STRELOVITI PAD JEDNE POLITIČKE OPSJENE Dva događaja bila su ključna za uspon Živog zida, ali sve se urušilo zbog mjesečne plaće od 50.000 kuna

Neki politički pokreti nastajali su u pivnicama, neki u barakama, a živozidarski na uličnim, takozvanim Facebook prosvjedima kasne zime 2011. godine.

“Kada smo 2011. pokrenuli prosvjede i izvukli 10.000 ljudi, mislio sam da je to najveće što smo napravili. Onda smo osnovali stranku. Prošli stotine deložacija, desetine uhićenja, kazni, ovrha, blokada. Jeli kruh i margarin da bismo tiskali knjige. Radili skupove po trgovima i kafićima, jer za najam prostora nismo imali novca...” napisao je u siječnju ove godine predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić na svojoj omiljenoj komunikacijskoj platformi - Facebooku, evocirajući uspomene na dane ponosa i slave živozidarskog pokreta, na same početke njihove, kako on to smatra, pravedničke i herojske borbe protiv banaka, starih političkih stranaka i mainstream medija.

Tom porukom Sinčić je naravno želio motivirati svoje članstvo, simpatizere i glasače na početku kampanje za europske izbore na kojima je Živi zid trebao potvrditi da je postao treća politička snaga u zemlji, ali je istodobno u toj poruci prenaglasio, barem se nama tako čini, svoju ulogu u ranim danima živozidarskog pokreta.

Naime, pravi lider nečega što će kasnije prerasti u političku stranku Živi zid ipak je bio Ivan Pernar. Njegov put do slave počeo je 17. veljače 2011. godine benignim i pomalo opskurnim činom građanskog otpora protiv tadašnje premijerke Jadranke Kosor i njene vlade. Tada dvadesetpetogodišnji viši medicinski tehničar s dvoje “suboraca” - Mirjanom Burić Čuhlić i Dubravkom Grbešićem i dva transparenta na kojima je pisalo “334.378 razloga za ostavku” i “Jesmo li jedini kojima je dosta HDZ-ove pljačke i tiranije?” došli su na Markov trg pred ulaz u Banske dvore uoči sjednice Vlade.

- Ljudi su depresivni, uplašeni, ostaju bez posla i ne vjeruju u bolje sutra, a ova Vlada uporno pljačka i izrabljuje ljude. Jadranka Kosor nam se svima smije u lice i ovaj fašizam mora prestati - poručio je Pernar te najavio da će dolaziti pred svaku sjednicu Kosoričine Vlade sve dok ju ne sruše.

Mediji su zabilježili da ih je premijerka pozvala na čaj, da se njenom pozivu odazvala Mirjana Burić Čuhlić koja je s Jadrankom Kosor razgovarala o problemima koji ih tište.

Pernar nije impresioniran

Pernara Kosoričin poziv na čaj nije impresionirao, otišao je s Markova trga, dohvatio se laptopa, računala ili mobitela, sasvim svejedno, i preko Facebooka pozvao sve građane da se tiraniji Vlade i bankara suprotstave izlaskom na ulične prosvjede. Samo tjedan dana poslije Pernar je na ulice izvukao stotine nezadovoljnih građana, a vrlo brzo su Facebook prosvjedne šetnje zagrebačkim ulicama - koje su trajale od kraja veljače pa do početka svibnja 2011. godine - znale redovno privući i više tisuća građana.

Mediji su ga prepoznali kao vođu Facebook prosvjeda, a Pernar je u toj činjenici odmah vidio golemi politički potencijal. “Osnivam stranku i preuzimam vlast u Hrvatskoj”, poručio je potkraj veljače 2011. godine. Odmah nakon što su se ugasili Facebook prosvjedi Pernar je osnovao Savez za promjenu, političku stranku koja će tri i pol godine poslije promijeniti ime u Živi zid.

Međutim, Pernarov Savez za promjenu na parlamentarnim izborima održanim potkraj 2011. godine doživljava pravi debakl. U koaliciji s Autohtonom Hrvatskom seljačkom strankom izlaze na izbore s Pernarom kao nositeljem lista u svih deset izbornih jedinica. Osvojili su manje od jedan posto glasova svih birača.

