MILJENKO JERGOVIĆ 'Zavjera protiv Amerike', uznemirujuća serija o prošlosti koja će se tek zbiti

Književni žanr, kao ni žanrovi usmenog pripovijedanja i svakodnevnog razgovora, nisu trajno zadani. Ono što je danas usputno ćeretanje, cvrkutanje, ili kako biste vi, možda, rekli tvitanje, u nekom bi dalekom sutra ili prekosutra već moglo biti sudbinsko, testamentarno predavanje onih posljednjih misli što ih čovjek u sebi dugo nosi, ali ih izgovori tek kad više nema vremena za druge riječi.

Ono što je prije dvije i pol tisuće godina bilo u žanru antičke tragedije, u srednjem vijeku će, možda, postati pobožni igrokaz, a u naše vrijeme opera. Ili kompjutorska igra, ili komedija, premda najvjerojatnije farsa. Ne samo da se žanr u međuvremenu drukčije razumijeva i mijenja zahvaljujući drukčijoj čitateljskoj perspektivi, nego je svijet koji je nekoć ispunjavao prostor tragedije danas preseljen u prostor nekog artificijelnog, ceremonioznog, od stvarnosti udaljenog žanra. Tragedija je nekada bila životni žanr ljudi i bogova. Tragedija današnjeg doba je intimna drama, drama samoće, drama bez protagonista, s tek jednim sve sporednijim likom…

Ali nećemo o tome, nego o televizijskoj seriji, nastaloj po romanu “Zavjera protiv Amerike”, velikoga i desetljećima vrlo mondenog njujorškog, a ustvari njuarkškog (Newark, New Jersey) romanopisca Philipa Rotha. Inače, da vam se i oko toga predstavim: nepravedan sam prema Rothu, čitao sam ga kampanjski i nesustavno, nisam dopuštao sebi da ozbiljno uživam u njegovom tekstu i pripovijedanju.

Razlozi su dijelom subjektivni, dijelom blesavi: slabo podnosim erotomane u književnosti dvadesetog vijeka, u širokom rasponu, od henrimilerovskih velikana i šmekera do uelbekovskih antitalenata i mikropenisnih gnjavatora i kretena, a Philipu Rothu je često libido njegovih junaka važniji nego što je to meni, hm, uzbudljivo. I drugo, sasvim blesavo i skroz subjektivno: preveliki sam obožavatelj Saula Bellowa da bih mogao bez unutrašnjih otpora voljeli Philipa Rotha. Znam, znam, reći ćete da su to skroz različiti pisci, ali čitatelj u meni je i po tom pitanju nedokazan. I dugo ga treba obrađivati.

Godina je 2004, Roth je već prevalio sedamdesetu, kada mu izlazi roman “Zavjera protiv Amerike”, koji će tri godine kasnije, u prijevodu Gordane V. Popović, biti objavljen i kod nas, u izdanju Algoritma. Napisana u žanru alternativnih povijesti, koji je oko prijeloma stoljeća i milenija bio vrlo frekventan, Rothova je priča polazila od pretpostavke koja se u to vrijeme i Amerikancima, i ostatku zapadnog svijeta, činila sasvim nevjerojatnom. Što bi se dogodilo da su 1940. izolacionisti, tradicionalisti i antisemiti, a ustvari nacistički simpatizeri predvođeni najvećom američkom popkulturnom i patriotskom zvijezdom tog vremena, pilotom koji je prvi preletio Atlantik, Charlesom Lindberghom, pobijedili na predsjedničkim izborima?

Philip Roth često svoje romane zida od autobiografske građe, ali u “Zavjeri protiv Amerike” to je, na vrlo efektan način, doveo do ekstrema. Dječak Philip Roth, njegov stari brat, majka, otac, tetka, svi oni nose imena, prezimena i dijelove biografija stvarnih osoba. Kao što su, uostalom, stvarni Lindbergh, njegova žena, kao i industrijski genij, ali i slavni filonacist, antisemit i američki izdavač “Protokola Sionskih mudraca” Henry Ford, koji u Rothovoj alternativnoj povijesti postaje državni sekretar za unutarnje poslove.

Petnaest godina nakon izlaska “Zavjere protiv Amerike” snimljena je televizijska serija. Philip Roth pokojni je već skoro dvije godine, a serija je, zajedno s njegovim romanom, iz žanra alternativne povijesti prešla u neki drugi žanr, koji nam nije uputno prerano određivati. Scenaristi serije su Ed Burns i David Simon, vjerojatno najzanimljiviji američki scenaristi današnjice, a priča, koja se, kao i u Rothovu romanu, odvije između 1940. i 1942. nema u sebi više gotovo ništa alternativno, u smislu alternativnih povijesti, i zapravo baš ništa što bi bilo neviđeno, nevjerojatno ili različito od svijeta u vremena u kojem upravo živimo.

