LJUDSKI DEPONIJ

Strašno je. Gore nego u ratu. A u Europi smo. Tu je trebalo biti drugačije...

Reporter Magazina posjetio je izbjeglička naselja na grčkom otoku Lezbosu, gdje u katastrofalnim uvjetima žive tisuće migranata
 Milos Bicanski / Getty Images

Tamnosivo nebo se otvorilo. Kiša je lila kao da je azijski monsun. Svako malo nebo je proparala munja. Po “džungli”, izbjegličkom logoru koji je narastao uz zloglasni “prijemni i smještajni centar Moria”, a u stvari koncentracijskom logoru, tekli su potoci blata. Svako toliko su se s fekalijama pomiješali u manju rijeku. Tu nema uređenih zahoda ni kupaonica. Oko 1500 ljudi, koji žive na vanjskim rubovima logora opasanog visokom bodljikavom žicom, gdje u strašnim uvjetima životari oko 7000 izbjeglica i migranata, pokušavalo je spasiti svoju jadnu imovinu. Blatna je voda zalijevala njihova improvizirana boravišta. Šatorska krila povezana kartonom i s bolno prepoznatljivim plahtama s natpisom UNHCR-a povijala su se pod sredozemnim monsunom. Dio djece, a ona čine više od 40 posto izbjegličko-migrantske populacije, je, unatoč svemu, razigrano divljao po blatu. Većinu su stariji pokušavali zaštititi pred burnom nepogodom. Neuspješno. Voda je prodirala u šatore. Snažni, licemjerno topli južni vjetar jer u naletima rušio najslabije “građevine”. Psi lutalice, koji na ljudskom deponiju, posljedici europske (protu)izbjegličke i (protu)migrantske politike, dijele usud ljudi s dna hranidbenog lanca, zavukli su se pod drveće i neprepoznatljive metalne strukture. Nekoliko muškaraca, na čijim se licima očitavao poraz i apatija, stajalo je posred blata i kiše i tiho gledalo u prazno. Bespomoćnost oslobađa? Žene su u šatorima pokušavale zaštititi ostatke hrane. Znaju da su miševi i štakori u stalnoj pripravnosti pa hranu drže na što višim mjestima. A sa “stropa” šatora već je curila voda. Čulo se naricanje.

Boje su nestale. U potpuno preplavljenom sivilu moglo se vidjeti još samo narisani natpis “Welcome”. Dobrodošli.

Boštjan Videmšek

Živjeli bi kao ljudi

“Išli bismo bilo kamo, gdje bismo bili sigurni. Gdje bismo mogli živjeti kao ljudi. Svejedno mi je. Ovdje je neizdrživo. Borimo se da preživimo. Gore je nego u ratu”, priča u malom šatoru Alina iz istočnog dijela Afganistana koji EU smatra sigurnom državom. Unatoč tome što je stanje pod Hindukušem gore nego ikad od 2001. godine i unatoč tome što talibani imaju pod kontrolom dvije trećine afganistanskih pokrajina. Posebno je teško Hazarima, proganjanom narodu, koji zbog etničkog čišćenja preko Irana i Turske u desecima tisuća bježi prema Europi. Alini i njezinoj obitelji, suprugu i petoro djece, u slučaju da im ne prihvate zahtjev za azilom, prijeti deportacija. Zbog toga je u smrtnom strahu. S pravom. Nakon prisilnog povratka u Afganistan (iz Njemačke i Švedske) poginulo je ili ubijeno najmanje deset ljudi. “Na put smo krenuli prije trinaest mjeseci. Morali smo hodati. Sukobi su došli do našeg sela. Posudili smo novac. Gotovo godinu dana živjeli smo u Turskoj. Dobar dio vremena na cesti. Muž je radio na farmi s kravama, a plaća je bila katastrofalna. Odlučili smo se na rizik i krenuli prema Grčkoj”, priča Alina u šatoru za dvije osobe, a u kojem spava cijela obitelj, stisnuta među svojom djecom. Prava je ironija da su uvjeti za boravak na drugoj strani logora, preko visokih bodljikavih žica i nadzornih kamera, bitno bolji. Unatoč tome što je u “službenom” logoru jedan tuš na 84 osobe, a zahod na 72. Ispod svakog dna postoji - dno. “Najstrašnije je što smo na europskom ozemlju. Tu se tako nešto ne bi smjelo događati. Ovi ljudi bježe od opasnosti i od Europe traže zaštitu. A ovdje ih čekaju još opasniji uvjeti nego kod kuće”, zgrožena je Martha Roussou iz organizacije International Rescue Commitee.