Sigurno je da su se Pernar i Vladimira Palfi, kako mnogi kažu poslije stvarna šefica Živog zida, upoznali najkasnije 2011. godine, dok je Palfi svog budućeg supruga Ivana Vilibora Sinčića, kako su svojedobno pričali, upoznala tek na prosvjedima protiv mjera štednje ujesen 2012. godine. Jezgra budućeg Živog zida počela se, dakle, formirati za vrijeme Facebook prosvjeda i osnivanja Saveza za promjene, a pravi zamah dogodio se koncem 2012. godine.

Naime, Pernar, Palfi i drugi prvoborci živozidarskog pokreta nisu se obeshrabrili prvim - i velikim - političkim porazom na parlamentarnim izborima 2011. godine. Klasično političko djelovanje zamijenili su uskospecijaliziranim aktivističkim.

Svoju mikronišu našli su u organiziranim akcijama opstruiranja deložacija obitelji iz njihovih kuća koje su im ovršene mahom zbog nemogućnosti otplaćivanja kreditnih obveza prema bankama.

Jedan od prvoboraca Živog zida Marin Škibola, danas nezavisni zastupnik u Saboru, ključnom prekretnicom u razvoju njihova pokreta naveo je uspješno zaustavljanje deložacije obitelji Vukić u studenome 2012. godine u zadarskom naselju Arbanasi.

Prva organizirana deložacija

- To je bila prva deložacija na koju je Živi zid organizirano izišao na teren. I jako je odjeknula u javnosti zato što su akciju Živog zida popratili mnogi novinari i nekoliko televizijskih kamera. Tada smo dobili pozornost javnosti koja je shvatila da postoji veliki problem s deložacijama i ovrhama. Nakon te deložacije u Zadru počeli smo masovno ići na deložacije, nakon naše akcije u obrani kuće obitelji Vukić mnogo ljudi nam se javilo. Jedni su nas zvali kako bi nam se pridružili, a drugi da i njih pokušamo obraniti od ovrhe njihova doma.

Broj aktivista s nas dvadesetak-tridesetak brzo je narastao na nekoliko stotina vrlo aktivnih ljudi koji su bili spremni u svakom trenutku izići na teren u akciju Živog zida. Drugi ključni moment u razvoju živozidaškog pokreta bili su predsjednički izbori. Uspjeh Sinčića na tim izborima bio je definitivno presudan moment u političkom razvoju Živog zida koji je poslije postao i parlamentarna politička stranka - kaže za Magazin Marin Škibola.

Da bi uspješno zaustavljanje deložacije obitelji Vukić i veliki medijski odjek njihove akcije mogao biti trenutak preokreta u razvoju Živog zida, koji tada još djeluje kao udruga građana, a ne kao politička stranka, očito je prepoznao i Ivan Pernar. U svojoj objavi u kojoj opisuje “protuzakonit pokušaj deložacije obitelji Vukić”, on navodi i imena svih 23 uhićenih suboraca, među kojima su Vladimira Palfi (tada predsjednica udruge Stop deložacijama), Ivan Sinčić i - naravno - on.

Iz te Pernarove objave jasno je, dakle, da je sveto trojstvo Živog zida Pernar-Palfi-Sinčić ustrojeno ako ne prije, onda sigurno potkraj 2012. godine.

Ubrzo nakon tog događaja Živi zid je privukao dovoljno aktivista da mogu organizirati masovna i kontinuirana sprečavanje deložacija u svakom kutku zemlje. Drugim riječima, Živi zid je postao politička činjenica, a vođe pokreta u očima svojih pristaša i dijela građana - mučenici. U medijima zabilježene scene kada ih na brojnim deložacijama interventni policajci trpaju u “marice” svakako su im pomogle u njihovu političkom promoviranju i brendiranju Živog zida kao jedine stvarne političke snage koja može dokinuti, kao su tvrdili, duopol HDZ-a i SDP-a, klijentelizam, korupciju i pogodovanje krupnim kapitalistima i bankama.

Pa opet sva ta teatralna (samo)uhićenja zbog pokušaja sprečavanja deložacija i oštra protusistemska retorika nisu rezultirali ničim doli neuspjeha na dvama uzastopnim izborima za Europski parlament. Još pod imenom Savez za promjene Pernar kao nositelj liste i Vladimira Palfi kao osma na listi doživljavaju poraz. Njihova lista osvojila je samo 0,86 posto glasova.

