KAPETAN CAROL KOJA JE ZBOG MIGRANATA IGNORIRALA NAREDBE 'Spasila sam živote nekih ljudi, i ako zbog toga trebam ići u zatvor - neka bude tako'

Krajem lipnja 2019. godine Carola Rackete preko noći je postala poznata diljem svijeta kad je kao kapetan broda Sea-Watch 3 donijela hrabru odluku da će se oglušiti na zabranu talijanskog Ministarstva unutarnjih poslova i iskrcati bez dozvole i spasiti 40 ljudi u Sredozemnom moru u sigurnu luku Lampeduse. Tada je uhićena i provela je više dana u kućnom pritvoru.

Nekoliko sati ranije, situacija na brodu njemačke spasilačke organizacije Sea-Watch došla je do usijanja. Od 53 ljudi koje su Rackete i njezin tim spasili ispred libijske obale, 13 ih je moralo biti evakuirano: trudnice, djeca, medicinski hitni slučajevi. Te noći 31-godišnja Rackete odlučila je bez dozvole uploviti u luku na Lampedusi jer je raspoloženje među ljudima prijetilo da će prerasti u pobunu, a ni nakon 17 dana provedenih na moru nijedna europska luka nije pristala dati dozvolu za uplovljavanje.

Je li čin mlade Njemice bio razborit čin građanskog neposluha ili bezobzirna politička provokacija tadašnjeg talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, koji je najveću popularnost postigao upravo organizirajući antiimigrantske prosvjede, a donio je zakon koji civilnim spasilačkim brodovima zabranjuje uplovljavanje u talijanske teritorijalne vode, kao i pristanak u talijanske luke.

REUTERS

Kršenje zakona

- To što se svijet odjednom zanima za spašavanje na moru proizašlo je iz činjenice da dotični ministar rado i često tvita i da sam ja mlada žena i kapetan - izjavila je tada, ne bez razloga, Rackete, koja je za Salvinija i njegove istomišljenike bila samo sudionica u krijumčarenju ljudi, koja krši talijanski zakon. No u stvarnosti, Carola Rackete čekala je 17 dana na diplomatsko rješenje svoje odiseje i pritom se uvijek - u skladu s propisima - kretala izvan talijanskih teritorijalnih voda, što se može vidjeti i na VDR-u, uređaju koji snima i pohranjuje sve tehničke podatke brodskih uređaja.

- Dva tjedna proveli smo u međunarodnim vodama; mailom sam molila za pomoć nadležne u Rimu i Valetti, kao i glavni ured obalne straže u Den Helderu jer Sea-Watch plovi pod nizozemskom zastavom, a preko njemačke diplomacije molili smo za pomoć i Francusku i Španjolsku. Svi su nam odgovarali da moramo čekati, nisu imali rješenje. U takvim uvjetima postalo je teško jamčiti sigurnost na brodu; ljudi su trebali medicinsku pomoć, a neki su bili toliko očajni da su razmišljali da skoče s broda i oduzmu si život. Lampedusa je prva sigurna luka i zato sam odlučila pristati ovdje - prisjeća se Rackete.

Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, europska južna granica u Sredozemnom moru za migrante i izbjeglice najopasnija je granica na svijetu - pretpostavlja se da je tamo od 2014. godine život izgubilo više od 18.000 ljudi. Sea-Watch je 2015. poslao prvi privatni brod za spašavanje iz Njemačke, a njegov tim čini medicinsko i tehničko osoblje te volonteri iz svih europskih zemalja. Zalažu se za sigurne rute bijega i siguran prolaz da Sredozemlje ne bi postalo masovna grobnica, a bez nevladinih organizacija poput Sea-Watcha, na Mediteranu vjerojatno ne bi bilo ni pravog spašavanja.

- Preuzimamo na sebe posao koji države članice EU ne žele jer to uzdrmava njihov ekonomski sustav. Istovremeno, više od 100 milijuna eura odlazi na satelitski nadzor i kontrolu dronovima pa je Mediteran stoga vjerojatno najbolje nadzirano morsko područje na svijetu. On tako postaje testno mjesto za nove migracijske tehnologije na štetu izbjeglica. Sve to služi u svrhu izolacije, a ne spašavanja ljudskih života. Kad bih išla u zatvor zbog svoje odluke, učinila bih to čiste savjesti jer nisam učinila ništa loše, u neljudskom sustavu učinila sam jedinu pravu stvar. Nije me bilo briga hoće li me uhititi, situacija je bila previše kritična.