Boštjan Videmšek

Nakon potpisa europsko-turskog sporazuma o izbjeglicama i zatvaranju balkanske rute u proljeće 2016. godine, bitno je teže prijeći tjesnac između Turske i grčkih egejskih otoka. Zbog “djelovanja” turskih vlasti, koje su u zamjenu za šest milijardi eura ograničile put izbjeglicama, te sve jače zaštite vanjskih granica EU zahvaljujući Frontexu, u škripcu su se našli i krijumčari ljudima. Cijena neizvjesnog puta na grčke otoke - posljednjih mjeseci posebno Lezbos, Samos i Hios - ozbiljno je porasla. A izgledi ljudi koji bježe da iz grčkih logora, prednje crte europskog rata protiv migracija, da nastave put prema Srednjoj i Sjevernoj Europi manji su nego ikad. Trenutno je među izbjeglicama na Lezbosu daleko najviše Afganistanaca. Oko 40 posto. Većinu Sirijaca su grčke vlasti, uz pomoć UNHCR-a, premjestile na kopno, u stanove. Prema podacima UNHCR-a, ove je godine najviše izbjeglica i migranta u Grčku stiglo iz Sirije (41 posto), Afganistana (20 posto), Iraka (15 posto) i Demokratske Republike Kongo (6 posto). Ove je godine u EU preko Sredozemlja došlo 30 posto manje ljudi nego prošle godine, a u Grčku - 40 posto više. Ukupno 42.000 ljudi. U Grčkoj trenutno živi nešto manje od 70.000 izbjeglica i migranata. Te brojke jasno govore da su ljudi tu zarobljeni. Posebno se povećao broj ljudi koji u Grčku ulaze preko rijeke Euros - preko granične je rijeke ove godine prešlo 14.000 ljudi, a prošle oko 6000. To je snažno povećalo pritisak na smještajne centre i kapacitete i na kopnu. Davno su premašeni limiti. Unatoč tome što je Grčka, zbog europske financijske pomoći, mogla investirati u smještajne kapacitete i sustav azila. Koji je bitno učinkovitiji nego prije dvije godine, ali i dalje vrlo spor. Trenutno je u smještajnim centrima na kopnu oko 20.000 ljudi. Krajem rujna su regionalne vlasti grčkom ministarstvu za migracije dale ultimatum da u trideset dana “počisti” logor Moria. To se nije dogodilo, ali je s otoka na kopno u posljednjih šest tjedana organizirano otišlo svega 2000 ljudi. A izbjeglice i dalje pristižu.

***

Boštjan Videmšek

“Pokušali smo dva puta. Prvi put nas je uhitila turska policija. Drugi put smo se tri dana skrivali u šumi. Bilo nas je 75. Svi smo ušli na gumeni čamac. Djeca su bila prestravljena. Ja sam se pravila da nisam. Nakon jednog sata plovidbe u čamac je počela utjecati voda. Tonuli smo. Grozno.” Tako je put iz Turske opisala Alina. Spasio ih je brod grčke obalne straže. Budući da u službenom dijelu logora već dugo nema mjesta, morali su se sami snaći. A nakon što su zatražili azil, smjestili su se u nekadašnjem masliniku, tik do Morije. “Bio mi je to strašan šok. Jer tako nešto nikad nisam vidjela. Gužva, bez zahoda i tekuće vode. Gladni smo. Svaki obrok treba čekati dva, tri sata. Katkad ne stignemo na red. Puno je nasilja. Djecu po noći ne puštam iz šatora. Bez muža se nikamo ne usudim. Europu sam zamišljala drukčije. Tu je strašnije nego bilo gdje u Afganistanu. Kad bi barem bili sigurni. Puno je tučnjava. Ljudi su umorni, nervozni, utučeni. Različite etničke skupine se međusobno bore. Grčki policajci ne obaziru se na nasilje. Nije ih briga za nas”, opisala je životarenje u logoru malena Hazarka. I ovdje joj je kao kod kuće, okružena je nasiljem, bijedom, prijetnjom spolnog zlostavljanja. Zbog straha od spolnog zlostavljanja neke žene i djevojke u logoru - u službenom i neslužbenom dijelu - noću stavljaju pelene. Zdravstvena zaštita gotovo ne postoji. Za (najmanje) 7500 ljudi je u jednoj smjeni na raspolaganju samo jedan liječnik. Čeka se … vječno. Alini se već mjesec dana odgađa odlazak liječniku. Nikako da dođe na red. Boji se da se ne dogodi nešto ozbiljno. “Sva su mi djeca bolesna. Kašlju. Bole ih pluća. Omršavjeli su. Sve je prljavo. Ne mogu im pomoći. A što će biti sada kad stiže zima. Znam da ćemo je morati preživjeti ovdje. Trebamo zimsku odjeću, pokrivače. Ničega nemamo. Imali smo razgovor za azil, ali više se mjeseci čeka odgovor.”