S tim da je iskustveni ulog gledatelja iz Hrvatske, Bosne, Srbije, a možda i Madžarske, u tom pogledu dodatno povlašten u odnosu na nekog američkog ili zapadnoeuropskog gledatelja. I to odistinski ledi krv u žilama, i navodi gledatelja da netremice prati priču, prateći u njoj sjene vlastitoga života i sjećanja. Zato me je, priznajem, iznenadila Zrinka Pavlić - do čijih gledanja televizijskih serija držim, i često se prema njima ravnam kad biram što ću gledati - koja je na “Zavjeru protiv Amerike” reagirala vrlo mrzovoljno, prigovorivši autorima na sporosti radnje i na višku epizoda. Ali bit će da je razlika u osobnim perspektivama, a možda ponajviše u onom čega se tko plaši, od čega u životu strepi. Ova je serija ostvarenje većine mojih najgorih strahova.

A nekako mi je razumljiv i Rothov strah. Naime, pisanje ovakve alternativne povijesti nije, kao što su mu spočitavali, bila njegova alegorija o Georgeu W. Bushu i njegovoj vladavini. “Zavjera protiv Amerike” intimistička je, do srži i srca autobiografska priča u kojoj izlaže dvije teme: prva, kako zapravo izgleda i iz čega nastaje židovska sudbina u dvadesetom vijeku, i druga, koliko je malo potrebno da u povijesti, društvenoj i privatnoj, stvari krenu po zlu. Samo je sretan slučaj, ako slušamo Philipa Rotha, Ameriku spasio od Hitlerovih simpatizera.

Recimo, slučaj da se Lindbergh nije kandidirao za predsjednika, jer je pitanje kako bi protiv njega, onako plavokosog, mladog, hrabrog i snažnog, s porodičnom tragedijom u mitološkoj popudbini, prošao stari paralitik Roosevelt, koji je Amerikancima već dva mandata bio na grbači, koji jest bio uspješan i popularan, ali i višestruko sumnjičen zbog popuštanja liberalnim i antipatriotskim elementima. Pogotovo što Roosevelt nije pred izbore glasno otklanjao ono čega su se birači najviše plašili: američki ulazak u Drugi svjetski rat.

Ono što ovog gledatelja istinski potresa i uznemirava u Burnsovoj i Simonovoj ekranizaciji Rothova romana jest to što su forme Lindberghove vladavine, njegovi antisemitski, antikomunistički i izolacionistički ceremonijali, i njegov dubinski filonacizam, nešto što je gledatelj već mnogo puta doživio, čuo, naslutio i osjetio. Recimo, Lindberghov antisemitski i hitlerovski kredo nehotično dizajnira i velikim dijelom operacionalizira rabin Bengelsdorf (sjajno ga odigra John Turturro), zaručnik pa muž Philipove tetke Evelyn (divna Winona Ryder, koja učini sve što treba da je gledatelj mrzi i prezire, čak i kada bi ju trebao žaliti).

On je organizator nacističke indoktrinacije židovskih dječaka, a zatim i operativac čišćenja Židova iz gradskih središta i njihova utapanja u beskrajnim provincijskim nigdinama, kojima vlada KKK. Način na koji Bengelsdorf definira svoje amerikanstvo i židovstvo neobično je sličan načinima na koji balkanski sejde bajramovići, bilo da su srpski manjinci u službi ustašluka, hrvatski manjinci u službi baliluka, ili svi zajedno u službi četnikluka, opslužuju većinske firere, poglavnike i poglavice, ispunjavajući pritom ne samo sve njihove potrebe i želje, nego sliku vlastitog podređenog i manjinskog stereotipa, viđenog njihovim očima.

A onda u jednom trenutku započinju klasični pogromi. Započinje ono što je u Americi, kao, bilo nemoguće. Način na koji o tome izvještava radio u ovoj seriji takav je da se gledatelju učini da je te riječi već bezbroj puta u sličnoj prigodi čuo. I doista ih je čuo. Način na koji sam Lindberg reagira na nasilje nad manjincima takav je da bih se zakleo da je od riječi do riječi preuzet od one već tako davne hrvatske predsjednice koja se, ako ste zaboravili, zvala Kolinda Grabar Kitarović. Ali ja, naravno, znam da Burns i Simon za gospođu Kolindu nikad nisu čuli, kao što ni pokojni Roth za nju nije čuo, kao što znam i to da gospođa Kolinda nije ideološki bliska Charlesu Lindberghu, jer je ona svemu i svima jednako ideološki bliska i daleka. Međutim, te rečenice koje Lindbergh izgovara, prethodno su već izgovorene.

Samo jednom u seriji “Zavjera protiv Amerike” biva izgovoreno ono famozno “America first!”, koje je prije već osamdesetak godina predstavljalo domaću interpretaciju mnogo slavnijega europskog uzvika “Deutschland über alles!”, a koje će, naravno sasvim slučajno, jednako daleko i blizu svakoj ideologiji, koristiti Donald Trump. Zašto toga nema više? Zato što bi, nećete vjerovati, djelovalo dramski neuvjerljivo. Stvarnost je pretjerala u odnosu na alternativnu povijest. I onda se žanr promijenio sam od sebe. “Zavjera protiv Amerike” danas je društveni roman, društvena drama, s elementima porodičnog romana, koja se hirom autora zbiva u davnoj prošlosti, premda će se u stvarnosti odviti koliko sutra. Ili se već odvila.