ZAGREB- Naizgled miroljubivi tapir iznenada je podivljao i nasrnuo na troje mladih istraživača. U panici da ih taj biljožder od oko 200-300 kilograma ne ugrize velikim zubima i slomi im kost, Goran, Olja i Kruno počeli su bježati po džungli. No, kako su posvuda bile guste lijane, nisu mogli trčati nego su se provlačili...
Jaguar ga ne dira
- Tapir je najprije nasrnuo na mene i pokušao me ugristi, no samo mi je polomio komad opreme. Onda je nasrnuo na Olju, a ja sam našao neku batinu i raspalio ga njome. Batina se raspala na nekoliko komada, a tapir se nije ni osvrnuo. On, naime, ima jako debelu kožu, o čemu najbolje govori podatak da veliki jaguar nikad ne napada odraslog tapira nego samo mladunčad. No, srećom, nakon nekoga vremena ostavio nas je na miru - ispričao je Goran Šafarek (31) uzbudljivu epizodu sa svoje nedavne ekspedicije u amazonskoj džungli.
O Goranu i njegovoj djevojci Olgi (Olja) Jovanović (27) Jutarnji list prvi je put pisao prije dvije godine kada je to dvoje mladih biologa u sklopu njemačke znanstvene ekspedicije sudjelovalo u otkriću desetak novih vrsta gmazova i zmija. Prošle godine, pak, Goran Šafarek bio je član južnoafričke ekspedicije koja je izrađivala popis ugroženih gmazova.
Početkom ove godine Goranu i Olgi tijekom ekspedicije u Ekvadoru pridružio se kolega i prijatelj dr. Krunoslav Brčić Kostić s Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu. - Gotovo pola površine Ekvadora čini amazonska tropska kišna šuma. Naša je ekspedicija trajala oko dva mjeseca, a boravili smo u džungli u veljači i ožujku, tijekom kišne sezone - ispričao je Goran Šafarek.
Jedan od ciljeva male hrvatske znanstvene ekspedicije u Amazoni bio je naći preostale populacije Atelopusa, skupine žaba koje zbog živopisnog izgleda u anglosaksonskom svijetu zovu “harlequin frogs”. Atelopusi su jedan od najpoznatijih slučajeva globalnog izumiranja vodozemaca. Nekad su te žabe bile toliko česte da su ljudi u Južnoj Americi morali paziti da ne gaze po njima, a onda su prije petnaestak godina iznenada počele nestajati...
- Najpoznatiji je slučaj zlatne krastače u Kostariki koja je nestala tijekom nekoliko mjeseci. Nestajanje Atelopusa tumači se na više načina. Mogući razlog je zagađenje koje prolazi kroz njihovu polupropusnu kožu, nestajanje staništa zbog krčenja tropskih šuma, promjena klime, ali i opaka gljivična infekcija hitrid koja naprosto kosi žabe - objasnio je Goran.
Probijanje prašume
U nastojanju da dođu do vrste Atelopusa koja je posljednji put viđena na vrlo nepristupačnoj lokaciji hrvatskim istraživačima pomagali su ekvadorski kolege sa Sveučilišta Catolica predvođeni Davidom Salazarom. - Krenuli smo s Davidom Salazarom u amazonsku džunglu u provinciji Pastaza. Probijati se kroz prašumu tijekom kišne sezone nije bilo nimalo lako. Tlo je bilo natopljeno vodom, što je na velikim strminama uvelike otežavalo kretanje kroz šumu. Zaplitanje i posrtanje u džungli je uobičajeno, no na najgorim mjestima koristili smo mačetu - prisjetio se Goran. Srećom, trud mladih isplatio se jer su naposljetku naišli na zdravu populaciju Atelopusa. No, kako se na tom mjestu sada počinje graditi cesta, ekvadorski biolozi trebat će uložiti mnogo truda da spriječe izumiranje i te vrste živopisnih žaba zelene boje.
Drugi i glavni dio hrvatske ekspedicije odvijao se u nacionalnom parku Yasuni, na golemom komadu nizinske tropske šume. Na oko milijun hektara tog nacionalnog parka živi 500 vrsta ptica, 200 vrsta sisvaca, 62 vrste zmija, 100 vrsta vodozemaca i bezbrojni beskralježnjaci.
Otrovne strelice
U tom “raju biološke raznolikosti” mladi su hrvatski biolozi željeli istražiti evoluciju šarenih i otrovnih žaba iz skupine Dendrobatidae koje Indijanci koriste za izradu otrovnih strelica (kurare).
