NEIZVJESNA BUDUĆNOST

KRONIKA JEDNE ZAGREBAČKE OBITELJI 2020. Epidemija je Jurakovima uzela milijune, a potres sve što im je ostalo

 Tomislav Botić

Benjamin Jurak broji pukotine na zidu spavaće sobe. To mu je postala jutarnja rutina posljednjih mjesec dana. Uvijek krene od najveće, odmah pokraj prozora, i nastavlja u smjeru kazaljke na satu. Jedan. Dva. Tri. Četiri. Dobro je, pomisli. Ne mora ni ovog jutra nastaviti taj niz.

Pogledava na mobitel. Prošlo je 8. Inače, da je ovo normalan dan, već bi u ovo vrijeme poslužio dvadesetu kavu, pokoji pelin i saznao sve novosti u kvartu. No, već dugo mu dani nisu normalni.

Ustaje, ako zbog ničega, barem da prekriži datum na kalendaru. Još samo devet dana i onda će opet početi njegov život koji već predugo stoji. Samo se nada da neće zbog toga požaliti.

U kuhinji njegova supruga Klara pije kavu. Danas ne radi, nema dovoljno aviona na nebu da se i ona podigne u radnu spremu. Zapravo, već dugo sa zagrebačkog aerodroma polijeće samo jedan njihov zrakoplov, i to onaj prema Frankfurtu. Premalo da svi rade normalno. Premalo da bi plaće ostale iste. Već neko vrijeme se priča o tome. Spominje se 15 posto, no pitanje je hoće li sindikati to dopustiti. Na njenu plaću od 7000 kuna, to bi značilo tisuću kuna manje. Previše, s obzirom na to da trenutno samo ona donosi novac u kuću.

Ona nije jedina u stanu koja se nada da će avioni uskoro opet poletjeti. Lukas, njihov sin, maštao je kako će ove godine napokon postati pravi pilot. Završio je školu i otišao u inozemstvo, na obuku u latvijski airBaltic, gdje je trebao krenuti sa svojim osnovnoškolskim snom za koji je njegova obitelj platila 300.000 kuna. I sada, kada je trebao početi zarađivati cifre koje se mjere u tisućama eura, on spava u svojoj sobi, prizemljen do daljnjega. Do kada? Odgovor nema ni u snovima.

Njegova sestra Anastazija također još spava, kasno je zaspala. Ona je turistički vodič i sinoć je bila na putovanju, u Keniji. Plivala je među koraljnim grebenima nacionalnog parka Kisite Marine, posjetila Sheldrick sirotište za malene slonove i nosoroge te s lokalcima pričala o Uhuru Gardensu, najvećem memorijalnom parku u Keniji koji je podignut u spomen na borbu za neovisnost te zemlje. Obišla bi ona još mjesta da je umor nije svladao i natjerao da ode u krevet. Nema veze, danas će opet otići tamo i naučiti još više o toj zemlji. Tako da jednoga dana, kada ovaj kaos prestane, može biti spremna i ponuditi gotov program putovanja putničkim agencijama i avanturistima željnih putovanja.

Ovo je zagrebačka obitelj Jurak i ovo je priča o tome kako se njihov život promijenio zbog dva događaja za koje nitko nije bio spreman – pandemija koronavirusa i razorni potresi. Oni žive na Trgu kralja Petra Krešimira IV. na trećem katu zgrade iz 1923. godine, u stanu od 76 kvadrata koji je Benjamin naslijedio od svog oca, a njegov otac prije toga od svog oca.

Na početku godine, život im je bio dobar. Imali su planove, ambicije, snove... i onda je krajem veljače u Hrvatsku došao Covid-19. To je bio prvi udarac koji im je gotovo svima oduzeo posao. Drugi je došao 22. ožujka u 6 sati i 24 minute u vidu potresa magnitude 5,5 po Richteru. On je zadao oštećenja na stanu, dodatne novčane probleme i strah koji se ne može samo tako izbrisati.

Priču započinjemo za stolom u dnevnom boravku gdje Benjamin i Klara, bračni par u svojim ranim pedesetima, ispija kavu. Na stolu su neki poslovni papiri, daska za rezanje koja je poslužila kao podmetač za sinoćnju večeru i dvije šalice kave. Jedna tek zamrljana crnim talogom, druga još netaknuta. Krećemo s čovjekom iza te druge šalice.