MORIA, GREECE - SEPTEMBER 24:  Refugees wait to board a bus which will take them to port of Mytilene where they plan to board a ferry to Athens, at Moria Refugee Camp on September 24, 2018 in Moria, Greece. On Monday 24th of September, 444 migrants were moved to Athens from Moria, Greece’s largest migrant camp situated on the Island of Lesbos. Despite this, more than 10,000 people still reside in the overcrowded camp, which has the capacity to host only 3000 people, with more arriving from Syria, Afghanistan, Iraq and The DRC each week.  The camp is filled with rubbish, psychological trauma goes untreated and unsanitary conditions and violence are commonplace.  Since 2015 the EU has allocated more than 1.6bn Euros to address the crisis but little of this money has been dispersed.  (Photo by Milos Bicanski/Getty Images)
Milos Bicanski / Getty Images
Među migrantima najviše je ljudi iz Afganistana, više od četrdeset posto

A gdje je europski novac, preciznije 1,6 milijardi eura koji je bio (od 2015. godina naovamo) namijenjen za pomoć izbjeglicama i migrantima? Kako je moguće da ljudi već dvije i po godine nakon zatvaranja balkanske migrantske rute žive na smetlištima, odsječeni od svijeta i bilo kakvih mogućnosti? Kamo je otišao sav europski novac, sve se glasnije pitaju i grčki novinari. Prije mjesec i po dana je časopis Fileftheros objavio priču o zloporabi europskih sredstava, a ministar obrane Panos Kamenos, predsjednik radikalno desne koalicijske stranke Neovisni Grci (ANEL), dvojici novinara i urednika poslao je policiju. Novinari su Kamenosa povezali s poslovnim čovjekom koji se silno obogatio zahvaljujući poslovima opskrbe izbjegličkih logora - njegovo je poduzeće, koje financira država i europska sredstva, u logorima brinulo za opskrbu hranom i za “vodoinstalaterske poslove”. Cijene je određivao dobavljač, poslovi su se davali po žurnom postupku, bez potrebnih pregleda i natječaja. Novinari su bili istog dana pušteni na slobodu, a Europska agencija za borbu protiv prevara (OLAF) je zbog “navodnih nepravilnosti u vezi s podjelom hrane za izbjeglice u Grčkoj koju je financirao EU” odmah pokrenula istragu.

Sačuvati hladnu glavu

Razgovor s grčkom komisijom za azil je nekoliko tjedana nakon dolaska na Lezbos obavio i 31-godišnji Ahmad Ebrahimi, a odgovor nije dobio ni nakon pet mjeseci. Ahmad pokušava sačuvati hladnu glavu i što bolje iskoristiti beskonačnost praznih, pustih, duboko frustrirajućih dana koje je prisiljen preživjeti u Moriji. Ahmad, malen i miran mladić, u Afganistanu je bio novinar. Bio je televizijski producent. Vodio je podcast. Uživao je u svom poslu. Za afganistanske je uvjete dobro zarađivao i živio. Budući da je podrijetlom iz prilično bogate obitelji - otac je vlasnik triju trgovina u Kabulu - nikad nije znao za siromaštvo i život na rubu. Prema Europi se nije uputio zbog “ekonomskih razloga”. Sasvim suprotno. Ahmad je prema Europi krenuo jer je kao novinar - pa još i Hazar - postao meta talibana. Unatoč tomu što je približno znao što se događa na europskim izbjegličkim putovima, stanje na Lezbosu ga je šokiralo. “Iz Afganistana sam pobjegao jer sam htio doći u slobodan i demokratski svijet, gdje bih mogao obavljati svoj posao u sigurnosti. Ovdje je strašno. Uvjeti su nečovječni. U logoru vlada kaos. Nije sigurno. Držim se odvojeno. Od nikoga ne trebam ništa. Rado bih krenuo dalje. Zatražio sam politički azil”, tumačio je tijekom šetnje po džungli obrazovani novinar iz Maidan Wardaka, hazarskog područja udaljenog od Kabula oko sat vremena vožnje. Ahmad, koji volonterski vodi fotografske radionice za izbjeglice i migrantske supatnike te snima dokumentarac, nada se da će moći uskoro napustiti prokleti otok i u Ateni otići u kanadsku ambasadu. Neko je vrijeme radio kao snimatelj s kanadskim novinarom; pojavila se mogućnost zaposlenja u Sjevernoj Americi. Europski i grčki sustav azila djeluju kao algoritam. Postoje upute; ali u njih nisu uključene pojedinačne ljudske sudbine.