- To su male strelice, no kad neka od njih pogodi, primjerice, majmuna, otrov prodre u krvotok i on začas ugine. Najotrovnija među žabama iz skupine Dendrobatidae jest Phyllobates terribilis čiji otrov može ubiti 20.000 laboratorijskih miševa - objasnio je Goran Šafarek.
Tijekom istraživanja Goran, Olja i Kruno željeli su provjeriti hipotezu da otrovne žabe “oglašavaju” svoju otrovnost kričavim bojama kako bi upozorili grabežljivce da ih ostave na miru. - Naša je pretpostavka da one crvenilom, plavilom, žutilom i ostalim bojama zapravo vrišteći poručuju ‘Hej, šaren sam i ne diraj me jer na leđima imam žlijezde s alkaloidima’ - rekao je Goran.
Plastelinski modeli žaba
Kako bi dokazali tu hipotezu, hrvatski su biolozi pravili plastelinske modele žaba različitih boja. Poslijepodne bi “sijali” modele, a iduće bi jutro provjeravali jesu li oštećeni. Sada je u tijeku statistička obrada podataka nakon koje će se moći zaključiti postoje li veće razlike između napada grabežljivaca na neutralno i kričavo obojene plastelinske žabe.
- Postavljanje plastelinskih modela žaba u džungli bilo je psihički zamorno jer smo stalno ponavljali isti posao. Nije bilo lako kretati se u džungli između svih tih stabala, od kojih neka ne bi moglo obujmiti ni pet ljudi - prisjetio se Goran koji je postavljao modele, dok je Kruno bio zadužen za zapisivanje podataka o lokaciji kako bi drugi dan mogli pronaći ‘lažne žabe’. - Čeprkanje po tlu i između stabala je opasno i zbog zmija otrovnica. Nikad ne znate hoće li vas ubosti veliki otrovni pauk, mrav ratnik ili otrovna dlakava gusjenica - opisao je Goran njihov posao u džungli.
Prijete zaraze
Tijekom njihova boravka u amazonskoj džungli mladim hrvatskim biolozima prijetile su i malarija, žuta i denga groznica, Chagassova bolest i lišmanijaza, ali su sve te opasne boleštine izbjegli. Ipak, nisu mogli pobjeći grinjicama. -
U jednom trenutku imao sam oko 150 ugriza grinjica i strašno me je svrbjelo, no nisam mogao ništa učiniti - ispričao je Goran. Ipak, i u amazonskoj prašumi troje hrvatskih biologa uživalo je u “komadiću moderne civilizacije”. Naime, usred džungle, na obali blatnjave rijeke Tiputini, Sveučilište Catolica ima istraživačku stanicu s dobrim uvjetima za smještaj istraživača. - Imali smo odličnog kuhara, a u blagovaonici smo, pak, dijelili iskustva s kolegama istraživačima raznih nacionalnosti: uz Ekvadorce, tamo su bili i Amerikanci, Britanci, Danci i Francuzi - prisjetio se Goran Šafarek naglasivši da su u srcu džungle imali i struju dobivenu pomoću agregata na naftu. Bili su im dostupni i kompjuteri i satelitski internet.
Na samom kraju istraživanja kada su već bili na izlasku iz nacionalnog parka Yasini hrvatski istraživači doživjeli su neugodnu situaciju jer ih je presreo Indijanac iz plemena Huarani. - Imao je pedesetak godina, velike usne resice, a bio je gol do pojasa. Tražio je od nas 40 dolara cestarine, no mi smo rekli da nemamo novca pa je počeo gađati naš terenec kamenjem. Nakon nekog vremena Indijanac se povukao - prisjetio se Goran.
Kad su naši mladi istraživači, s kojima je bio nekoliko ekvadorskih kolega, pomislili da su se “izvukli”, Indijanac se vratio s tri metra dugačkim i jako zašiljenim kopljem te počeo udarati po terenskom vozilu. - Rekao je da izađemo van, a mi smo prestrašeni izašli. Jedan kolega mu je zatim dao 40 dolara, a došla je i Indijančeva žena koja ga je počela smirivati. I ona je bila gola do pasa - rekao je Goran Šafarek naglasivši da je, poput mnogih amazonskih Indijanaca, i sudbina pripadnika plemena Hourani vrlo tužna. Naime, prije 30-40 godina naftne su kompanije na tom području “nanjušile” naftu te počele eksploataciju.
