INTIMAN DNEVNIK STRASTVENOG ODNOSA: 88 strastvenih pjesama o životu i smrti Sylvije Plath

Minulo je 56 godina otkako si je Sylvia Plath (1932.), pjesnička i feministička ikona, oduzela život. Nakon što je brižno oblijepila vrata kuhinje i pod njih stavila mokre krpe da izolira svoje dvoje djece u susjednoj sobi, gurnula je glavu u pećnicu i pustila plin. Preminula je od trovanja ugljičnim monoksidom 10. veljače 1963., nakon mjeseci borbe s depresijom. Imala je samo 30 godina.

Tako se mitologizirani književni par, Sylvia Plath i Ted Hughes (1930.), nakon sedam godina burnog braka razilazi zauvijek, a rađa jedna od najpotentnijih književnih kontroverzi 20. stoljeća - i ostavlja niz neodgovorenih pitanja.

Je li njezina silovita ispovjedna poezija - koja otvoreno govori o duševnoj bolesti, pokušajima samoubojstva i priziva smrt - više od mladenačke poze? Jesu li njezini stihovi proročanstvo onoga što se moralo ostvariti? U amblematskoj pjesmi “Ženski Lazar” sablasno zapisuje: “Umiranje je umjetnost... Ja to radim izuzetno dobro… Može se reći da sam stvorena za to.”

I kakva je stvarna uloga njezina tada otuđena muža, Teda Hughesa, koji je u trenutku suicida bio ­s ljubavnicom, pjesnikinjom Susan Alliston? Koliko su njegove nevjere zaista utjecale na Sylvijinu depresiju, i zahvaljujući kojima će ga mnogi optuživati za njezinu smrt?

Nitko nije mogao pretpostaviti kakav će se koloplet fatalnih okolnosti za Plathovu i Hughesa razmotati nakon 1956. i prvog susreta na studentskoj zabavi u Cambridgeu. Te iste veljačke večeri ugrizla ga je za obraz tako snažno da mu je ožiljak “poput žiga krasio lice sljedećih mjesec dana”. Vjenčali su se za četiri mjeseca.

Plath je mužu 1957. uredila poetski prvijenac “Jastreb na kiši” i poslala ga na natječaj, što je rezultiralo Hughesovom prvom nagradom. Slijede zajedničke godine u Americi, povratak u Britaniju, rođenje kćeri Friede i Sylvijina prva zbirka “Kolos” u listopadu 1960.

Sredinom 1962., nakon rođenja sina Nicholasa, saznaje da je Ted u vezi s Assiom Wevill, i u rujnu se Sylvia i Ted razdvajaju. Slijedi iznimno plodno pjesničko razdoblje za Plath, povratak u London i jedna od najhladnijih zima prošloga stoljeća. Provela ju je u kući gdje je živio i William Butler Yeats, što joj nije puno značilo kad su joj se dvogodišnji sin i devetomjesečna kći naizmjence razbolijevali, vodene cijevi zaledile, a ona sama borila s demonima bipolarnog poremećaja.

Vandalizirani kamen

Pokopana je pod grobnim spomenikom obilježenim “Sylvia Plath Hughes”, na inzistiranje udovca. Taj kamen često je vandaliziran: uništavano je neželjeno prezime “Hughes” koje neki ne mogu vidjeti pokraj njezina. Neugodni uzvici na njegovim javnim čitanjima nisu bili rijetkost. Američka feministica Robin Morgan napisala je pjesmu “Optužba” koja počinje retkom: “Optužujem Teda Hughesa”. Radikalnije feministice prijetile su mu ubojstvom u ime Sylvije Plath.

Kao nasljednik prava Hughes je nadzirao objavljivanje njezinih rukopisa. Izjavljuje da je uništio dio dnevnika o njihovim posljednjim mjesecima kako bi zaštitio djecu. Posthumno je uredio njezinu zbirku “Ariel”, pjesničku senzaciju, i šutke se suočio s predbacivanjima da je kriv za njezinu smrt i komentarima da stoga ne bi trebao raspolagati njezinom književnom ostavštinom.