LESBOS, GREECE - SEPTEMBER 08:  Toilets are seen at a refugee camp on the outskirts of Mytilini on September 8, 2015 in Lesbos, Greece. More than 230,000 people have landed on Greek shores this year, pushing the island of Lesbos to it's limits. (Photo by Eric Thayer/Getty Images)
Eric Thayer / Getty Images
U logoru postoji jedan tuš na 84, a zahod na 72 osobe

“U logoru su obitelji koje mi pričaju kako su pobjegle iz Sirije, Afganistana, Demokratske Republike Kongo… iz najgorih ratova. Tvrde da je ovo, na što su ovdje došli, gore nego ono pred čim su pobjegli. Govore da bi radije da po njima padaju bombe nego da nastave živjeti u tako neljudskim uvjetima”, priča Idoia Moreno, koordinatorica bolnice Liječnika bez granica (MSF), koja se nalazi nasuprot zloglasnog logora. Radila je u DR Kongu, Srednjoafričkoj Republici, Angoli… U logorima u kojima je harala ebola, Idioa nije vidjela nešto takvo kao u Moriji. MSF u Lesbosu radi punom parom. Tijekom našeg boravka su cijepili djecu. To bi se moralo podrazumijevati kao normalno. Barem u Europi. Ali nije. “Demografska slika se u taboru iz temelja promijenila proteklih mjeseci. Nikad nije bilo toliko djece - sada predstavljaju gotovo pola svih izbjeglica. Riječ je o izvanrednom stanju: tako bi to trebali tumačiti u Ateni i Bruxellesu. Ali ne. Ljudi su ovdje većinom prepušteni sami sebi. Zdravstveno stanje djece se pogoršava. Razbolijevaju se i oni - a to vrijedi i za odrasle - koji su na Lezbos došli zdravi. Stanje je alarmantno, kad je riječ o higijeni, medicini, sigurnosti… Cijelo vrijeme upozoravamo na to, ali ništa se ne mijenja”, priča u maloj, poljskoj pedijatrijskoj klinici Carola Buscemi, pedijatrica, koja je na Lezbosu od veljače. Svaki dan se pobrine za 25 do 30 djece. Navodi kako djeca većinom imaju bolesne dišne putove. Česte su i kožne bolesti. Pa pothranjenost - Europa, 21. stoljeće.

LESBOS, GREECE - SEPTEMBER 08:  Tents are seen at a refugee camp on the outskirts of Mytilini on September 8, 2015 in Lesbos, Greece. More than 230,000 people have landed on Greek shores this year, pushing the island of Lesbos to it's limits. (Photo by Eric Thayer/Getty Images)
Eric Thayer / Getty Images