Nove avanture
- Lokalna indijanska plemena u kratkom su vremenu prihvatila najgore tekovine zapadne civilizacije poput alkohola. Nekad ponosni ratnici Hourani sada su izgubljeni između tradicionalnog i modernog načina života - rekao je Goran.
Iako se tek nedavno vratio s uzbudljive ekspedicije po amazonskoj prašumi, pun je entuzijazma za nove pustolovine. Iduće godine hrvatski biolozi kreću u novu avanturu. Ovaj put odredište je afrička država Gabon koja je uspjela sačuvati velik dio svoje tropske kišne šume.
- Naš cilj je gabonska ljutica, vrlo otrovna zmija, ali predivna izgleda- zaključio je Goran Šafarek.
Prije dvije godine Olga Jovanović i Goran Šafarek proveli su 70 dana na Madagaskaru kao dio njemačke ekspedicije pod vodstvom prof. Miguela Vencesa sa Sveučilišta Braunschweig u Njemačkoj. Tom prilikom otkrili su desetak novih vrsta žaba i vodozemaca. Nekoliko vrsta već je priznato, a ostale su u procesu opisivanja. Među priznatim vrstama jest i žaba Anodonthyla theoi koju je upravo Goran prvi uočio. Sada je u tijeku i opis zmije koju je naš mladi biolog također otkrio na Madagaskaru. - Želja mi je nazvati tu zmiju nekim imenom koje će se povezivati s Hrvatskom - rekao je Goran. On je prošle godine sudjelovao u projektu SARCA pod vodstvom južnoafričkog biologa Mariusa Burgera kojega mnogi uspoređuju s tragično preminulim Australcem Steweom Irwinom.
U dva mjeseca ekspedicije, tijekom koje su prešli više od 3000 kilometara, radili su na projektu izrade Crvene knjige gmazova, popisu ugroženih, dosad nepoznatih ili nedovoljno istraženih vrsta. No, tijekom putovanja Mariusa Burgera ugrizla je zmija sikavica, afrička rođakinja našeg poskoka. Zbog ugriza je Burger ostao bez živaca i tetive palca.
Olga Jovanović trenutačno završava doktorat kod prof. Miguela Vencesa na Sveučilištu u Branschweigu. Vences je poznat po tome što je otkrio više od 80 vrsta novih žaba. Iako je počeo doktorat na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, Goran Šafarek odlučio se iduće godine posvetiti istraživanjima novih vrsta u dalekim i egzotičnim krajevima.
Tanja Rudež
Jaguar ga ne dira
- Tapir je najprije nasrnuo na mene i pokušao me ugristi, no samo mi je polomio komad opreme. Onda je nasrnuo na Olju, a ja sam našao neku batinu i raspalio ga njome. Batina se raspala na nekoliko komada, a tapir se nije ni osvrnuo. On, naime, ima jako debelu kožu, o čemu najbolje govori podatak da veliki jaguar nikad ne napada odraslog tapira nego samo mladunčad. No, srećom, nakon nekoga vremena ostavio nas je na miru - ispričao je Goran Šafarek (31) uzbudljivu epizodu sa svoje nedavne ekspedicije u amazonskoj džungli.
O Goranu i njegovoj djevojci Olgi (Olja) Jovanović (27) Jutarnji list prvi je put pisao prije dvije godine kada je to dvoje mladih biologa u sklopu njemačke znanstvene ekspedicije sudjelovalo u otkriću desetak novih vrsta gmazova i zmija. Prošle godine, pak, Goran Šafarek bio je član južnoafričke ekspedicije koja je izrađivala popis ugroženih gmazova.
Početkom ove godine Goranu i Olgi tijekom ekspedicije u Ekvadoru pridružio se kolega i prijatelj dr. Krunoslav Brčić Kostić s Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu. - Gotovo pola površine Ekvadora čini amazonska tropska kišna šuma. Naša je ekspedicija trajala oko dva mjeseca, a boravili smo u džungli u veljači i ožujku, tijekom kišne sezone - ispričao je Goran Šafarek.
Jedan od ciljeva male hrvatske znanstvene ekspedicije u Amazoni bio je naći preostale populacije Atelopusa, skupine žaba koje zbog živopisnog izgleda u anglosaksonskom svijetu zovu “harlequin frogs”. Atelopusi su jedan od najpoznatijih slučajeva globalnog izumiranja vodozemaca. Nekad su te žabe bile toliko česte da su ljudi u Južnoj Americi morali paziti da ne gaze po njima, a onda su prije petnaestak godina iznenada počele nestajati...