Benjamin Jurak vlasnik je kafića u Dubravi. To je kvartovski birc gdje svatko svakome zna ime i koji je otvorio još davne 1991. godine. Ovo je trebala biti njegova godina. U siječnju je dignuo kredit i uložio 400.000 kuća u obnovu objekta. Plan je bio jednostavan – pripremiti se za Olimpijske igre i poslovanje bazirati na svim mogućim sportskim i društvenim događajima. Zatvorio je kafić, poslao radnike na plaćeni godišnji i postavljao teren za veliko otvorenje sredinom ožujka.

Bio je to dobar plan sve do 25. veljače kada je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj zaraze koronavirusom. Već tada je bilo jasno da će virus bitno utjecati na njihov život, no, nažalost, nije mogao stati s investicijom ili vratiti uloženi novac. Sve što mu je preostalo jest nastaviti i nadati se da se virus neće proširiti. Na kraju je kafić otvorio 17. ožujka, bez velike pompe, tek u društvu prijatelja i nekoliko stalnih gostiju. Dva dana poslije ga je zatvorio zbog odluke Vlade i Nacionalnog stožera da se zabrani rad svih ugostiteljskih objekata u Hrvatskoj.

- Kafić sam otvorio u jeku rata. Nije tada bilo previše problema. Radio sam, otišao na ratište, vratio se i opet radio. No, ovoga puta je drugačije. Ne znaš s koje strane metak puca. Ako ništa drugo, u ratu si barem to znao – priča Benjamin.

Kada je donesena zabrana, morao je otpustiti svoja četiri konobara koji su imali plaću između pet i šest tisuća kuna. No, nisu dugo bili na burzi. Kada je Vlada donijela mjere za očuvanje radnih mjesta, tako ih je vratio pod svoju skrb na plaću od 4000 kuna koja dolazi direktno iz državnog proračuna. Za njega osobno to nije značilo puno jer i dalje nije generirao nikakve prihode. Da, dobio je moratorij na kredit s ratom od tisuću eura, ali jednoga dana će na naplatu doći svi ti zaostaci.

Zato se toliko uzda u taj datum na kalendara do kojega križa dane. Iako, nitko mu ne može garantirati da će s 11. svibnja stvari krenuti na bolje. Naime, prema trenutnim uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ugostitelji ne smiju posluživati piće ni hranu u samom objektu. Drugim riječima, to znači da s poslovanjem mogu krenuti samo kafići s terasama, dok oni bez njih i dalje moraju ostaviti ključ u bravi.

Kafić Jurakovića ima 190 kvadrata, no mali dio otpada na terasu zbog čega mu se ni ne isplati otvoriti ako će mu dnevno doći tek par gostiju. Zato se uzda u prijedlog koji je Ceh ugostitelja i turističkih radnika Hrvatske obrtničke komore poslao prema HZJZ-u u kojemu traže da se omogući i otvaranje unutarnjih prostora lokala s time da se zadrži razmak od dva metra između gostiju te da za istim stolom mogu biti četiri odrasle osobe i djeca.

Benjamin je već napravio računicu kako će mu onda kafić izgledati. Inače ima prostora za 80 mjesta, no s implementacijom mjera bi mogao primiti 50 gostiju odjednom. To je brojka s kojom može živjeti pod uvjetom da će ljudi uopće dolaziti.

- Nitko ne može garantirati da ćemo imati posla ili da neće doći još jedno nacionalno zatvaranje svih kafića. Osim toga, mi smo kvartovski lokal gdje se ljudi okupljaju tijekom svake utakmice, no sportskih događaja neće biti još neko vrijeme. Prema tome, sve što možemo ponuditi jest dobra kava i nadati se da Hrvati nisu izgubili svoj mentalitet za ispijanjem kave – priča Benjamin.

Bilo bi mu puno lakše da nema kredit, no ističe kako je u siječnju mislio da mu je preuređenje lokala jedini izlaz. Naime, lanjska godina nije bila dobra. Svaki mjesec je po pitanju profita završio na nuli ili ispod nje tako da mu je trebalo nešto da ponovno privuče goste.

