ČITAJTE U MAGAZINU

VIDEO: VELIKA IGRA U SIRIJI Kako će Iran, Kina, Rusija i Turska kreirati novu geopolitičku sliku Bliskog i Srednjeg istoka i istočnog Mediterana

Američkim potpunim povlačenjem iz Sirije, ali ne po svojim uvjetima, nego čineći uslugu sultanu Erdoğanu, stvoren je vakuum koji uvlači nekoliko lokalnih, ali i globalnih sila u sukob
 Rodi Said / REUTERS

Postoji povijesni aksiom: raspad velike države za sobom nosi dugotrajni kaos. Što je država bila moćnija i uspješnija, kaos je utoliko veći i dulji. Krah Rimskog Carstva Europu je doslovno decivilizirao. Pri čemu ne mislimo na navodni mračni srednji vijek, jer i onda je sunca bilo i više nego dovoljno, nego na temeljne civilizacijske odrednice: kanalizacija, zahod, grijanje; a zatim pretpostavke za funkcioniranje države poput kvalitetne administracije i vladavine prava.

Primjera ima i na Dalekom istoku, a za našu je temu važna država, koja je već dugo bila na izdisaju, a izdahnula je u kovitlacu Prvog svjetskog rata: Osmanski imperij. Koji je iza sebe ostavio ozbiljan nered na Srednjem i Bliskom istoku (ovom se prigodom nećemo baviti Balkanom, koji dobar dio svojih današnjih problema baštini od Osmanlija) koji su zapadne sile pokušale urediti mandatima Lige naroda. Iz čega su nastali Sirija, Irak, Libanon, Izrael, Jordan.

Za razumijevanje recentnih događaja na tim prostorima izdvajamo nekoliko povijesnih točaka koje su imale duboke reperkusije: sporazum američkog predsjednika Roosevelta sa saudijskom kraljevskom dinastijom, rušenje vlade Muhameda Mosadeka u Iranu koje je dugoročno stvorilo uvjete za Islamsku revoluciju, Sueska kriza koja je potvrdila slabljenje utjecaja Francuske i Velike Britanije i ulazak Sovjetskog Saveza na ovaj prostor. Konačno, to je avantura administracije Georgea W. Busha 2003. godine s ciljem rušenja Sadama Huseina u Iraku. Koja je stvorila pretekst za Arapsko proljeće, koje je najdestruktivnije posljedice ostavilo u Siriji.

No, za budućnost Bliskog i Srednjeg istoka presudna je bila nedavna odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da počne povlačenje s tog prostora koji više nije strateški prioritet. Dok je George W. Bush bio nošen idejom širenja (čitaj nametanja) demokracije, Barack Obama je izvukao Ameriku iz krize i energetski je osamostalio. Ovaj je element izuzetno važan u razumijevanju temeljne promjene strateške arhitekture Bliskog i Srednjeg istoka. Sredinom 2000-ih godina, kada su cijene barela nafte odletjele u nebo, ambasador jedne od nordijskih zemalja ostrašćeno mi je pričao:

“Naš je cilj učiniti uporabljivom svu energiju koju posjedujemo. Kako više nikad ne bismo postali taoci iracionalnih, religijski zaluđenih šeika koji drže ruku na ventilu naftovoda.” Od sve nafte koja danas prolazi Hormuškim tjesnacem, manje od 10 posto ide u Europu. A još manje u SAD. Gdje je Obama prvi, neformalno, raskinuo Rooseveltovu ostavštinu jer mu više nije bila potrebna. I on se okrenuo alternativnim izvorima energije dok je naftna industrija razvila druge tehnologije i SAD je sada izvoznik energenata.

Donald Trump se samo naslonio na taj proces, ali ga je odveo u pogrešnom smjeru: umjesto smirivanja stanja dodatno je potpirio vatru između Saudijske Arabije i Irana. A zatim podvio rep i pobjegao iz Sirije nakon što mu je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan to rekao. A u Bijeloj kući više nema Jamesa Mattisa da kaže - NE. Američkim potpunim povlačenjem, ali ne po svojim uvjetima, nego čineći uslugu sultanu Erdoğanu, stvoren je vakuum koji uvlači nekoliko lokalnih, ali i globalnih sila u sukob.

Sirija se tako pretvara u sasvim novo geopolitičko poprište.

Tekst o velikoj igri u Siriji u cjelosti pročitajte u Magazinu, tjednom prilogu Jutarnjeg lista

U novom broju Magazina, tjednog priloga Jutarnjeg lista pročitajte i priče o sukobu Vlade i sindikata, nobelovcima Olgi Tokarczuk i Peteru Handkeu, novoj knjizi Ive Goldsteina, standardima upravljanja u hrvatskim kompanijama, rekonstrukciji Instituta Ruđer Bošković, smanjenju broja udomitelja, životu zavodnika u 21. stoljeću, ljubljanskom Kinu Šiška i izložbi Tonija Politea te redovite kolumne naših kolumnista Nina Đule, Gojka Drljače, Slavenke Drakulić, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića i Ante Tomića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 15:52