- Najpoznatiji je slučaj zlatne krastače u Kostariki koja je nestala tijekom nekoliko mjeseci. Nestajanje Atelopusa tumači se na više načina. Mogući razlog je zagađenje koje prolazi kroz njihovu polupropusnu kožu, nestajanje staništa zbog krčenja tropskih šuma, promjena klime, ali i opaka gljivična infekcija hitrid koja naprosto kosi žabe - objasnio je Goran.
Probijanje prašume
U nastojanju da dođu do vrste Atelopusa koja je posljednji put viđena na vrlo nepristupačnoj lokaciji hrvatskim istraživačima pomagali su ekvadorski kolege sa Sveučilišta Catolica predvođeni Davidom Salazarom. - Krenuli smo s Davidom Salazarom u amazonsku džunglu u provinciji Pastaza. Probijati se kroz prašumu tijekom kišne sezone nije bilo nimalo lako. Tlo je bilo natopljeno vodom, što je na velikim strminama uvelike otežavalo kretanje kroz šumu. Zaplitanje i posrtanje u džungli je uobičajeno, no na najgorim mjestima koristili smo mačetu - prisjetio se Goran. Srećom, trud mladih isplatio se jer su naposljetku naišli na zdravu populaciju Atelopusa. No, kako se na tom mjestu sada počinje graditi cesta, ekvadorski biolozi trebat će uložiti mnogo truda da spriječe izumiranje i te vrste živopisnih žaba zelene boje.
Drugi i glavni dio hrvatske ekspedicije odvijao se u nacionalnom parku Yasuni, na golemom komadu nizinske tropske šume. Na oko milijun hektara tog nacionalnog parka živi 500 vrsta ptica, 200 vrsta sisvaca, 62 vrste zmija, 100 vrsta vodozemaca i bezbrojni beskralježnjaci.
Otrovne strelice
U tom “raju biološke raznolikosti” mladi su hrvatski biolozi željeli istražiti evoluciju šarenih i otrovnih žaba iz skupine Dendrobatidae koje Indijanci koriste za izradu otrovnih strelica (kurare).
- To su male strelice, no kad neka od njih pogodi, primjerice, majmuna, otrov prodre u krvotok i on začas ugine. Najotrovnija među žabama iz skupine Dendrobatidae jest Phyllobates terribilis čiji otrov može ubiti 20.000 laboratorijskih miševa - objasnio je Goran Šafarek.
Tijekom istraživanja Goran, Olja i Kruno željeli su provjeriti hipotezu da otrovne žabe “oglašavaju” svoju otrovnost kričavim bojama kako bi upozorili grabežljivce da ih ostave na miru. - Naša je pretpostavka da one crvenilom, plavilom, žutilom i ostalim bojama zapravo vrišteći poručuju ‘Hej, šaren sam i ne diraj me jer na leđima imam žlijezde s alkaloidima’ - rekao je Goran.
Plastelinski modeli žaba
Kako bi dokazali tu hipotezu, hrvatski su biolozi pravili plastelinske modele žaba različitih boja. Poslijepodne bi “sijali” modele, a iduće bi jutro provjeravali jesu li oštećeni. Sada je u tijeku statistička obrada podataka nakon koje će se moći zaključiti postoje li veće razlike između napada grabežljivaca na neutralno i kričavo obojene plastelinske žabe.
- Postavljanje plastelinskih modela žaba u džungli bilo je psihički zamorno jer smo stalno ponavljali isti posao. Nije bilo lako kretati se u džungli između svih tih stabala, od kojih neka ne bi moglo obujmiti ni pet ljudi - prisjetio se Goran koji je postavljao modele, dok je Kruno bio zadužen za zapisivanje podataka o lokaciji kako bi drugi dan mogli pronaći ‘lažne žabe’. - Čeprkanje po tlu i između stabala je opasno i zbog zmija otrovnica. Nikad ne znate hoće li vas ubosti veliki otrovni pauk, mrav ratnik ili otrovna dlakava gusjenica - opisao je Goran njihov posao u džungli.