- Mislio sam da ću s promjenom poslovanja, s novim stilom dobiti i više klijenata. Nadam se da će tako biti kada otvorimo. No, hej, barem smo svi zdravi – kaže s neočekivanim naletom optimizma. Ipak, taj tanki osmijeh nestaje sa zvukom mobitela. Zove ga jedan od konobara.

- Sigurno me želi pitati da mu posudim novaca – veli Benjamin te se uz ispriku udaljava od stola. Okrećemo se drugoj članici okrugloga obiteljskog stola.

Klara Jurak radi u Croatia Airlinesu. Ona je dio zemaljskog osoblja koji koordinira posao između aerodromske službe, posade, žurnih službi te koordinira komunikaciju oko putnika. Primjerice, ako u kabini postoji problem oko prtljage, kapetan se obraća ljudima kao što je Klara.

Njen posao, kao i svima u zrakoplovnoj industriji, ovisi o tome lete li avioni ili ne. Od sredine ožujka ona radi od kuće i nema više toliko posla. Prije je, recimo, u jednom danu znala imati 80-ak letova koje je trebalo obraditi, a danas dnevno ima samo jedan i to Zagreb – Frankfurt – Zagreb.

- Polovicom ožujka stali su letovi prema Skandinaviji koja nam je inače jako popularna destinacija. Poslije toga su se letovi gasili jedan za drugim dok nisu ostala samo četiri, prema Beču, Bruxellesu, Londonu i Frankfurtu. Danas imamo samo jedan – priča Klara. Prije je radila po principu dva dana radi pa dva dana ima slobodno, no sada broji tek pokoji radni dan u tjednu.

Što se tiče plaće, njena situacija je još uvijek dobra. Iz tvrtke još nisu najavili nikakvo smanjenje plaća što joj je sada posebno bitno jer je ona jedina u kućanstvu koja i dalje ima stalne sigurne prihode. Ipak, priče o rezanju plaća sve su glasnije. Spominje se 15 posto, što na njenih 7000 kuna znači gubitak barem tisuću kuna, ali sindikati su već spremni reagirati na bilo kakvo uznemiravanje osnovnih primanja za gotovo tisuću kolega iz zračnog i zemaljskog dijela.

Iako, teško da će ovakva situacija još dugo biti održiva za tvrtku koja se već godinama muči s očuvanjem poslovanja. U rujnu prošle godine Vlada je donijela Odluku o dokapitalizaciji Croatia Airlinesa te joj dala financijsku injekciju od 250 milijuna kuna. U tom dokumentu stoji da je iz analize financijskog stanja CA proizašlo da u iduća 24 mjeseca neće biti dovoljno novca za popravak i generalni remont preostalih dvaju motora zrakoplova, što je trošak procijenjen na 71 milijun kuna, a nedostajat će ga i za plaćanje trenutno dospjelog duga domaćim dobavljačima od 68 milijuna kuna, nužna ulaganja u sljedećih 12 mjeseci od 60 milijuna kuna, kao i za plaćanje 26,3 milijuna kuna kredita. Zato su odlučili dokapitalizirati CA, no s uvjetom da se do 1. lipnja ove godine mora pronaći privatni strateški partner.

Koronavirus je, pak, zaustavio taj proces. Početkom travnja je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture objavilo da je postupak predlaganja i odabira strateškog partnera za Croatiju Airlines stavljen u mirovanje zbog utjecaja epidemije koronavirusa na zrakoplovnu industriju. Naime, Međunarodna udruga zračnog prometa, koje je član i Croatia Airlines, procjenjuje da će se prihodi aviokompanija smanjiti ove godine za minimalno 63 milijarde dolara. Ta procjena zasniva se na pretpostavci da se virus može obuzdati, no, nastavi li se širiti, iznos bi mogao porasti na 113 milijardi dolara.

Što se tiče Croatia Airlinesa, nije još poznato koliko su oni prihoda izgubili u ožujku i travnju, no iz te tvrtke su nam potvrdili da ostvareni broj letova predstavlja nešto manje od 4 posto ukupnog broja planiranih letova u ovom razdoblju godine u kojem bi kompanija, u redovitim okolnostima, obavljala u prosjeku oko 80 letova na dan.

