego pisac jedne mahale, kvarta, ulice. Autor je dvaju najvažnijih scenarija u karijeri Emira Kusturice. ‘Sjećaš li se Dolly Bell’ i ‘Otac na službenom putu’ veliki su europski filmovi osamdesetih, ali opet toliko lokalni da se u njima prepoznaje svaki kućni broj, svaka kvaka na vratima. Književnu karijeru Sidran je započeo objavljujući u Zagrebu. Pisao je, i još piše, u novinama. Nekad je radio na televiziji. Njegov prozni životopis “Otkup sirove kože” bio je u finalu Nagrade Jutarnjeg lista

Ekskluzivni fragment iz neobjavljenog romana ‘Sirova koža, lomljeno zlato’

Za pisca je privlačno, ali i opasno pisati o vlastitom životu, sastavljati životopis, memoar, emocionalnu mapu... Prije nego što počne, čini mu se da se tu nema što ispričati: memoari su za političare, vojskovođe... Ali kada krene, kraja više nema. Sidran je po dovršetku ‘Otkupa sirove kože’ nastavio s nadopisivanjem svog života. Ono što se činilo da je kraj, zapravo je bilo početak. Pred nama je fragment mogućeg nastavka, koji će, također, ostati nedovršen, jer bi pravome piscu trebalo barem dva cijela života da napiše što mu se dogodilo u onom jedinom.

Kao da je putovalo sa Golog otoka ili iz Sibira, dva mjeseca nakon smrti majke Behije, 9. 5. 2003. godine, na adresu tugujućih obitelji Sidrana i Jukića - Sarajevo, Bjelave 45 - iz Zagreba je stiglo jedno kratko dirljivo pismo:

Dragi moji!

Kasno sam saznala za smrt moje drage Behke. Moje jedine i dugogodišnje prijateljice. Ona je bila, a i ostati će jedna od najboljih mojih prijateljica. Ona je bila oličenje poštenja, strpljivosti i samoprijegora. Bila je Heroj majka svojoj djeci. Neizmjerno mi je žao da sam izgubila takvu dobru prijateljicu. Želim cijeloj familiji iskreno saučešće. Posebno Dini, Avdi, Zekiji i svim ostalim kojima ne znam imena da navedem.

Tužna i žalosna, Raza Capar i Miljenko...

Dva posjeta godišnje

Tako je okončala istorija sedamdesetogodišnjeg prijateljstva između dviju Sarajki - Behije Jukić Sidran i Razije Raze Tahirović Capar, od kojih se druga, u piščevom pamćenju urezana kao teta-Raza iz Zagreba - imala smatrati Sarajkom po rođenju, a po svemu ostalome, bogami, Zagrepčankom. Njihovi su životi nakon zajedničkog djevovanja krenuli tako različitim i toliko udaljenim putanjama da je postojanje i održavanje toga osnosa iziskivalo osobiti napor i trud. Sastojao se on od obaveznih pet-šest opširnih pisama i dviju porodičnih posjeta godišnje: Behka Razi u Zagreb, Raza Behki u Sarajevo.

Behijina kartonska kutija broj 11 čuva sedam fotografija (pet srednjeg i dvije maloga formata), na kojima se vidi teta-Raza: stasita crnka kovrdžave kose, u dvodijelnom kostimu najmodernijeg kroja i tkanja, sa školskom drugaricom Behijom podruku, u šetnji sarajevskim i zagrebačkim ulicama. U porodičnoj memoriji Sidrana, čiji je jedini čuvar i nosilac postao ovaj žalosni pisac, o teti-Razi stoji zabilježeno da je imala i dvije sestre: Siju i Bibu. Hasiju i Habibu.

Estetski nadzori

Otac im, Mustafa Tahirović, porijeklom Travničanin, bio činovnik Okružnog ureda, a u Bosni XX stoljeća skraćeni oblici muslimanskih imena nisu imali govoriti o estetskim nazorima, nego o “naprednom” ideološkom usmjerenju onoga koji ime nadijeva i bira. Al’ neka toga sad! Biba se udala u Tanoviće, čuvenu lozu hercegovačkih osiromašenih begova. Kazivalo se kako joj je muž ters, namćor, čovjek prijek i oštra jezika. O takvima se mogla čuti lijepa dosjetka: da nije ters, kako bi se znalo da je beg? Sija imala dar za crtanje. Nakon dvije godine Državne mješovite građanske škole trgovinskog smjera, skoro pa mimored, primili je u prvu generaciju polaznika Državne škole za likovne umjetnosti i umjetne zanate. Bio 20. novembar 1945. Pri upisu, napravili odmah dva razreda, u drugi metnuli one koji su se učinili boljim i darovitijim od ostalih. Poslije, kao nastavnik crtanja, Siha život provela među djecom, po sarajevskim osnovnim i srednjim školama.

A otkuda teta-Raza u Zagrebu? Nije se moglo zbivati baš često da djevojka iz Sarajeva, uz to muslimanka, nađe sebi muža u Zagrebu, pa još da nije musliman? Kako to?

