PREDSJEDNICA I MEDITACIJA Mindfulness sada uče i hrvatski policajci, a interes pokazuje i vojska

Trčeći u ranu zoru u posljednjih sam nekoliko dana i u Zagrebu i u Istri vidjela po nekoliko ljudi koji u prirodi rade razne asane, izvode vježbe joge. Mali je uzorak, posve slučajan, ali ne sumnjam da bi ti što se istežu u pozdrav suncu zabrinuli dežurne redare unutar konzervativne struje klera, one što su prije koji dan prigovorili predsjednici Grabar-Kitarović zbog toga što prakticira jogu i meditaciju. U intervjuu koji je dala Gloriji rekla je: “Jako promoviram bavljenje sportom, a pogotovo volim jogu i meditaciju.”

Prilično joj se naivno omaknula ta izjava, moglo se očekivati da će u dijelu njezina biračkog tijela, makar onome koji slijedi apsurdan narativ izjednačavanja katolicizma i hrvatske nacije, a jogu tretira kao uvijenu praksu prevođenja katolika na hinduizam, predsjedničina izjava o jogi i meditaciji izazvati negodovanje, ali i gotovo ridikuloznu pozornost.

Odmah je reagirao isusovac, pater Ivan Ike Mandurić, obrušio se na predsjednicu koja, tako on to vidi, govoreći o prakticiranju joge “odvraća narod od Katoličke crkve”. Po njemu je to “zastranjenje od katoličke vjere”. Kratko poslije tih komentara pater je izbrisao svoj Facebook profil, navodno je za to dobio naputak od poglavara Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, no spekulira se da ga je zapravo ušutkao Pantovčak.

Centara za vježbanje joge kao fizičke discipline, koju je konačno i predsjednica u ovoj izjavi stavila uz sport, u Hrvatskoj je odavno koliko vas volja, među njima je, doduše, uvijek i poneki učitelj koji uz jogu kao tehniku jačanja tijela nudi i određene duhovne koncepte. No, posljednjih je godina mimo joga studija ili pak i u sklopu nekih od njih u nas sve popularniji postao mindfulness, meditacija svjesne pozornosti kojoj od lanjske jeseni psiholozi podučavaju i hrvatske policajce. Kad su tehnikama mindfulnessa učili zagrebačke policajce, jedan od njih je na tečaj donio Bibliju, pa umiren pročitao kolegama citat koji, po njegovoj interpretaciji, katoliku dopušta meditirati.

Meditacija pune svjesnosti

Za tečajeve mindfulnessa ima, doznajemo, interesa i u Hrvatskoj vojsci, jer se mindfulness trenira i u NATO-u, baš kao i u mnogim javnim institucijama u Kanadi, Australiji, Velikoj Britaniji…

Bilo je pokušaja da se treninzi mindfulnessa uvedu i u nekim zagrebačkim školama, nudili su ih profesori koji ih i sami primjenjuju, no uvijek bi se našao pokoji roditelj koji je mindfulness povezao s budizmom i zaključio da tome nije mjesto u hrvatskoj školi.

Ono što na engleskom zovu mindfulness, u nas prevode kao meditacija pune svjesnosti ili pomnost. Mindfulness je na Zapadu postao trend još prije dvadesetak godina.

Praksa vježbanja pozornosti iz himalajskih se pećina i budističkih samostana raširila svijetom, postala dio novog pokreta koji ju je ogolio od budističke duhovnosti i od nje načinio alat u borbi sa stresom i iscrpljujućim zahtjevima suvremenog života.

Pomnost znači biti prisutan sada i ovdje. Ne dopustiti da nas misli odvuku u prošlost ni u budućnost. Jer, život se događa sada, a prošlost ljude uglavnom muči raznim osjećajima propuštenih prilika, krivnje i predbacivanja, dok od budućnost često osjećaju - strah.

Psihologinja i psihoterapeutkinja Dragica Barbarić u Zagrebu drži tečajeve mindfulnessa. “Polaznici su uglavnom visokoobrazovani ljudi, među njima je dosta znanstvenika, umjetnika, sveučilišnih profesora, ali i studenata, primjećujem među polaznicima puno ljudi koji su naglašeno skloni razmišljanju, puno analiziraju, oni često dođu na mindfulness jer trebaju neku vrstu pomoći. Ti ljudi mogu biti jako uspješni u onome čime se bave, ali to što imaju potrebu sve raščlaniti i analizirati, zna biti kontraproduktivno kad te iste mehanizme koriste za nošenje s vlastitim unutarnjim stanjima, otuda im stigne depresija, anksioznost …”

Pokušavajući što plastičnije približiti mindfulness, Barbarić kaže: “Zamislite da navečer ležite u krevetu i ne možete zaspati. Kroz glavu vam prolaze razne misli poput: ‘Što sam danas propustio napraviti?’, ‘Što sam krivo učinio?’, ‘Što me čeka sutra?’, ‘Što bi sve moglo krenuti naopako?’ U glavi se odvija prava mala drama, a nijedna misao zapravo nije vezana uz sadašnjost, sve se one odnose ili na prošlost ili na budućnost.