Nedugo poslije toga, okrutnom igrom sudbine, 23. ožujka 1969., povijest se ponovila: njegova partnerica Assia Wevill ubila se na jednak način, gurnula je glavu u pećnicu, no uz svoj je život oduzela i onaj njihove četverogodišnje kćeri Alexandre.

Unatoč svemu, Hughes 35 godina ostaje gotovo nijem i odbija progovoriti o braku sa Sylvijom Plath. Nanovo se oženio, prevodio, pisao poeziju, prozu i dječju književnost, a 1984. dočekao i prestižnu titulu “Poet Laureate of England”. Zadivljujuća zbirka pjesama “Rođendanska pisma” (1998.) njegovo je svojevrsno očišćenje pred smrt, gdje piše isključivo o odnosu s Plath.

I baš kao što je posmrtno objavljena zbirka “Ariel” Sylvije Plath izazvala nezamisliv interes, a “intelektualni se London grbio nad primjercima” te moćne knjige, i Hughesova neočekivano osobna “Rođendanska pisma” zasjela su na liste najprodavanijih naslova i osvojila niz uglednih nagrada.

Pjesnik podastire intiman dnevnik strastvenog odnosa: od prvog susreta, braka, rođenja djece i njezina samoubojstva, do dugotrajna suživota s fantomima prošlosti nakon njezine smrti. I kao da je tempirao, Hughes umire koji mjesec nakon objavljivanja svoje posljednje i možda najimpresivnije pjesničke zbirke.

Negdašnji zagovornik poetske impersonalnosti piše 88 pjesama zasićenih onim najosobnijim, onim što je godinama grizlo srž njegova bića: prepušta nam pisma u kojima nema bijega od nostalgije, zaziva maglovitu prikazu Sylvije Plath stihovima prožetima strastvenom ljubavlju, nudi zapise živih sjećanja na njihove zajedničke trenutke, izobličene sveprisutnom smrću.

Hughes je od početka karijere zagledan u preplitanje ljepote i nasilja u životinjskom svijetu: sljedbenik je darvinističkih postulata i teze Thomasa Hobbesa da je naše prirodno stanje “rat svih protiv svih”. Omamljen je ravnodušnošću prirode i divljaštvom životinja, u smrti vidi ponovno rađanje, a u preživljavanju najjačega prepoznaje ljudsku težnju za probitkom.

“Rođendanska pisma” zadržavaju sklonost prirodnom i mističnom, no iskazuju osjećajnost nezabilježenu u ovog pjesnika, dotad skrivenu ranjivost, nježnost i poetsku neposrednost. I premda ovom zbirkom prekida šutnju o njihovoj vezi, poznata kritičarka Michiko Kakutani upozorava da ona ipak nije biografska te da ove stihove “treba čitati jer tvore najsnažniji, emotivno najopipljivi rad Hughesove karijere”.

Pisane tijekom posljednjih desetljeća njegova života, pjesme su najvećim dijelom dijalog odavno rastavljena para, pisma upućena izravno njoj, preplitanje sretnih, običnih uspomena s ritualnim prizivanjem smrti kao jednim od temeljnih motiva ove zbirke. Primjerice, “Bajka” u jednom trenu čeznutljivo govori: “Tvoja sreća postelju je činila mekom”, ali završava kad se “spotaknuo/ Preko tvoga leša i pao s njim/ U njegov ponor”.

