17. pluviôse predsjednika Plenkovića

Što znamo, a što ne znamo? Zapravo, znamo samo to da je lako impresionirati "mainstream" medije, barem do subote prije Praznika rada. Plenkovićevi prepadi obično i dolaze prije produženog vikenda (za Inu na Badnjak), a onda počinje zabava o lideru koji "gotovo da nije ni trepnuo", "državništvu", "blitzkriegu", "hrabrosti", a nadasve "stabilnosti" i "zrelosti", kao da vam je u rukama Komsomolskaja Pravda. Istina, bilo je malo nedoumice između posebno gorljivih šaptača iz Banskih dvora ("Odluku da tako reagira premijer je donio na samoj sjednici") i nešto ozbiljnijih, koji su priznali da se "na ovome radilo već neko vrijeme", ali oduševljenje s likvidacijom disonantnog mišljenja nije jenjavalo. Ispada da je samo važno tko je disciplinaran. Ako je to Karamarko, onda je naravno riječ o diktaturi i fašizaciji. Ako to radi svileni Plenki, onda je to "dobrodošla novost", jer tko će "tolerirati oporbenu situaciju u vlastitoj Vladi"? Toliko o demokraciji, dijalogu i "zajedništvu" kao političkom načelu. Nepotrebno je i spominjati vladanje pomoću komesara-državnih tajnika, bez potvrde Sabora.

Ono što ne znamo mnogo je važnije. To je zapravo popriličan slon u sobi. Ne znamo dovoljno, ali naslućujemo njegove konture. Tu i tamo uhvatimo ga za rep ili surlu, kao u aferi Perković, ali obdukcija je još preuranjena, jer je zvijer itekako živa. Možemo je zvati dubokom državom ili pitanjem starih udbo-mafijaških elita s pipcima u svim političkim strankama. I u slučaju Ine i u slučaju Agrokora riječ je o spašavanju te i takve duboke države, izvoru svake korupcije i regresije, a nju se može zaštititi samo partnerstvom protiv reforme, što znači bez bilo kakve opozicije. Franjo Gregurić je vrlo precizan: s Mostom nije išlo, a "osobita je odgovornost na tri najveće stranke - HDZ-u, SDP-u i HNS-u" (nije objasnio otkad je HNS jedna od "najvećih", ali to i nije bitno, zar ne?) (Jutarnji list, 29. travnja). Također ne znamo kako bi veliki meštri ostvarili plan svoje velike koalicije. Neprijateljsko preuzimanje Karamarkova HDZ-a je uglavnom ostvareno pa je svaki izgled da će se ići linijom odvajanja IDS-a i HNS-a od SDP-a. To je, kako veli Nikola Grmoja, "operacija u kojoj bi Plenković trebao postati hrvatska verzija Vučića ili Erdoğana" (Večernji list, 29. travnja), što ipak nije izgledno. Posve korumpirane stranke poput IDS-a i HNS-a nisu prepreka dogovoru, što god govorili Miletić, Vrdoljak i Beus Katzenjammer. One su, uz HSS, stranke odabira za Plenkovićeva preslagivanja i buduća koaliranja. Vezivno vapno je HNS, parazitska stranka, koja već dugo živi na račun svog domaćina - SDP-a. Što protiv toga može opozicija u HDZ-u ili Bernardićev SDP?

Problem HDZ-a je da ta stranka, zapravo, ne postoji. Polureformirani pokret, koji je Sanader izvukao iz rasula tuđmanizma, jedva je preživjela krizu, neviđenu hajku i stagnaciju pod Kosorovom, a zatim krenula novom nacionalnom i lustracijskom linijom pod Karamarkom, uz jasan euroatlantski oslonac. Nevolja je u tomu što je obnovljena stranka propustila dubinsku transformaciju, premalo naglašavala emancipatorske nakane, a liberalni gospodarski program sakrila posudom i stavila pod naslonjač. Nakon frustracija u Oreškovićevoj Vladi, dobro nauljena stranačka mašinerija poslužila je Plenkoviću za njegov eklektičan stranački koncept. (Tko ima dobre živce, o tomu može ponešto doznati iz Stierove kompilacije.) Sad se u HDZ-u vodi tiha podzemna bitka između Plenkovićevih europapučara, naraslih interesnih skupina (Brkićeva grupacija nedavno je isprašena na Zlatnom ratu, ali ruski plin, Vrdoljak i PPP vrte gdje burgija neće) i "desnice", kako naši "mainstream" mediji nazivaju politiku koja bi drugdje bila znak normalnog zauzimanja za interese zemlje, dakle posve prezreno umjerenjaštvo. Premda osobno nisam velik optimist, ishod ove bitke odlučit će budućnost HDZ-a.