Troškovi su, kažu iz CA, svedeni na minimum, ali bez obzira na to gubici su neminovni i ovisit će o tome koliko ova kriza trajati. U ožujku je pad broja putnika u odnosu na isti mjesec lani iznosio 56 posto, dok je u travnju taj pad bio 95 posto.

No, stvari polako vraćaju na bolje. Od 11. svibnja bi Croatia Airlines trebala otvoriti dvije domaće linije Zagreb – Split i Zagreb – Dubrovnik tako da će barem malo više aviona letjeti iznad hrvatskog neba. Taj datum Klari donosi neku nadu.

Tijekom priče o zrakoplovnoj industriji vraća se Benjamin koji je završio s razgovorom. Kratko tek potvrđuje da ga je djelatnik tražio nešto novca, no da ga je morao odbiti.

- Ni sami nemamo, a kamoli da posuđuje drugima – veli Benjamin, a njegove riječi popraćene su snažnim zvukom izvana koji je njegovu suprugu iznenada digao na noge.

- Ne brini, to je samo kamion prošao – kaže joj te joj nježno stišće dlan ruke.

Vrijeme je da se u ovoj priči okrenemo i drugoj nesreći koja je pogodila ovu obitelj. To je potres koji im je 22. ožujka unio nove probleme u život te dodatno uznemirio snove. Posljedice tog strašnog jutra mogu se vidjeti na dubokim crtama ispod njihovih očiju, kao i na crnim pukotinama po besprijekorno bijelom zidovima. Kao i tisućama drugih ljudi, i njihov stan je stradao u potresu.

Ministar graditeljstva i prostornoga uređenja Predrag Štromar izjavio je da procjena štete nastale od potresa iznosi otprilike 42 milijarde kuna, no točan broj oštećenih građevina još nije poznat. Statičari su do sada u preliminarnom pregledu obišli 16.199 zgrada i kuća, od čega je 856 dobilo crvenu naljepnicu što znači da u njima nije sigurno živjeti. Zgrada u kojoj su Jurakovi je dobila žutu naljepnicu koja označava da je građevina sigurna za život, ali da su potrebne hitne sanacije.

Te hitne sanacije najviše se odnose na krov gdje su im se urušila četiri dimnjaka koja su u međuvremenu uklonili za cijenu od 20.000 kuna. No, iako su maknuli opasne cigle iznad svojih glava, i dalje nisu vratili normalu u svoj stan. Potres je oštetio zidove u svakoj sobi stana i bit će potrebno barem 30.000 kuna da se srede sve pukotine. Iako, nisu problem nepravilne crte na zidovima. S njima mogu živjeti. Problem je što i danas, više od 50 dana nakon potresa, oni i dalje nemaju plin.

Razlog su dimnjaci i birokratske zavrzlame koje su povezane s njihovim ponovnim građenjem. Naime, struka je donijela odluku da se urušeni dimnjaci moraju sanirati na način da budu prilagođeni kondenzacijskim bojlerima koje propisuje nadležna europska direktiva. To predstavlja ogroman problem za građane koji u svom stanu imaju atmosferski uređaj i koji zato moraju uložiti više desetaka tisuća kuna u zamjenu plinskih instalacija. U tu skupinu građana spadaju i Jurakovi.

Oni su platili čak 24.000 kuna da bi im se ugradio kondenzacijski bojler, no unatoč tome i dalje nisu dobili plin zato što nemaju dimnjak na zgradi. Iako se već tjednima trude doći do odgovora od upravitelja zgrade, dimnjačara, plinare nitko im još nije izašao u susret.

- Ovaj tjedan je bio prolom oblaka i kako imamo rupe umjesto dimnjaka tako je najlon na nekim mjestima popustio i voda je curila od tavana do podruma – kaže Klara s iznenadnom ljutnjom u glasu koja se nakupila u njoj.

- Gdje god dođeš ili pitaš, naiđeš na zid! Građevinari su dignuli cijene, institucije su gluhe na naše molbe, a Bandić i ovi u Ministarstvu graditeljstva čekaju dok se nama zgrada raspada. Nitko nas u ovih mjesec i pol nije kontaktirao i pitao za štetu. NITKO! – uzviknula je. Njen glasni vapaj probio je zidove i u priču uvodi uspavale članove obitelji.