Takve misli učine nas zabrinutima, tjeskobnima, osjećamo krivnju, grižnju savjesti, strah, a kako emocije uvijek osjećamo i u tijelu, postajemo napeti, nekima lupa srce ili su nemirni, imaju grč u želucu.

Kad zamijetimo te neugode u tijelu, to učini da se naše emocije još pojačaju, ali pojača se i naša uvjerenost u te negativne misli o tome što smo krivo napravili u prošlosti i što nas čeka u budućnosti. Tako čovjek uđe u začarani krug koji ga drži u nesanici. Ako je tip osobe sklon takvom razmišljanju, onda ga to i danju drži u stanju stresa, čak i ako se objektivno ništa loše ne događa u njegovu životu. Jer, drame često stvaramo jedino u našem umu. Alternativa tom neugodnom osjećaju jest biti prisutan u sadašnjem trenutku, a upravo to postižemo kroz trening svjesnosti.” Na tečaju cijelo vrijeme uči kako ostati u sadašnjem trenutku, u realnom životu, kako ne dopustiti mislima da čovjeka odvuku u prošlost ili u budućnost.

Promatranje vlastitih misli

Polaznici uče promatrati vlastite misli, osjećaje, tjelesne senzacije, ali doživjeti ih neosobno, vidjeti odmaknuto, prihvatiti ih bez vrijednosnog prosuđivanja.

“Iako se taj mentalni trening bazira na vrlo jednostavnim vježbama, zapravo nije jednostavan, traži veliku ustrajnost, jer um često odluta iz ovog trenutka, upetlja se u neke misli koje su gotovo uvijek ili o prošlost ili o budućnosti.

U početku su ljudi kad krenu u mindfulness oduševljeni. Misle, samo se usmjeriš na disanje, na zvuk, na tijelo, kad um odluta, vraćaš pažnju natrag. Ali, nije to jednostavno. Neki kažu: ‘Isprazni um.’ No, takvo što nije moguće, to potvrđuje psihologija. U prirodi je uma da ima misao, a jedna misao po principu asocijacija vuče drugu, potom treću i već smo na nekom crnom scenariju u glavi, a i ne znamo kako smo do tih misli uopće stigli, što ih je početno izazvalo…”

U meditaciji postanu svjesni vlastitih misli, vide koliko toga im gotovo nezaustavljivo prolazi glavom. Mindfulness uči kako te misli gledati ‘izvana’, ne dati da iz njih nastanu emocije. “Ljudi se, kad u meditaciji primijete ometajuće misli, uzrujaju. Kažu: ‘Evo, opet nešto krivo radim! Zašto se ne mogu fokusirati kao svi drugi? Ali, s vremenom nauče prihvatiti sve vlastite misli, biti svjesni toga što se događa i prihvatiti. Primijete misao i kažu: ‘Vidi, ovo je misao brige ili ovo je misao planiranja, budućnosti ili, evo, uhvatio sam misao ‘kako sam glup’, ‘kako sam neuspješan’ … Ali, to je samo misao, a misao nije nužno i činjenica, nego - tek naša misao. I vrate svoj fokus na disanje.

Ljudi kad počnu prakticirati mindfulness otkriju da po cijele dane prežvakavaju iste misli, iste teme. Primjerice, dogodi se da čovjeku odjednom, naglo padne raspoloženje, a ne zna zašto. Loše je volje jer u glavi ima neke misli koje su ga dovele do te loše volje, a kad je u sadašnjem trenutku, fokusiran na sadašnjost, prisutan ovdje i sada, ne da se uloviti u te drame, zna prepoznati taj balast.”

Psihologinja ističe da je mindfulness koji podučava zasnovan na znanstvenim istraživanjima, naglašava da nije riječ o duhovnoj praksi. “Često zovu zainteresirani, mogući polaznici i pitaju je li to vezano uz budizam. U ovom kontekstu nije, ovdje je riječ isključivo o mentalnom treningu, o programima koji su prošli znanstvene provjere.”

Mindfulness osobno prakticira dvanaest godina. Na vlastitom primjeru govori što joj ta tehnika znači: “Biti psihoterapeut emotivno je jako zahtjevan posao. Krenula sam u mindfulness da pomognem klijentima, ali važno je imati i vlastito mindfulness iskustvo. Jer, kad me preplave emocije klijenta u psihoterapiji, ako je čovjek ispred mene primjerice jako tužan, ako ja pretjerano empatiziram, to može biti kontraproduktivno, upitam se mogu li ja tad njemu uopće pomoći. Mindfulness mi pomaže u toj situaciji.”