Situacija u SDP-u nije bitno drukčija. Milanović je stranku ostavio u iznošenim, staromodnim dronjcima, demoraliziranu i pomalo shizofrenu. Od Račanove svjesne politike zaborava prošlosti (i izbjegavanja sukoba oko neuralgičnih nacionalnih točaka) ostalo je vrlo malo. Štoviše, u nedostaku inspiracije, Milanović je legitimirao titolatriju, a ujedno je (što je i logično) forsirao nacionalističke patvorine. Unatoč trenutnom kadrovskom sastavu, balastu identitetske politike i nedostatku intelektualnog autoriteta, Bernardić će održati SDP kao sidrište ljevice, jer mu ekstraparlamentarne sekte, sa svojim ezoteričnim ideologijama, ne mogu ozbiljno naškoditi.

Neovisno djelovanje stranke, oslobođeno utjecaja HNS-a, bilo bi od koristi ne samo za ljevicu, ali za takav zaokret kao da nema snage. Kao da se ne shvaća prednost prekida ugovora s Mrak Taritaš i isticanja vlastitog kandidata za gradonačelnika Zagreba. Tihi frakcijski rat, s neizvjesnim ishodom, na djelu je i u SDP-u.

Tri bilješke: (1) Pitanje Zdravka Marića nema političke težine. Plenković je na tom pitanju odlučio rušiti Most, a mogao je na doista važnom pitanju arhiva. Sâm Marić je vjerojatno nasposobniji Plenkovićev ministar. (2) Most se u procesu konsolidacije dobrim dijelom očuvao od utjecaja duboke države, premda su mostovci u pojedinim slučajevima (rušenje Tomislava Karamarka) odigrali fatalnu ulogu korisnih budala. Svaki je izgled da će iz ove krize izaći snažniji i usmjereniji. Zato su medijski nekrolozi Mostu preuranjeni.

Neretvanske ptice močvarice znat će preživjeti, ali to nije dovoljno. (3) Ništa se tako ne izliže kao liberalni gospodarski program u nespremnim rukama. Primjerice, u slučaju Borislava Škegre, koji je kroz proteklih nekoliko godina vodio pohvalan prosvjetiteljski projekt populariziranja prednosti tržišnog gospodarstva. No, odjednom, evo njegovih hosana Plenkovićevoj politici (Večernji list, 29. travnja). Nije jedini. Mnogi su gospodarski liberali izgubili nevinost u Ini i Agrokoru. Duboka država ima i svoje liberalno krilo.

Na 17. pluviôse godine II. (5. veljače, 1794.) Robespierre je u govoru pred Konventom osudio "korupciju svih unutarnjih neprijatelja Republike". Bio je to početak obračuna unutar vladajuće Planine. Teško je, osim u fiškalskom rastezanju pravila i neurotičnoj suzdržanosti, uspoređivati Plenkovića s francuskim provincijskim pravnikom koji se, poput njega, prebrzo i bez kušnje dovinuo do vrhovne vlasti te sve u jednom trenutku stavio na kocku. To ne znači da će za šest mjeseci doživjeti toplu kupelj Thermidora, ali, da će pljuštati, pljuštat će...

P.S.: Skroman prijedlog iz Moskve: Na Kasparovljevu portalu pojavila se rasprava pjesnika i publicista Nestora Piljavskog o vječnoj travanjskoj temi izmještanja Lenjinova balzamiranoga tijela iz mauzoleja na Crvenom trgu. Piljavski misli kako Lenjinov pokop ništa ne bi riješio jer su pokraj mauzoleja i u kremaljskom zidu ostaci još 549 osoba, među njima Lenjinova "nasljednika Josifa Staljina, legendarne sadistkinje Rozalije Zemljačke, terorista Pjotra Vojkova, raznih komesara, komandanata armija, članova revolucionarnih tribunala i drugih djelatnika".

Pored toga sam mauzolej je "vrlo lijepo, možda jedinstveno stilsko zdanje", sagrađeno po matrici pergamskog oltara, pa bi bolje bilo "ne uništiti mauzolej, nego ga čak znatno povećati te s njim poput kupole pokriti čitav Kremlj, a potom zakonom obvezati sve državne vladare da se tamo pokapaju. Unutar novog Kremlja-mauzoleja bit će moguće poredati i postaviti kadavere sa staklenim očima i pozlaćenim brčićima" - na poduku i opomenu njihovim nasljednicima (www.kasparov.ru, 28. travnja). Prijedlog je izuzetno privlačan. U našoj (beskrajnoj!) svibanjskoj raspravi o Trgu maršala Tita previdjeli smo da su zakinuti mnogi zaslužni drugovi. Trg bi valjalo proširiti, svakako prema rektoratu i Pravnom fakultetu, čije bi se rušenje vjerojatno primilo s olakšanjem, pa onda trenutnom nositelju dodati i druga zaslužna imena boraca protiv (buržujske) vladavine prava - svakako ona Ivana Krajačića Steve, Jakova Blaževića, Josipa Hrnčevića, Veljka Drakulića, Jefte Šašića, a i drugih.