No, to nije bila odluka koju sam donijela spontano, kao što možda misli netko tko je to kasnije gledao u vijestima. Dugo sam vagala mogućnosti, ali iscrpili smo sve političke i pravne prilike. Ulaskom u luku jednostavno sam ispunila svoju dužnost spašavanja. Kad su ljudski životi u opasnosti, mislim da bi većina kapetana odlučila poput mene. No mnogi se možda još boje posljedica. I ja radije izbjegavam sukobe, ali ponekad to nije moguće i nije mi teško preuzeti odgovornost ako sam uvjerena da je ono što radim ispravno. Ako je u 2019. godini u Europi uhićen netko tko je spasio ljudske živote, to je zabrinjavajuće - govori Rackete.

Carola Rackete rođena je 1988. godine, a odrasla je u pokrajini Donja Saska, u selu kraj grada Celle. Studirala je nautiku i ekologiju i za sebe kaže da je klimatska aktivistica. Upozorava da bi klimatske promjene mogle dovesti do daljnjeg izbjegličkog vala, o čemu piše i u svojoj upravo objavljenoj knjizi “Handeln statt Hoffen. Aufruf an die letzte Generation” (Djelovanje umjesto nadanja. Poziv posljednjoj generaciji, op. a.).

- Ne dolazim iz kućanstva posvećenog ekologiji. Moj otac je inženjer elektrotehnike, radio je dugo za njemačke oružane snage, a potom u industriji naoružanja. Moja majka je računovotkinja. Nitko od nas ne jede žitarice iz vlastitog uzgoja, moji roditelji u mladosti nisu odlazili na mirovne demonstracije. Dobro, nismo koristili plastične vrećice i često smo jeli vegetarijansku hranu, ali to je bilo sve. Kad sam išla u srednju školu, nekolicina učenika iz mog razreda pokrenula je lokalnu podružnicu Greenpeacea, ali aktivizam me tada nije zanimao. Veći dio mladosti provela sam pred računalom. Sve do mature, dan mi se sastojao od škole, igranja World of Warcraft i spavanja - opisuje Rackete svoje djetinjstvo.

Nakon što je upisala fakultet, stažirala je na brodu koji je pripadao Federalnom ministarstvu obrazovanja i istraživanja, gdje joj je mentor bio bivši pomorski časnik od kojeg je, ističe, puno naučila. Znala je tada da želi biti na moru, ali ne nužno kao kapetan jer se njihov posao sastoji i od puno papirologije. Kasnije je otišla u misiju na istraživački brod ledolomac, čija je posada na Arktiku i Antarktiku prikupljala znanstvene podatke, te joj se, kaže, čini čudnim da se njezin život svodi na činjenicu da je točno 21 dan bila kapetan broda Sea-Watch 3.

REUTERS

Iz prve ruke

- Da, kapetan. Nemojte pisati kapetanica, ne volim tu riječ. Kapetan je ispravan naziv za ovaj posao, a ja jako dobro znam da sam žena - ističe.

No, kako je uopće došla do te pozicije? Dok je bila na brodu, jedan od njemačkih volontera spomenuo joj je novoosnovanu nevladinu organizaciju pod nazivom Sea-Watch, koja spašava izbjeglice na Mediteranu. Tada nije znala ništa o tome, no poslala im je mail i ponudila pomoć. Nije dobila nikakav odgovor i tek je kasnije, kaže, doznala da je Sea-Watch u to vrijeme bio pretrpan upitima i još poprilično neorganizirane strukture.

- Zapravo se nisam ni trebala naći na Mediteranu, sudjelovala sam u ekspedicijama u polarnim krajevima i nakon diplome sam se namjeravala posvetiti očuvanju prirode. U trenutku kad je stigao mail da je jedan kapetan spriječen u sudjelovanju u misiji spašavanja, bila sam u Škotskoj na edukaciji i nije mi se baš išlo, no bila sam na popisu kontakata u hitnim slučajevima. Na tom popisu bili su svi oni koji bi mogli uskočiti ako neki član posade kratkoročno otkaže sudjelovanje - priča Carola Rackete.