Nakon Sylvijina samoubojstva Ted svom prijatelju piše: “Ovo je kraj moga života. Ostatak je posthuman”. Potom u tišini izgara od intenzivnih uspomena i ispisuje zbirku opsesivno premreženu moćnim slikama: tematizira njezinu terapiju elektrošokovima i odnos s preminulim ocem obilježen Elektrinim kompleksom; evocira strastvenu ljubavnicu, šarmantnu ženu i magičnu pjesnikinju koja je polako kopnila iza vela razočaranja i indiferentnosti, duboko podvojenu, i, potkraj života, njemu nedohvatljivu.

Šamanska snaga

Intertekstualno se referira na njezin književni opus i premrežuje svoje stihove njezinima, uzima joj leksik i motive, koristi ispovjedne tehnike poput njezinih i tako joj se primiče na svakoj razini. Iznova proživljava zajednička iskustva, od kojih je mnoga i ona opisala svojim stihovima, i tek uz poznavanje njezina pjesničkoga rada, nesvakidašnje biografski motiviranog, ova posmrtna posveta ljubavi i gubitku zadobiva jasne, nevjerojatno snažne konture.

Upravo je njezina spočetka zatomljena sklonost propadanju u mračna, nemirna stanja - Plath mu je nakon vjenčanja priznala da se pokušala ubiti - ono čemu se pjesnik opetovano vraća. I u pjesmi “Stubbing Wharfe”, koja bi se mogla nazvati i “crnom pjesmom”, zapisuje: “Ondje gdje sam ja tako jasno vidio/ Svoju kuću iz snova, ti si vidjela samo crninu,/ Crno ništa, lice ništavila”.

Šamanskom poetskom snagom zaziva ženu koja se u lošim razdobljima osjećala dvodimenzionalno i posve prazno, poput negativa stvarne osobe. Njezino bipolarno stanje (“Polovica tebe prestravljena, polovica tebe nasmiješena”) u ovim se pismima miješa s njezinom tjeskobom (“nezamisliv/ Stari očaj i nova agonija/ Stapaju se u jedan prisni pakao”), u trenutku kad je moguće samo prisjećanje: “Vječno u pokušaju da se popnem stubama sada kamenim/ Prema vratima sada crvenim/ Koja bi ti, samoj sebi nalik, otvorila/ I još bi bilo vremena za razgovor.”

I posve je siguran kako je u njemu prepoznavala svog oca, Otta Platha, profesora biologije i entomologa specijaliziranog za pčele koji je preminuo kad je Sylvija imala osam godina. Obuzetost njime bila je nabujala toliko da su se u njezinim očima na kraju počeli preklapati: “Nasuprot tom ledenom moru/ Iz kojeg je upravo ispuzao tvoj mrtvi otac./ Nisam osjetio/ Kako je…/ Kradom ušao u mene.” Zato se Hughes toliko poziva na najslavniju joj pjesmu “Tatica”, a sebe vidi kao zvijezdu njezina Elektrina kompleksa, nasljednika očinske figure. U pjesmi “Stol” prisjeća se kako “Nisam/ Znao da sam napravio i postavio vrata/ Koja se otvaraju prema dolje, u grob tvog Tatice”.

Premda sklon mračnom fanatizmu, ostavlja prostora i tjelesnosti, stihovima koji vješto pletu njihov osobni mit prožet Erosom: “Dok su se njihale, tako vitke,/ Činilo se da tvoje dugačke, savršene, američke noge/ Samo idu uvis.”; što ponekad izbija i u najneočekivanijem trenutku, pa i u pjesmi “Ulica Rugby 18”: “Sprava za elastične ekstreme… Bila si vitka i gipka i glatka kao riba./ Bila si novi svijet. Moj novi svijet./ Znači, to je Amerika, divio sam se./ Prekrasna, prekrasna Amerika!”

Istodobno je svjestan da su ljubavni trofeji ondašnjeg mladića danas uzaludne geste već ostarjelog lovca, u oniričkoj izmaglici potresnih pjesama poput “Kostima od plavog flanela”. Dirljiv je način na koji s njom šapuće u smrti: “Sada, vidim, vidio sam, dok sjedi, usamljenu/ Djevojku koja će umrijeti… Zauvijek sada, zauvijek se/ Saginjući tako kratko nad tvojim otvorenim lijesom.”