Prva se na vratima pojavila kći Anastazija, a nedugo nakon nje i sin Lukas. Pogled na djecu unio je Klari mir i ona je vratila blagi osmijeh iza kojega skriva svoje strahove i ljutnju. Ustala se i stavila kavu na štednjak, na jedini električni ring koji se brine da njena obitelj ima kuhani obrok na stolu.

Anastazija je sjela pokraj oca, dok je Lukas uzeo kanticu za cvijeće i pustio u nju toplu vodu iz kuhinjske slavine, jedinog mjesta u kući koje ima luksuz tople vode. Ide se, naime, tuširati baš kao i njegovi djed i baka koji su nekada u ovom stanu grijali vodu na peći u kupaonici te je u nalili u korito pa se s nekom posudom polijevali po tijelu. Tako će i on sada, samo što će on koristiti kanticu za cvijeće.

- Tako izgleda život u obitelji bez plina – opravdava se otac, iako za to nema potrebe. Ionako je u Zagrebu još 4000 stanova bez plina koji proživljavaju jednaku agoniju.

Tmurna atmosfera diže se u zraku stana kao i para iz kantice za cvijeće, no kći Anastazija, prirodno dobro raspoložena osoba kao i valjda svi turistički vodiči ovoga svijeta, otvara priču o svom životu.

Odmah ističe da je danas trebala biti u Dubaiju, preko turističke agencije s kojom inače surađuje. U ovo vrijeme bi već vidjeli Burj Khalifu, najvišu zgradu na svijetu, i bili bi na putu prema četvrti Bastakia koja je u 19. stoljeća bila dom bogatih perzijskih trgovaca koji su se bavili uglavnom biserima i tekstilima.

- To mi je treći Dubai koji sam popušila ove godine. Još sam ostala bez tri Londona, a gradskim turama po Zagrebu neću ni pričati – kaže Anastazija.

Ona ima 27 godina i završila je turistički menadžment na Zagrebačkoj školi za menadžment, no još od studentskih dana vodi turističke ture. Isprva su to bile samo po Zagrebu kao neki džeparac, no ubrzo je otvorila obrt. Ne može se reći da joj nije išlo dobro jer je mjesečno u prosjeku zaradila oko 10.000 kuna. Ta vas brojka ne mora čuditi jer Zagreb je posljednjih godina postao jedno od najbrže rastućih hrvatskih turističkih destinacija.

Primjerice, samo je prošle godine Zagreb posjetilo 1,460.650 turista koji su ostvarili 2,660.0332 noćenja, a u 2018. godini bilo je 1,1 milijun turista i gotovo dva milijuna noćenja. Stalni priljev turista omogućio joj je da i ona sama putuje. Prošle je godine tako bila 17 dana na Tajlandu i Kambodži, 16 dana na Baliju, četiri dana u Amsterdamu te provela vikend u Münchenu i Rovaniemi, finskom gradu koji se smatra službenim domom Djeda Mraza. Sve ta putovanja je platila sama, od svog rada, i onda je došla 2020. koja je u potpunosti uništila njen poslovni život.

Turista u Zagrebu, naime, nema niti će ih tako skoro biti jer su granice do daljnjega zatvorene. Njeni prihodi su zato pali za 100 posto, a u istoj situaciji je 5500 njenih kolega koji su u Hrvatskoj registrirani kao turistički vodiči. Na sreću, Vlada je promijenila zakon prema kojemu su se turistički vodiči vodili kao samozaposleni u slučaju da su registrirani pri Zajednici društava turističkih vodiča Hrvatske. Sada se, po novom, i oni mogu prijaviti na burzu u slučaju da su bez posla te na taj način barem nekako preživjeti ovo razdoblje turističkog mrtvila. No, povratak na "one stare dane" neće biti sigurno ove godine.

- Naši klijenti nisu ljudi koji su u Hrvatsku došli zbog mora i sunca. Ne, to su turisti koji dolaze u vrijeme pred i posezone i koji žele vidjeti kulturne ili prirodne ljepote zemlje. Tako da smo ovaj dio godine već izgubili, a pitanje je hoće li ikakve sreće biti na jesen – priča Anastazija s osmijehom koji to zapravo nije.