“Hrana nije kvalitetna, niti primjerena za djecu. A i zbog stresa. Puno je mokrenja, tjeskobe, napada panike, samoozljeđivanja. Moram naglasiti da je među djecom - a to vrijedi i za odrasle - jako puno psihičkih poteškoća. Ljudi su došli iz ratova. A ovdje su se suočili s novim traumama. Sindrom posttraumatskog poremećaja je sveprisutan”, nastavlja talijanska liječnica. Prije nekoliko dana imala je slučaj sedmogodišnjeg iračkog dječaka koji se pokušao ubiti skokom s krova. To mu je bio drugi pokušaj. Prvi se put pokušao objesiti o granu. Spasili su ga u posljednji čas. “Strašno je. Gore nego u ratovima. Ništa strašnije nisam još vidjela. I to zato što smo u Europi. Jer bi tu naprosto moralo biti drukčije”, ljuti se dr. Buscemi koja je sa svojim kolegama zadnjih tjedana više puta putem medija pozivala međunarodnu zajednicu da pomogne. “Roditelji u Moriji se boje da su njihova djeca pretrpjela nepovratnu psihološku štetu. Dolaze u našu kliniku jer su njihova djeca prestala govoriti ili su se sami ozlijedili. A ubrzo i roditelji počinju trpjeti isto što i djeca”, priča Giovanna Bonvini. Ona vodi odjel za mentalno zdravlje u grčkoj podružnici Liječnika bez granica. Njezina kolegica, koordinatorica aktivnosti MSF-a u Moriji, Caroline Willeren, još je izravnija: “Ovo je sramota. Ovdje svjedočimo visokoj ljudskoj cijeni koju plaćaju izbjeglice zbog europsko-turskog sporazuma. Politički dogovor je stvorio ljudsku katastrofu”. Prema posljednjem izvješću organizacije Refugee Rights Europe (RRE), koja upozorava da su teškoće s mentalnim zdravljem među izbjeglicama u snažnom porastu, oko 66 posto izbjeglica i migranta na Lezbosu se nikad nije osjećalo sigurno. Oko 48 posto je svjedočilo nasilju. A to nije ograničeno samo na izbjegličke logore. “Nasilje nad izbjeglicama je očito. Primjeri rasistički motiviranih fizičkih i verbalnih napada su svakodnevni, kako sa strane domaćina tako i policije”, prije nekoliko dana je ispričao istraživač i koordinator RRE Nahzley Anvarian.

MYTILENE, GREECE - OCTOBER 20:  People flee from Afghan men with sticks as they fight with other recently arrived migrants waiting to be processed at the increasingly overwhelmed Moria camp on the island of Lesbos on October 20, 2015 in Mytilene, Greece. Dozens of rafts and boats are still making the journey daily as thousands flee conflict in Iraq, Syria, Afghanistan and other countries. More than 500,000 migrants have entered Europe so far this year. Of that number four-fifths of have paid to be smuggled by sea to Greece from Turkey, the main transit route into the EU. Nearly all of those entering Greece on a boat from Turkey are from the war zones of Syria, Iraq and Afghanistan.  (Photo by Spencer Platt/Getty Images)
Spencer Platt / Getty Images

Ljudski deponiji

Visoku cijenu europske migracijske politike koja je - i zbog drugog dublinskog sporazuma - grčke otoke, jug Italije i Maltu pretvorila u ljudski deponij, plaćaju i lokalne zajednice. One su, a tu posebno treba istaknuti Lezbos preko kojeg je u posljednje tri godine prošlo oko 650.000 izbjeglica i migranata, pokazale veliku mjeru solidarnosti, empatije i čovječnosti i na najbolji mogući način zatvarale goleme praznine koje su stvarali političari i birokrati. Te je strpljivosti - što vrijedi i za sućut - na nekim mjestima, razumljivo, nedostajalo. Na Samosu, Hiosu, Kosu, Lerosu pa i na Lezbosu, gdje je EU uz pomoć grčkih vlasti postavila takozvane smještajne i prijemne centre (“hot-spots”), mnogo je ljutnje i frustracija. Zbog toga su ojačale radikalno desne političke snaga. Na čelu s nacističkom Zlatnom zorom. “Izbjeglice su postale oružje krajnje desnice. U trenutku populizma, lažnih vijesti, lijenosti i raspršene pozornosti nemaju puno posla. Nema više nikakve dvojbe. Niti ovdje, na Lezbosu, nema”, priča u aktivističkoj restauraciji Nana u Mitileni, gdje zajedno rade lokalni gostioničari i kuhari izbjeglice, Efi Lasudi, dugogodišnja aktivistica i borac za ljudska prava. Efi se boji da Europa i Grčka idu tamo gdje nikad nisu bili, a izbjeglička kriza je za razgradnju koncepta ljudskih prava i otvorenog društva “došla kao naručena”. Unatoč otklizavanju na pogrešnu stranu povijesti, ne ostaje bez nade. Izbjeglicama na Lezbosu pomaže još od 2008. godine kad je tema migracija u EU još bila egzotična, a na grčkim je egejskim otocima još bilo moguće vidjeti slike sadašnjosti i budućnosti. Efi se, po vlastitim riječima, sve vrijeme bori samo za jednu stvar koja bi morala biti sama po sebi razumljiva: da se prema svim ljudima postupa kao prema ljudima. No ni humanitarka s Lezbosa ne može sakriti duboki umor.