Na kraju zbirke pjesnik daje oduška svom bijesu i bespomoćnosti zbog medijske instrumentalizacije njihove veze: u pjesmi “Psi vam jedu majku” stihovi su posvećeni svima koji su htjeli “zarinuti zube u njezine ostatke... Prekasno je/ Spasiti ono što je bila.”

“Rođendanska pisma” hram su i grobnica velike, fatalne ljubavi - nemoguće i bolne. Nju je taj odnos zauvijek obilježio, a njega toliko da mu je posljednji gest, nakon duge šutnje, morao biti izlaganje strastvenih i pristranih sjećanja na ženu koja je, u stihovima njezina pjesnika i ljubavnika, čarobno oživljena, ali od smrti neodvojiva.

Posmrtnog mira nema

Paratekst u kojem se isprepliću priče o eksplozivnoj, toksičnoj vezi, induciran famom osude i krivnje, a neprestano pothranjivan lešinarskim interesom javnosti, svakako je pridonio ovakvom pjesničkom uspjehu. No iza ostrašćenih medijskih kulisa gdje se stalno tražilo tko je žrtva, a tko krvnik, stoji do kosti ogoljen muškarac koji, u simboličkoj želji zatvaranja kruga ljubavnog prokletstva, priželjkuje i svoju smrt.

Ali posmrtnoga mira još nema: u veljači 1961. Sylvija Plath imala je pobačaj, a u pismu terapeutkinji, otkrivenom 2017., tvrdi da ju je Hughes dva dana prije istukao. Spomenuto pismo datirano je 22. rujna 1962. - što je mjesec kad se par rastao, a četiri mjeseca prije njezine smrti. Neodgovorivo je biografsko pitanje: je li Plath zapisala istinu ili je kroz nju već progovarala bolest?

I upravo su njezini posljednji dnevnički zapisi, posthumno uništeni, iz istog razdoblja kao i to pismo, značajna tema ove zbirke. U pjesmi “Posveta” Hughes govori o “Šoku njezinih riječi došlih niotkuda, koje su/ Kobno prošle kroz nju i udarile ga.” A možda upravo “Trofeji” pružaju svojevrsnu odgonetku, u slici pantere koja Sylviju vuče u raljama depresije: “Rorschachovi/ Štrcaji tih izljeva zamrljali su/ Stranice tvog dnevnika.”

Ted Hughes, izniman poeta i britanski Prijap, izaziva javnost i nakon smrti: i optužbama da je bio nasilnik, i potresnom, samooptužujućom pjesmom “Posljednje pismo”, pročitanom tek 2010. godine. Tematizira vikend kad se Sylvija ubila, a koji je proveo s ljubavnicom Susan u istom krevetu gdje je s Plathovom bio prve bračne noći - u Ulici Rugby broj 18 - što opisuje gorkim stihovima: “Zašto smo tamo išli? Od svih mjesta, zašto smo tamo išli?”

No posve je sigurno da poetesa po kojoj se imenuje i “Efekt Sylvije Plath” - fenomen da su pjesnici (pogotovo pjesnikinje) podložniji mentalnim bolestima - nije bila tek bipolarna depresivka čije je ime označitelj mračne, krvave poezije i sudbinske osuđenosti na prerano nestajanje, ni žrtva bolesti, ni prijevare muškarca, bez obzira na dodijeljenu joj medijsku ulogu.

Ona je epohalna autorica - kinetična, duhovita i magnetična - a u ovim stihovima prerasta u mit i elementarnu silu prirode. Monumentalnim “Rođendanskim pismima”, napokon prevedenima, dobila je čarobnu i iskrenu posvetu svom životu, kobnoj ljubavi i iznimnoj pjesničkoj veličini.