Prijete zaraze
Tijekom njihova boravka u amazonskoj džungli mladim hrvatskim biolozima prijetile su i malarija, žuta i denga groznica, Chagassova bolest i lišmanijaza, ali su sve te opasne boleštine izbjegli. Ipak, nisu mogli pobjeći grinjicama. -
U jednom trenutku imao sam oko 150 ugriza grinjica i strašno me je svrbjelo, no nisam mogao ništa učiniti - ispričao je Goran. Ipak, i u amazonskoj prašumi troje hrvatskih biologa uživalo je u “komadiću moderne civilizacije”. Naime, usred džungle, na obali blatnjave rijeke Tiputini, Sveučilište Catolica ima istraživačku stanicu s dobrim uvjetima za smještaj istraživača. - Imali smo odličnog kuhara, a u blagovaonici smo, pak, dijelili iskustva s kolegama istraživačima raznih nacionalnosti: uz Ekvadorce, tamo su bili i Amerikanci, Britanci, Danci i Francuzi - prisjetio se Goran Šafarek naglasivši da su u srcu džungle imali i struju dobivenu pomoću agregata na naftu. Bili su im dostupni i kompjuteri i satelitski internet.
Na samom kraju istraživanja kada su već bili na izlasku iz nacionalnog parka Yasini hrvatski istraživači doživjeli su neugodnu situaciju jer ih je presreo Indijanac iz plemena Huarani. - Imao je pedesetak godina, velike usne resice, a bio je gol do pojasa. Tražio je od nas 40 dolara cestarine, no mi smo rekli da nemamo novca pa je počeo gađati naš terenec kamenjem. Nakon nekog vremena Indijanac se povukao - prisjetio se Goran.
Kad su naši mladi istraživači, s kojima je bio nekoliko ekvadorskih kolega, pomislili da su se “izvukli”, Indijanac se vratio s tri metra dugačkim i jako zašiljenim kopljem te počeo udarati po terenskom vozilu. - Rekao je da izađemo van, a mi smo prestrašeni izašli. Jedan kolega mu je zatim dao 40 dolara, a došla je i Indijančeva žena koja ga je počela smirivati. I ona je bila gola do pasa - rekao je Goran Šafarek naglasivši da je, poput mnogih amazonskih Indijanaca, i sudbina pripadnika plemena Hourani vrlo tužna. Naime, prije 30-40 godina naftne su kompanije na tom području “nanjušile” naftu te počele eksploataciju.
Nove avanture
- Lokalna indijanska plemena u kratkom su vremenu prihvatila najgore tekovine zapadne civilizacije poput alkohola. Nekad ponosni ratnici Hourani sada su izgubljeni između tradicionalnog i modernog načina života - rekao je Goran.
Iako se tek nedavno vratio s uzbudljive ekspedicije po amazonskoj prašumi, pun je entuzijazma za nove pustolovine. Iduće godine hrvatski biolozi kreću u novu avanturu. Ovaj put odredište je afrička država Gabon koja je uspjela sačuvati velik dio svoje tropske kišne šume.
- Naš cilj je gabonska ljutica, vrlo otrovna zmija, ali predivna izgleda- zaključio je Goran Šafarek.
Prije dvije godine Olga Jovanović i Goran Šafarek proveli su 70 dana na Madagaskaru kao dio njemačke ekspedicije pod vodstvom prof. Miguela Vencesa sa Sveučilišta Braunschweig u Njemačkoj. Tom prilikom otkrili su desetak novih vrsta žaba i vodozemaca. Nekoliko vrsta već je priznato, a ostale su u procesu opisivanja. Među priznatim vrstama jest i žaba Anodonthyla theoi koju je upravo Goran prvi uočio. Sada je u tijeku i opis zmije koju je naš mladi biolog također otkrio na Madagaskaru. - Želja mi je nazvati tu zmiju nekim imenom koje će se povezivati s Hrvatskom - rekao je Goran. On je prošle godine sudjelovao u projektu SARCA pod vodstvom južnoafričkog biologa Mariusa Burgera kojega mnogi uspoređuju s tragično preminulim Australcem Steweom Irwinom.
U dva mjeseca ekspedicije, tijekom koje su prešli više od 3000 kilometara, radili su na projektu izrade Crvene knjige gmazova, popisu ugroženih, dosad nepoznatih ili nedovoljno istraženih vrsta. No, tijekom putovanja Mariusa Burgera ugrizla je zmija sikavica, afrička rođakinja našeg poskoka. Zbog ugriza je Burger ostao bez živaca i tetive palca.
|
Opasni ugriz rođaka našeg poskoka
|
Olga Jovanović trenutačno završava doktorat kod prof. Miguela Vencesa na Sveučilištu u Branschweigu. Vences je poznat po tome što je otkrio više od 80 vrsta novih žaba. Iako je počeo doktorat na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, Goran Šafarek odlučio se iduće godine posvetiti istraživanjima novih vrsta u dalekim i egzotičnim krajevima.
|
Između doktorata i pustolovina u divljim krajevima
|
Tanja Rudež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....