“Strah je opasan. Mržnja se brzo širi. Istodobno se - odozgo prema dolje - kriminalizira humanitarni rad. Bojim se da je riječ o epidemiji zbog koje je društvo svaki dan slabije”, nastavlja aktivistica koju još uvijek progoni napad koji su ovog proljeća izveli lokalni neonacisti na kurdske izbjeglice koji su zbog nasilja pripadnika bivših radikalnih sunitskih policija pobjegli iz Morije i spavali u parku. Na Lezbosu, otoku povijesnih migracija i izbjeglištva, tako nešto prije dvije godine ne bi ni slučajno očekivala. “Nakon svih tih godina se osjećam kao da sam bila u ratu, toliko je bilo svega. Pali smo na ispitu jer nismo zaštitili ljude. Pali smo kao Europa. Suočavamo se s potpunim dehumaniziranjem izbjegličkog pitanja. Kršenje pravila azila utječe na cijelu Europu - uskoro ćemo i sami osjetiti osipanje osnovne ljudskosti i koncepata slobode. Ovdje, na Lezbosu, moramo sačuvati jedinstvo i solidarnost. Na drugim se otocima gotovo u potpunosti izgubila”, ovako je u organskom restaurantu u okupljalištu volontera iz cijelog svijeta, gdje je lako moguće zamišljati drukčije društvo, pripovijedala Efi Lasudi, duhovna voditeljica jednog od najpozitivnijih izbjegličkih projekata u Europi.

MYTILENE, GREECE - MAY 20:  Refugees play soccer (football) on a makeshift soccer field on a private, locked parking lot outside the Moria refugee camp on May 20, 2018 in Mytilene, Greece. Despite being built to hold only 2,500 people, the camp on the Greek island of Lesbos is home to over 6,000 asylum seekers who crossed the Aegean Sea from Turkey's nearby shore by boat, usually at night to avoid interception. Although the numbers of arrivals are lower than at the beginning of the crisis in 2015, when Syrians and Iraqis fled ISIS-controlled strongholds, boatloads of refugees from those countries and other troubled areas continue to land there, and critics say the local governments have yet to manage the situation, leading the squalid conditions at Moria to be seen as symbolic of poorly-managed policy. The camp, on the site of a former military base, is comprised of shipping containers, tents, and improvised shelters of wooden pallets and tarps, whose residents stranded there complain of poor food, power failures, disease, lack of medical care, and poisonous snakes as they wait to obtain transfer to the mainland and less temporary legal status.  (Photo by Adam Berry/Getty Images)
Adam Berry / Getty Images

Otvoreno utočište PIKPA

Još je godine 2012. skupina otočnih volontera u prostorijama nekadašnjeg ljetnog logora na rubu Mitilene otvorila izbjegličko naselje PIKPA. Tada još nije bilo službenih izbjegličkih logora već su oni odlazili na plaže, u parkove i šume. Tri godine kasnije, kad je Lezbost postao središte balkanske migrantske rute, a na otok je sredinom ljeta u jednom danu stizalo i po 10.000 ljudi, lokalni su aktivisti obnovili prostore logora i počeli postavljati drvene barake. Dok je Moria postala zastrašujuće ponižavajući zatvor, PIKPA je postala utočište najranjivijih izbjeglica i prostor gdje je moguće - koliko je to u izbjeglištvu stvarno moguće - slobodno disati. Otvoreno izbjegličko utočište danas u potpunosti vode volonteri, a PIKPA živi zahvaljujući donacijama. Koje stižu iz cijelog svijeta. Unatoč tome što su je lokalne vlasti na zahtjev okolnih poslovnih subjekata (posebno hotelijera) više puta pokušale zatvoriti, a slučaj je još na sudu, volonteri se nisu zaustavili niti jedan dan. Danas u utočištu, u najboljim uvjetima koje sam vidio posljednjih godina, boravi sto izbjeglica. Osoblje utočišta ih je uz pomoć UNHCR sabralo u Moriji gdje ranjivi ljudi naprosto ne bi smjeli boraviti. U PIKPA-i žive samohrane majke, trudnice, djeca bez roditelja, duboko traumatizirane žrtve ratova kao i invalidi i bolesni izbjeglice, koji se zbog beskonačno dugih birokratskih postupaka ne mogu otputiti s otoka. U utočištu, gdje borave u svojim drvenim kućicama, imaju na raspolaganju zdravstvenu i psihosocijalnu pomoć, redovitu prehranu, vrtić i mogućnost uključivanja u grčke javne škole, tečaj engleskog i grčkog, poseban prostor za žene i brojne sportske i kulturne aktivnosti, a sve vrijeme traje radna terapija.

