PRIČA VESNE MARIĆ

RAT I VIRUS Kolektivni strah koji se proširio ulicama naših gradova, cijelim državama i kontinentima, podsjetio me na rat, pogotovo na prve dane rata

 Getty Images/iStockphoto

Trećeg travnja 2020. navršilo se točno dvadeset i osam godina od početka rata u Bosni i Hercegovini. Od tada, pa nadalje, mi, Bosanci i Hercegovci, vrijeme dijelimo na ono "prije rata" i "poslije rata". Kao "prije i poslije Krista", za sve nas koji smo to proživjeli, rat je jasna vremenska odrednica.

Vrijeme određujemo i prema raznim kulturnim zbivanjima koja smo iskusili, i koja su za nas imala neku osobitu važnost, pa tako stvaramo svojevrsne potkategorije "službenih vremenskih odrednica". Svaki događaj koji smo kolektivno doživjeli, i koji oblikuje naš osjećaj postojanja i stvarnosti, ucrtava se u vrijeme i prostor snažnije i preciznije nego službena verzija vremena. Prvi pucnjevi, prve barikade i prvi poginuli u Bosni i Hercegovini su poput one prve tri zvijezde koje, kad se pojave na nebu, najavljuju dolazak noći. Za nas, ti događaju obilježili su početak novog - mračnog - poretka, i odredili početak novog razdoblja.

Treći travnja 2020. bio je također i početak četvrtog tjedna izolacije zbog koronavirusa u Madridu. Ponovo počinjem mjeriti vrijeme drugačije, baš kao i ljudi oko mene. Pitam se, hoćemo li, kasnije, kad sve ovo prođe, govoriti o "životu prije" i o "životu poslije koronavirusa"?

Otkako je počela izolacija u Madridu, kao i širom Europe i Amerike (za razliku od Kine, Hong Konga, Južne Koreje i Singapura) čula sam kako ljudi uspoređuju nove - izolacijske - životne uvjete s onima kakve ljudi dožive u ratu. Za vrijeme jednog od mnogih telefonskih razgovora koje sam vodila u kućnoj karanteni, netko mi je rekao:

"Ovako ljudi žive u Palestini. Ovako mora da je i u Siriji". Shvatila sam da opet gledam u onaj poznati zid povlaštene zapadnjačke (ne)svijesti, prisutne samo samo kod onih koje su po život opasne okolnosti posljednji put zadesile u Drugome svjetskom ratu. Pobunila sam se i rekla, pa rat i virus nisu isto. Ovo nije tako strašno, kod kuće smo, dosadno nam je, siti smo, vježbamo jogu, pravimo pizze, čitamo, pijemo, iz slavina nam teče voda, kupujemo što nam treba preko interneta, grijemo se, ne strahujemo hoće li nas netko silovati ili ubiti.

•••

Međutim, čini mi se da ima puno sličnosti između panike koja vlada među ljudima, kao i potpune nesposobnosti vlasti, i filmske komedije iz 1980. godine "Ima li pilota u avionu?", u kojoj je glavnu ulogu igrao Leslie Nielsen. U tom filmu avionom se, među putnicima i posadom, proširi smrtonosni virus, pa avion može prizemljiti jedino traumatizirani vojni pilot koji se užasava letenja. Baš kao i u filmu, naše privatne drame suprotstavljene su velikoj, općoj drami. Mi, sada stalno kod kuće, gubimo živce radi toga što cijelo vrijeme moramo biti sa svojim obiteljima - a u filmu se jedan putnik sprema ubiti samo zato što se u avionu našao na sjedalu do drugog putnika koji neprestano prepričava svoja životna sjećanja.

Zarazni strah koji sada upravlja našim životima odražava se na našim prijateljima i susjedima koji od nas traže da prestanemo paničariti, kako bi obuzdali svoj vlastiti strah (dakako da naš strah pojačava njihov), dok u filmu "Ima li pilota u avionu?" uspaničenu ženu pokušava smiriti putnik koji je protrese i ošamari, pa iza njega to isto napravi još jedan, a onda vidimo i kako i ostali putnici čekaju na svoj red da je smire (ošamare).