Još gori poraz Ivan Pernar i Vladimira Palfi, ovaj put i s Ivanom Viliborom Sinčićem na listi, doživljavaju za europskim izborima u svibnju 2014. godine. Dobili su ravno 4313 glasova, odnosno 0,47 posto glasova svih birača.

Zbog tih poraza u vođe živozidarskog pokreta nije se uvukla malodušnost. Naprotiv, kroz sprečavanje brojnih deložacija i dalje se uporno nastavljaju nametati građanima kao robinhudovski dobrotvori i ljudi od akcije spremni na sve kako bi obranili najslabije među nama od “terora banaka i korumpirane vlasti”.

Nakon poraza na europskim izborima lideri Živog zida Pernar i Palfi mijenjaju taktiku i za svog kandidata za predsjednika države izabiru dvadesetčetverogodišnjeg Sinčića, široj javnosti tada potpuno nepoznatog inženjera elektrotehnike.

- To je bio vrlo lukav potez. Palfi i Pernar, koji su tada bili ekstremni u retorici, čiji su temperamenti jednostavno bili prežestoki za široki krug birača, dobro su prepoznali Sinčića kao idealnog predsjedničkog kandidata. Mlad, relativno obrazovan, vrlo dobar u javnom nastupu, jasan i nekonfliktan, smiren u javnim debatama... Sinčić je naprosto bio odličan kandidat za predsjednika RH.

Kasnije je to i dokazao, u televizijskim debatama gazio je redom Milana Kujundžića, a kasnije i Kolindu Grabar-Kitarović i branitelja titule predsjednika države Ivu Josipovića. Uništavao ih je tvrdnjama da su njih troje zapravo isti. Da su pripadnici povlaštene političke kaste koja je uništila i popljačkala državu i zbog koje građani žive u siromaštvu, strahujući non-stop od blokada računa ili deložacija zbog dužničkog ropstva u koje su zaglavili - rekao je za Magazin jedan od “prvoboraca” Živog zida.

Kombinirajući rad na terenu - sprečavanje deložacija i (samo)uhićenja - i vrlo vješto iskorištavanje društvenih mreža, prvenstveno Facebooka u svojoj političkoj promidžbi, Sinčić i Palfi se u predsjedničkoj kampanji koriste i klasičnim medijima, koje su inače često optuživali da su produžena ruka korumpirane vlasti. Sinčić se odaziva na brojna medijska sučeljavanja s političkim rivalima, a nije mu mrsko govoriti ni za ženske magazine o svojoj vezi s tada već zaručnicom Vladimirom Palfi.

Ona pak otkriva da je sa svojim Sinčićem krenula u proizvodnju ekološke hrane, a nije zaboravila naglasiti da nisu vegetarijanci “iako se trude jesti što manje mesa”. Uz otkrivanja tih trivija Vladimira Palfi u finišu Sinčićeve predsjedničke kampanje u svojim javnim nastupima ne zaboravlja spomenuti da je protivnica Europske unije koja vrši “fiskalni i monetarni teror” nad Hrvatskom. “Nećemo odustati sve dok se ne oslobodimo dužničkih okova”, žestila se u Sinčićevoj kampanji.

Sve je to rezultiralo odličnim rezultatom na predsjedničkim izborima na kojima je Sinčić osvojio respektabilnih 16,42 posto glasova. Za hrvatsku verziju Robina Hooda glasalo je čak 293.570 glasača, čime je Živi zid postao prvoligaška politička stranka u Hrvatskoj.

Iako je Živi zid na parlamentarnim izborima 2015. godine osvojio samo jedan saborski mandat - koji je zaradio Sinčić kao nositelj liste u sedmoj izbornoj jedinici - promatrati taj rezultat kao njihov podbačaj bilo bi velikim dijelom promašeno jer je njihova lista u svim izbornim jedinicama dobro prošla, a u dvije jedinice Živi zid je ostao bez mandata iako je preskočio izborni prag. Primjerice, Vladimira Palfi nije uspjela ući u Sabor iako je u trećoj jedinici Živi zid s njom kao nositeljicom liste osvojio 5,26 posto glasova.