Carola Rackete pripada generaciji mladih građana koji više ne vjeruju svojim političarima u rješavanju globalnih problema. U knjizi, koju je posvetila svim žrtvama građanske poslušnosti, objašnjava zašto se bori za ljudskost, globalnu pravdu i zaštitu okoliša, a njezin moto je - moramo prestati nadati se drugima i početi sami djelovati. Provodeći posljednjih pet ljeta na istraživačkom brodu, Rackete je iz prve ruke svjedočila nestajanju ledenog pokrova na Sjevernom polu, što je poveznica s njezinim angažmanom u spašavanju: ljudi, smatra, već sada bježe od učinaka klimatskih promjena, koje im uništavaju sredstva za život, a ujedno predviđa i porast oružanih sukoba.

Nakon epizode sa spašavanjem u Lampedusi mogla se povući iz javnosti, ali odlučila je iskoristiti popularnost koju je dobila i usmjeriti je na važne teme. Rezultat te odluke jest ova knjiga, koju je posvetila svim žrtvama civilne poslušnosti, a predstavila ju je na konferenciji za novinare u Berlinu pred brojnim TV ekipama i novinarima iz Njemačke, Nizozemske, Francuske, Španjolske i Japana.

REUTERS

Kritično vrijeme

Klimatsku i izbjegličku krizu ne odvaja, smatra ih vrlo povezanima.

- Nalazimo se u vrlo kritičnom vremenu za ljudsku povijest: toliko smo promijenili klimu Zemlje i toliko uništavamo sustave okoliša da je moguće da krajem ovog stoljeća temperatura poraste između tri i pet stupnjeva.

Nijedan znanstvenik ne može u konačnici reći koliko bi ljudi moglo živjeti na takvom planetu, ali znamo da će to donijeti sušu, nestašicu vode, borbu za resurse - ističe Rackete, a kao primjer navodi Čadsko jezero, nekad jedan od pet najvećih izvora pitke vode u Africi, koje je prije 30-ak godina imalo površinu od 10.000 km2, a sada je to još samo 1250 km2. U samo 30 godina nestalo je gotovo 90 posto jezera, a kao posljedica toga, ljudi se bore, a nerijetko i ubijaju, za kap vode i komad plodne zemlje.

- Mnogi izbjeglice iz Afrike su klimatske izbjeglice, no izbjeglička komisija UN-a ne poznaje taj pojam, a zakonodavstvo zaostaje za stvarnošću. Ako i pronađu svoj put u Europu, takve izbjeglice neće imati pravne mogućnosti za ostanak legalnim putem, kao ekonomske izbjeglice. Ženevska konvencija prepoznaje samo tražitelje azila koji su progonjeni zbog svoje nacionalnosti, religije, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili svog političkog uvjerenja. Klimatske izbjeglice službeno ne postoje, iako mnogi dokumenti i odluke Ujedinjenih naroda ukazuju na klimatske migracije - ističe.

Stoga, smatra, treba osigurati status zaštite klimatskih izbjeglica i predlaže tzv. klimatsku putovnicu, koja predviđa da bi zemlje koje imaju najveću emisiju CO2 morale primiti najviše izbjeglica.

- Živimo u globaliziranom svijetu, a mi u europskim zemljama među rijetkima smo koji od toga imaju koristi. Naš zapadni način života utječe prije svega na one zemlje koje su najmanje pridonijele zagrijavanju planeta. Kad ljudi bježe iz takvih krajeva, govorimo o prisilnoj migraciji. Migracija je često posljednja preostala strategija. Ona je reakcija na nestašicu hrane, na siromaštvo i nezaposlenost, na sukobe koji proizlaze iz pogoršanih životnih uvjeta.

Sve dok ovaj ekonomski sustav i dalje proizvodi tako masovnu socijalnu nejednakost i priroda se iskorištava u gotovo svim krajevima svijeta, ljudi će svoj život povjeravati gumenim brodovima u što se nitko ne bi upustio svojevoljno. I zato to nije ‘izbjeglička kriza’. To je kriza globalne pravde. Jedini način borbe protiv krize pravde jest redefiniranje migracija - kao sastavni dio ljudskog života, kao novi poticaj društvima, kao ljudsko pravo i kao činjenica unutar svijeta koji prolazi radikalne promjene i u kojem je problem građanska poslušnost, a ne građanski neposluh - poručuje Rackete.