Dosada se tako suprotstavlja dramatičnosti same smrti, patos se samo pojačava osjećajem pravedne borbe protiv nevidljivog neprijatelja (virusa), a želja pojedinca za uspostavom kontrole u izravnoj je vezi s količinom straha koji u sebi nosi. U međuvremenu, vlasti su se u većini zemalja pokazale, da se izrazimo kao protagonisti iz spomenutog filma, "kao da su izabrale krivi tjedan da prestanu pušiti". A naša će društva, baš poput tog aviona, prizemljiti ljudi koji su jednako paralizirani strahom kao i mi sami.

Iako se rat i pandemija razlikuju po tome što većina sretnih i zdravih ljudi ima povlasticu da se povuče u samoizolaciju, i rat i pandemija u velikoj mjeri remete naše živote. U sadašnjoj pomutnji odjeci rata se osjete u vladajućoj panici, ulozi medija i, najviše, u svakodnevnom prebrojavanju mrtvih.

Svako od nas mijenja svoj odnos prema smrti kad se počnu pojavljivati te brojke, od dvije, tri, četiri ili pet znamenki, označavajući broj novopreminulih. No, za razliku od rata, u kojem je smrt posljedica fizičke sile, glasna, krvava, nasilna i jasno vidljiva, smrt u vrijeme pandemije je tiha, prijeteća sjena bolesti, spremna da zaskoči i sveprisutna. Imamo osjećaj da je smrt pred nama, na našim rukama, na metalnim površinama, u autobusima i vagonima podzemnih željeznica, na slatkim usnama naših ljubavnika i naše djece.

•••

Kolektivni strah koji se proširio ulicama naših gradova, cijelim državama i kontinentima, kad se koronavirus počeo širiti, podsjetio me na rat, pogotovo na prve dane rata, kad smo (paničnim kupovanjem) stvarali zalihe, gledali prazne police u prodavaonicama; kada su susjedi prijavljivali jedni druge policiji, a ljudi zamišljali katastrofu ili, pak, govorili da će sve biti u redu - "metak mene neće", ili "ma, to je kao obična gripa".

Ratna sjećanja su mi se povremeno javljala, ponekad u vidu posve bistrih slika - kao kad sam sa samo petnaest godina satima čekala u redu da bi na nekom kiosku kupila kruh, jer nigdje više nije bilo brašna; ili prazne ulice i strahom zatrovani zrak koji je prodirao u sve, osim u tek razlistale krošnje, baš kao i sada, u kojima nas lišće mami, poput najdragocjenijih dragulja. U utrobi ponovo osjećam onaj stari strah - što će biti s nama? Kako će sve ovo završiti? Što ako se nešto dogodi mojoj majci? Neću joj moći pomoći.

Ali, najviše mi se vraćaju slike strave koju je širila medijska mašinerija i tog jezika koji je počeo oblikovati naše misli i ono što osjećamo. U ono vrijeme, početkom devedesetih, ratni izvještaji bili su evidentno iskrivljeni, ovisno iz čije se perspektive govorilo, masovna manipulacija odvijala se uz pomoć dezinformacija. Sve je to postojalo i u Drugom svjetskom ratu, u vrijeme hladnog rata, za vrijeme beskonačnog "rata protiv terorizma", baš kao i danas - na svjetskoj političkoj sceni se uvijek vodi nekakav rat, kao i u medijima. Ništa se nije promijenilo, osim ukupnog broja dostupnih izvora informacija. Propaganda, lažne vijesti, dezinformacije, sve to postoji praktički oduvijek. I sve je i dalje prisutno.