Radila teta-Raza u Državnoj pošti, na međugradskim telefonskim vezama. Minuo rat. Pred njenim poštanskim šalterom u zgradi Glavne pošte, na Obali, svakoga dana od 7 do 7, stajali redovi ljudi željnih da telefoniraju nekome svome, što se izgubio negdje, u beskrajnim prostranstvima poletne i mlade države! - Drugarice, ja sam na redu! Molim Vas, Skoplje, 21-19... - Samo strpljivo, ne zatvaramo dok sve ne poslužimo! Kabina broj tri! Lazović! Kabina broj dva - Selmanović!

Ko zna zašto, ali se teta-Raza trudila da baš uvijek osmotri lice osobe koja je završila svoj trominutni razgovor pa izlazi iz kabine, ne bi li sa toga lica pročitala šta mu je svojim posredovanjem donijela: radost ili tugu. Ali se prevario onaj koji je pomislio da je teta-Razino posredovanje išlo lako i glatko! Prije nego što nevoljnika ispred šaltera uputi u kabinu, ona je morala, na traženoj destinaciji, dobiti svoga poštanskog kolegu, operatera sa “one strane žice”. - Kolega, molim vezu, Jedan, Dva, Nula, Pet, da, Dvanaest Nula pet...Čekam... - Sačekajte trenutak... Odmah, kolegice... Radimo, kolegice...

Naočiti operater pošte

I tako to “molim vas, kolega” i “kolegice” po “kolegice” - učiniše da Radivoj Capar, plavokosi i naočiti operater zagrebačke pošte, sjedne u voz za Sarajevo i bez ikakvoga uvoda i femkanja predloži Razi da se uzmu i da ona s njime odmah krene u Zagreb! Nije baš sve moglo biti po njegovom, ali je u Razinom srcu posao već bio obavljen. Sviđao se njoj Radivojev somotni basbariton... i sad još te plave oči... ali da bude tako kako on predlaže - sad i odmah! - nije joj dopuštala njena djevojačka uznositost. - Tahirovićka je to, Tahirovićka je to! - kazivala majka Behija.

Fotografija iz kutije broj 11 svjedoči o porodičnoj posjeti Sidrana iz Sarajeva Caparima u Zagreb, juna 1952. godine. Pred Hrvatskim narodnim kazalištem, u sunčan dan, majka Behija i osmogodišnji Avdo, sa Razom, njenom sestrom Bibom i sinom Miljenkom... Avdo u ruci drži kreketušu, drvenu okretaljku, dječiju igračku koja proizvodi nesnosno ružan zvuk. Sve se doima idilično i ni po čemu se ne može naslutiti ono što će se dogoditi sutra: Avdo je, nakon dubokog cjelonoćnog razmišljanja, čvrsto odlučio da malo bolje upozna grad. Ko zna, možda će sudbina učiniti da i on, poput tete-Raze, moradne živjeti u Zagrebu? Ništa nije isključeno. U tome naumu, odrasli su mu smetali, u svakom pogledu, te je našao kako je jedino ispravno da iz kuće iziđe sam. Miljenko ionako još spava. Rečeno-učinjeno.

Potraga za dječakom

Čim je, oko 11 sati, postalo definitivno jasno da u stanu nema Behijinog sina, Capari su sa kućnog telefonskog aparata alarmirali narodnu miliciju: Nestao! Tako, prosto nestao! Nestao iz stana! - i Zagrebom je krenula rutinska potraga za izgubljenim dječakom iz Sarajeva. Događaj se poslije, godinama, na rijetkim porodičnim skupovima, pominjao kao epizoda o tome kako je Avdo zalutao u Zagrebu, što je u svakom pogledu bilo pogrešno i netačno. Avdo nije zalutao. Brzo je primijetio kako je Zagreb mnogo veći nego što je u prvi mah procijenio. Zbog toga, odlučio je da se drži tramvajskih šina, a da pri virkanju u uličice što se bočno ulijevaju u Ilicu nikada ne skreće ni ulijevo ni udesno. Na Stari grad će se ispenjati stepenicama pokraj uspinjače, nipošto uspinjačom - jučer mu je u njoj bilo tako ružno!

Strategiju povratka u Masarikovu 4 Avdo je imao čim je iz kuće iskročio. U Zagrebu ne mogu postojati dvije takve kuće i takav stan u njima, kao što je stan tete-Raze, stan Caparevih u Masarikovoj 4! U taj se stan ulazilo kroz slastičarnicu! Heeej, družeee! Zamisli stan u koji se ulazi kroz slastičarnicu! Pa ko bi to mogao zalutati, koja to budala ne bi umjela naći takav stan!? Jeste on, doduše, kad je oko tri sata popodne odlučio da se vrati kući, izbrojao ravno četrdesetsedam slastičarni koje nisu bile ona u Masarikovoj četiri... ali... šta fali... on je u svome noćnom planiranju ukalkulirao i takav rizik.

Zrak je još bio vruć kad se iznad tornjeva katedrale počeo slagati sumrak. U “svoju” slastičarnicu ušao je u 19 sati i 13 minuta i istoga trena u stomaku osjetio strahovitu glad.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:48