Igra nadglasala traumu

Nakon obilne kiše su sirijske curice po velikim lokvama na košarkaškom igralištu u PIKPA-i vukle plastične lađice te se glasno smijale. Traumu rata i izbjeglištva je, barem za trenutak, nadglasala igra. “Da nisam došao ovamo, sve bi mi se pomiješalo. Ovdje su mi spasili život. Spasili su me kao čovjeka”, rekao je 27-godišnji Muhamed Z. iz Latakije, sirijskog pomorskog mjesta, tijekom šetnje po nekadašnjem ljetnom logoru. Muhamed je na Lezbos došao u kolovozu 2016. godine, nekih pola godine nakon zatvaranja balkanske izbjegličke rute. Na put je iz utvrde Bašara al-Asada otišao jer nije htio sudjelovati u ubijanju svojih prijatelja, rođaka, poznanika i sunarodnjaka koji su se u kaotičnom ratu iz ovih ili onih razloga našli na različitim stranama. Izbjegao je prisilnu mobilizaciju jer je znao što ga čeka: prije toga su ga režimski vojnici bez razloga strpali u zatvor. Mučili su ga i tukli i potpuno neočekivano nakon mjesec dana pustili. Njegovi brojni prijatelji nisu bili te sreće. Na put “prema Europi” se zaputio s mamom, sestrom i šogorom i njihovom djecom. Svi su na Lezbosu zatražili azil. Nakon dugih mjeseci čekanja birokrati su iz nepoznatih razloga raskolili obitelj - nisu udovoljili molbama Muhameda i njegove mame. Odbacili su njihovu žalbu, već dvaput. U skladu s europsko-turskim sporazumom, grčke su ih vlasti već davno morale vratiti u Tursku, kamo je dosad, po podacima UNHCR-a, vraćeno 1800 ljudi. Samo 900 od njih je zatražilo azil. “U Moriji nisam bio svoj, gubio sam se. Ništa nije bilo u redu. Tučnjave, kaos, grozna hrana, nevjerojatna gužva. Požari, prosvjedi, htio sam umrijeti. U ratu je bilo lakše. Kad padne bomba, umreš. I to je to. Ovdje je patnja trajna. Mama je patila. Cijelo je vrijeme plakala. U pomoć sam na priskočili aktivisti. Tu smo već jednu godinu. Volonteri su mi pomogli da sam ostao čovjek. Da i dalje vjerujem i nadam se. Da osjećam poštovanje. Vratili su mi dostojanstvo”, ispričao je na tečnom engleskom, koji je počeo učiti tek u izbjegličkom utočištu, pristao tamnokosi mladić kojeg najviše vesele tjedne nogometne utakmice koje igraju izbjeglice protiv volontera. Nije čudo. Muhamed je u Latakiji, neposredno prije početka rata, potpisao prvi profesionalni ugovor s lokalnim prvoligaškim klubom dok je neko vrijeme već radio i kao optičar. “Imao sam lijep život. Nadao sam se stvarnoj nogometnoj karijeri. Dobro mi je išlo. Sve je stalo kad je počeo rat. Klub se raspao. Ubrzo zatim je bomba ubila mog oca. Nakon što su me prvi put uhitili, bilo mi je jasno da moram otići. Mama je svakako htjela sa mnom. Jako smo povezani. Bez nje bih već davno bio u Njemačkoj ili Švedskoj, ali moja je odgovornost biti s njom. Bilo gdje. Rijetko izlazim iz PIKPA-e jer se bojim da će me uhititi i poslati u Tursku. Kao u Siriji, ali ovdje sam siguran”, nastavio je Muhamed koji se nada da će grčke vlasti, unatoč tome što su dvaput odbacile zahtjev za azilom, uz pomoć odvjetnika volontera ponovno otvoriti njegov - i mamin - slučaj.

Nada ne umire zadnja. Zadnji umire čovjek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 01:43