U izvještajima o koronavirusu nalazimo izraze kao što su "borba protiv virusa, prva linija fronte, neprijatelj, razorna moć Covida-19". Dijele nam se savjeti, kako da napravimo sami svoje maske za lice (kao nekada molotovljeve koktele), a nedavni novinski naslov u Guardianu, "Koronavirus ne mari za bodljikavu žicu" govori o virusu koji napada izbjeglice u Grčkoj, kao da se radi o ljudskom biću - virus je personificiran, pridaju mu se ljudska obilježja, svijest koju taj virus ne posjeduje. Virus nije u stanju ništa izmisliti, niti može u nečemu ne uspjeti, on ne može mariti ili ne mariti za bodljikavu žicu, kao ni za izbjegličke logore.

Virus se ne odnosi prema životu tako da ga ne poštuje. To može samo ljudsko biće. U stvari, umjesto da su fokusirani na personifikaciju virusa, naši bi mediji trebali očovječiti sliku izbjeglica i zapitati se, prije svega, zašto stavljamo ljude kojima očajnički treba pomoć iza bodljikave žice. Izjednačavanje prirodnih pojava, kao što je virus, s ljudskim djelovanjem rezultira okrutnošću - ili pukom ravnodušnošću - koja se pripisuje nekome tko s time nema veze. Lišava nas odgovornosti, dok nam istovremeno omogućuje da postanemo perverzni voajeri ljudske patnje.

Jezik kojim se koristimo pokazuje naš gotovo srednjovjekovni pogled na bolest, jer virusu pripisujumo poroke, vrline i druge moralne kategorije, kad ga nazivamo "neprijateljem" ili "osvajačem". Hrvajući se s nesigurnošću i strahom, mi želimo vizualizirati neprijatelja, želimo ga imenovati, da bismo se mogli postaviti na pravi način, jače mu se oduprijeti, iako u tom procesu tipujemo i na isprazne osjećaje, patriotizam i preživljavanje.

U Madridu se svake večeri svira nacionalna himna prije pljeskanja zdravstvenim radnicima u osam navečer, nakon čega slijedi španjolska verzija srcedrapateljnog hita "I Will Survive" (Resistiré). Sve ove reakcije proizveo je strah, no koliko god da je strah sasvim razumljiva emocija u ovakvim vremenima, strah je naš najveći neprijatelj. Ratovi se potpiruju strahom, oružja se laćamo iz straha, druge ljude izbjegavamo, zatvaramo ili u njih pucamo iz straha i, ono najgore, strah nas zasljepljuje.

Naš odnos prema bolesti je uslovljen etičkim normama, strahom od nepoznatog, i uobličava naše korištenje jezika, kao i odnos prema bližnjem - da li, i kako, štitimo jedni druge. Govorimo o solidarnosti s medicinskim osobljem (javno im se plješće) i o brizi prema drugima, ali to kako smo svoju pažnju (i mi, kao i naše vlasti) odvratili od humanitarnih kriza koje su dosad bile u žarištu, to je porazno. Prije nego što je nastupilo razdoblje karantena i izolacije u Europi i Americi, turski predsjednik Erdoğan otvorio je granice svoje zemlje prema Grčkoj, nakon čega su počele pristizati vijesti da grčka vojska rastjeruje emigrante vodenim topovima. Što se dogodilo s onim što je Simone Weil nazivala "trajnom obavezom prema ljudskom biću"?

Ratovi sa sobom donose dugotrajno razaranje socijalne infrastrukture, bombardiraju se mostovi, zemlja se natapa kemijskim otrovima i posijana minama, stradavaju kuće, zgrade i drugi objekti. Ratovi istovremeno dokidaju povjerenje na osobnoj razini, kao i ono među društvenim skupinama. No, povjerenje se u ratu može i graditi, pogotovo među onima koji su spremni spašavati jedni druge, pritom riskirajući i vlastiti život.

Ratovi su i prilika za zaradu - to je ono što je Naomi Klein briljantno nazvala "kapitalizmom katastrofe". U slučaju Bosne i Hercegovine, to je bila prilika za trgovinu oružjem, ljudima i drogom, da bi se poslije rata na njeno tlo vratile nekadašnje kolonijalne sile, Austrijanci, Nijemci i Turci, koji su pokupovali banke (pritom otpuštajući lokalnu radnu snagu), prirodne resurse, pa čak i uspostavili nacionalnu valutu. Ništa od svega toga ne bi bilo moguće da nije bilo rata - kako pokazuje Naomi Klein - jer javnost, u općem okruženju straha, panike i devastacije, ne obraća pozornost na ono što se događa na političkom i ekonomskom planu.