Napokon, da se Živi zid prometnuo u ozbiljnu političku snagu dokazali su rezultati novih parlamentarnih izbora godinu poslije. Koalicija predvođena Živim zidom na izborima u rujnu 2016. godine osvaja čak osam saborskih mandata.

Zanimljivo, vrijeme najboljih izbornih rezultata ujedno je i vrijeme kada su počeli prvi veliki sukobi unutar, barem prema javnosti, dotad monolitne političke organizacije.

U lipnju 2016. godine, samo tri mjeseca prije novih parlamentarnih izbora, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić optužio je grupu svojih stranačkih kolega da su pokušali izvršiti puč i preuzeti upravljanje strankom održavanjem ilegalne stranačke skupštine. Za pokušaj neprijateljskog preuzimanja Živog zida Sinčić i njemu lojalni ljudi iz vrha stranke optužili su HDZ, točnije Milijana Brkića.

Prvi raskol i izdaja

Nakon toga dolazi do prvog raskola, dio članova Živog zida nezadovoljnih načinom kako Sinčić upravlja strankom osnovao je novu političku stranku Slobodnu Hrvatsku. Bivši živozidari iz Slobodne Hrvatske optužili su Sinčića za izdaju svih principa na kojima je građen Živi zid zbog koaliranja sa strankom Promijenimo Hrvatsku “u kojoj je Juro Martinović, odvjetnik koji je kupio ovršenu nekretninu na dražbi”.

Pravi egzodus uslijedio je ipak nakon velikog uspjeha na izborima 2016. godine. Iako je koalicija predvođena Živim zidom osvojila čak osam saborskih mandata, brzo nakon izbora u njihovu klubu ostalo je samo troje živozidaša i njihov parter Goran Aleksić iz stranke Snaga. Ivan Lovrinović (Promijenimo Hrvatsku) odlučio je djelovati kao nezavisni zastupnik, Ivica Mišić je na koncu svršio u Bandićevu klubu, a jedan od prvoboraca Živog zida Marin Škibola djeluje kao nezavisni zastupnik koji podržava HDZ-ovu većinu. Najjači sukob odmah nakon izbora izazvao je Hrvoje Runtić koji je iz Živog zida emigrirao u Mostov klub.

Runtić je još u izbornoj noći na Facebooku napisao kako je vodstvo Živog zida “profesionalna prevarantska banda koja se ne bavi ničim osim smišljanjem prevara i manipuliranjem ljudima”. Tjedan dana poslije, u rujnu 2016. godine, Runtić teško optužuje Pernara i Sinčića za primanje ilegalnih donacija. Tvrdi da je u izborni stožer Živog zida stiglo više kuverti s nekoliko desetaka tisuća eura te da je jednom prilikom vidio kako Pernar s kuvertom punom eura čeka Sinčića. Runtić je tvrdio da su mu nudili nagradu od 100 tisuća kuna da cijelu stvar prešuti. Svoja saznanja o navodnom ilegalnom financiranju kampanje Živog zida Runtić je podijelio i s istražiteljima Uskoka.

Sve te optužbe, razlazi, pretrčavanja njihovih zastupnika političkim konkurentima, pa i političkim neprijateljima Živog zida ipak su iz današnje perspektive bili - mačji kašalj.

Potpuni rat u vodstvu stranke oko toga tko će uime Živog zida pet godina ubirati plaću europarlamentarca od oko 50 tisuća kuna mjesečno i uživati u još nekim beneficijama na koje imaju pravo članovi Europskog parlamenta definitivno je najteži trenutak u povijesti živozidarskog pokreta.

Bivši bliski suradnici i prijatelji Ivan Pernar i par Sinčić-Palfi u samo nekoliko dana postali su najveći politički neprijatelji. Tko će izvući deblji kraj, hoće li Živi zid nakon ove šizme uopće opstati kao relevantna politička snaga, hoće li Pernar s Branimirom Bunjcem uspjeti oživiti živozidarsku priču unutar nove političke platforme i supružnicima Sinčić-Palfi preoteti preostale birače, pitanja su koja će ipak još neko vrijeme ostati neodgovorena.