Njihova situacija u Zagrebu je posebno teška jer je Gornji i Donji grad, njihov glavni materijal za pokazivanje turistima, uništen u potresu. Obnova se ne očekuje prije jeseni, a možda ni tada i uz sve to imaju veliki problem s turističkim agencijama od kojih će mnoge možda morati proglasiti stečaj. Naime, sve članice Udruge hrvatskih putničkih agencija u posljednja dva mjeseca bilježe pad prihoda od 100 posto, a one su bile izvor financiranja za brojne turističke vodiče.

- Problem će biti vratiti se opet na turističku mapu. Kada se granice otvore i turisti dođu, to će biti borba za svakoga od njih, a sva reputacija koju sam do sada stekla mi neće ništa vrijediti jer će agencije i turisti tražiti što povoljnije vodiče tako da ću i ja morati drastično smanjiti svoje cijene – objašnjava Anastazija, čije se lice konačno predaje pred životom koji sada vodi.

Jedan segment o kojemu njen posao isto tako jako ovisi jest i povratak međunarodnih letova, a taj trenutak željno iščekuje i njen brat Lukas koji je sjeo s nama za stol nakon što je završio s tuširanjem. On je, naime, pilot. S nepune 24 godina završio je studij aeronautike te školu za pilota, put koji ga je koštao četiri godine života i njegovu obitelj čak 300.000 kuna. Nije to jeftino zanimanje.

Potrebno je platiti instruktora letenja, simulacije leta, svaki probni let, tako da ponekad taj iznosmože doći i do pola milijuna kuna. No, isplati se u konačnici. Svi polaznici njegove godine, njih 18, odmah su našli posao nakon završene škole s time da su mnoge već tijekom školovanja vrbovale međunarodne zrakoplovne tvrtke.

Oni koji su odlučili za ostanak u Hrvatskoj i rad za Croatia Airlines već je kao kopilote očekivala plaća između 15.000 i 20.000 kuna mjesečno, dok su oni u inozemstvu mogli dostići i iznose od 5000 eura. Obiteljsko ulaganje se prema tome isplati u skoro godinu dana s time da sa svakom godinom staža plaća može sve više i više rasti.

Takav su plan imali i Jurakovi. Lukas je ove godine trebao početi napokon stvarno letjeti. Nakon završene škole otišao je na obuku u latvijski airBaltic gdje se usavršavao za let na njihovim avionima. Bio je pred kraj šestomjesečne izobrazbe kada je koronavirus zagrlio svijet i svojim stiskom prizemljio sve avione. I sada je doma, broji dane kada će opet letjeti nebom.

- Sve pilote su poslali doma. U slučaju da se aerodromi počnu otvarati prvo će zvati starije i iskusne pilote, a mi ćemo i dalje biti na čekanju. S obzirom na to da i sve svjetske putničke zrakoplovne kompanije bilježe ogromne gubitke zbog pada prometa, ostaje pitanje što će biti s nama kada sve ovo završi – priča Lukas.

Budućnost Jurakovih je neizvjesna. No, dok sjede jedan pored drugoga, barem su sretni što imaju jedni druge.

Bilješka

Obitelj Jurak ne postoji. Oni su fiktivna obitelj koju smo izmislili za potrebe ovog članka. No, ispričana iskustva članova obitelji su itekako stvarna. Ova priča je nastala na temelju života ljudi koji su za Magazin ispričali kako im je život izgledao u zadnja dva mjeseca. Prema tome, postoji jedan ugostitelj koji je uložio 400.000 kuna u obnovu kafića i sada strepi hoće li moći prehraniti svoju obitelj.

Postoji žena koja radi u Croatia Airlinesu i koja se boji da će joj smanjiti plaću jer trenutno samo ona zarađuje u obitelji. Postoji djevojka koja radi kao turistički vodič i koja već dva mjeseca nije zaradila ni kune te vadi zadnje zalihe iz fonda koji je bio namijenjen za penziju te pilot koji je ove godine završio obuku i sada ne može letjeti. Isto tako, postoji obitelj koji živi u stanu oštećenim u potresu, muškarac koji ujutro broji pukotine na zidu, kao i mladić koji nema plina te se zato pere pomoću kantice za vodu te obitelj koja je sretna što nije nikoga izgubila pred zloglasnim virusom.

Prema tome, sve ove priče su stvarne i oko nas. I svi ti ljudi nadaju se jednoj stvari - da ova noćna mora što prije završi. (Matija Boltižar)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:26