Najveći strah koji sam osjetila nakon proglašenja pandemije bio je potaknut razmišljanjem o onome što se trenutačno događa, a da mi o tome ništa ne znamo, kakve se odluke donose mimo nas i kako će svijet izgledati kad sve ovo prođe? Provela sam mnoge dane u strahu od onoga što nam slijedi i tada shvatila da su moje najveće ratne traume (a bilo ih je više) nastale u kaosu poslijeratnih godina, s povratkom u zemlju opustošenu ratom u kojoj vlada korupcija, a koja je duhovno toliko uništena da se ni trideset godina kasnije nije uspjela pokrenuti.

Možemo mnogo toga naučiti od zemalja koje su bile pogođene ratom, u kojima je javnost previše zaokupljena vlastitom patnjom da bi tražila od vlasti odgovornost za nastala razaranja. Ratovi, nacionalne katastrofe i pandemije ne dovode do socijalnog raslojavanja, nego ga samo jasnije otkrivaju i dodatno produbljuju.

Upravo zato siromašne zemlje, zajednice, kao i pojedinci, prolaze mnogo gore u kriznim vremenima. Zato su se i godinama zanemarivani zdravstveni sustavi (zahvaljujući mjerama štednje Evropske unije) Španjolske i Italije, na valu pandemije, našli na ozbiljnoj kušnji. Te pukotine u sustavu važno je identificirati, jer smo sada, za razliku od ratnih okolnosti, u privilegiranoj poziciji da razmišljamo, donosimo odluke i djelujemo u smjeru u kojem želimo da idu naša društva.

•••

Na sve nas utječu klimatske promjene - a to je stanje koje ne možemo popraviti ako se odmah ne poduzmu neke sustavne mjere. Na nas utječe i to kako se odnosimo jedni prema drugima, kako nam funkcioniraju zdravstveni sustavi, kako primjenjujemo zakone o zapošljavanju, o stanogradnji, kako rješavamo rasne i klasne probleme, pitanja odnosa među spolovima, kao i odnos prema slabijima.

Hoće li Njemačka, Austrija i Nizozemska pomoći Italiji, Francuskoj i Španjolskoj? Hoće li pomoći Grčkoj? Hoćemo li prihvatiti drugačiji odnos prema tisućama emigranata, beskućnika i nezaposlenih, hoćemo li im pomoći? Hoćemo li ustrajati na uspostavi jače državne infrastrukture i socijalne skrbi, da se može istovremeno pomoći svima kojima pomoć treba?

U ratu se ni na koji način ne može govoriti o povlasticama. U ovom času je samoizolacija povlastica već sama po sebi, jer ona podrazumijeva da imamo dom, mjesto u kojem možemo biti. Povlašteni smo i činjenicom da možemo raditi od kuće, kao i time što imamo dovoljno hrane.

Mnogi od potplaćenih radnika, onih iz javnog sektora, kao i beskućnici i ilegalni emigranti, nitko od njih ne uživa te povlastice. Ovo je vrijeme koje trebamo iskoristiti da razmotrimo socijalnu pravednost naših sustava, odnos vlasti prema okolišu, svoju "trajnu obavezu prema ljudskom biću", kao, uostalom, i što to, zapravo, znači kad nekome kažemo "čuvaj se".

Kad naposljetku avion ipak prizemlji, pobrinimo se da nas vlasti čuju.

--------------------------------------------

preveo s engleskog: Saša Drach

Vesna Marić rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu, nakon čega je radila za BBC World Service. Trenutačno piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za franšizu Time Out i BBC Online. Ulomak iz knjige "Plava ptica", koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je preveden i objavljen na više jezika.

Vesna Marić živi u Madridu, a novi roman objavit će sljedeće godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:38