Na Zapadu tečajeve pomnosti nude po školama, korporacijama, zatvorima, vladinim ustanovama, uče djecu od malih nogu kako navesti um da bude isključivo sada i ovdje.

Mindfulness pomaže kod nesanice, pri razvoju koncentracije, fokusiranosti i produktivnosti, treninzi mindfulnessa preplavili su poslovni svijet. Zaposlenima nude pauze za meditaciju, besplatne tečajeve mindfulnessa, jer to pomaže u prevenciji tzv. burnouta, smanjuje stres, čini ljude zadovoljnijima i učinkovitijima.

Indusrija koja se vrti oko filozofije mindfulness pokreta u Americi danas se izražava u milijardama dolara. Na Amazonu se prodaje više od 60 tisuća knjiga koje u naslovu imaju “mindfulness” ili varijaciju na tu temu, koje govore o prednostima pomnog roditeljstva, pomnog objedovanja, pomnog učenja, pomnog financijskog plana, pomnog odnosa prema kućnim ljubimcima, čak i pomne usredotočenosti na - bojenje crteža.

I u nas je sve više naslova na tu temu. Trgovac u knjižarskom lancu kaže mi da im trenutačno jako dobro ide nedavno objavljeni “Meditacije usmjerene svjesnosti, mindfulness” britanskih autora Marka Williamsa i Dannyja Penmana koji stoji u mnogim izlozima zagrebačkih knjižara.

Lani su objavljeni “Razgovori o pomnosti: mudrost mindfulnessa za suvremeno doba” Mihajla Pažanina. To je prvi put da je domaći autor objavio cijelu knjigu o pomnosti.

Smanjenje broja sukoba

Dokazano je, primjerice, da mindfulness u zatvorima smanjuje broj sukoba i napetih situacija među zatvorenicima, utječe na smanjenje ljutnje, zlouporabu droga, povećava optimizam.

Mindfulness postaje odgovor za sve situacije, panacea u koju ne vjeruju samo oni koji - mindfulness dobro poznaju. Jer, iskusni učitelji bliži istočnjačkoj praksi kažu da je pomnost način života, zaziru od toga da se mindfulness, kako je to slučaj po Europi, Americi, Australiji, tretira isključivo kao tehnika reduciranja stresa.

Mindfulness je trend, prakticiraju je zvijezde poput Oprah Winfrey, Goldie Hawn, trenere mindfulness meditacije i neuroznanstvenike koji je proučavaju pozivaju sad i u Davos na sastanak Svjetskog ekonomskog foruma. Mindfulness se toliko raširio zapadnim svijetom da se jednim dijelom pretvorio u - McMindfulness, po uzoru na McDonald’s. Temeljna poruka koncepta mindfulnessa leži u tome da je distrakcija i stres u našoj glavi.

Na tečaju mindfulnessa nećete raspravljati o tome kako nam pažnju odvlače kompanije poput Googlea, Facebooka, Twittera ili Applea, nego ćete svaku krizu locirati u vlastitom umu. Mindfulness, na neki način, nenamjerno zagovara status quo. Mindfulness je zapadni svijet pretvorio u pomodnu meditaciju kao metodu samopomoći od koje će se zaposlenici osjećati bolje i moći raditi više prekovremenih sati. Mindfulness ne govori da je priroda kapitalističkog sustava problematična, nego uči o (ne)uspjehu pojedinca da kontrolira vlastiti um, da bude otporan i oprezan.

Kao što je Ray Kroc, osnivač McDonald’sa, stvorio industriju brze hrane, tako je Kabat Zinn osmislio osam tjedana dug program pomnosti koji se sad uči i kod nas. Taj je program riješen duhovnih i etičkih dijelova, ogoljen do razine alata. Kad polaznik nauči biti sada i ovdje, on je taj koji odlučuje u koju će svrhu rabiti znanje.

Upravo to je ono što muči stare učitelje mindfulnessa, oni upozoravaju da se mindfulness sve više rabi kao oruđe korporacija, tako da zaposlenici gube potrebu boriti se protiv sve većih pritisaka na poslu, nego se radije usmjere na to da ojačaju sebe i bolje podnose sve više posla i stresa što ih poslodavac i društvo pred njih stavljaju. Pater Ivan Ike Mandurić može mirno spavati. Teško da je mindfulness koji je stigao i u Hrvatsku u službi ikakve religije i duhovne prakse, prije će biti da je u službi kapitala.