VLADAR NA RASKRIŽJU

HOĆE LI VUČIĆ NA KRAJU PASTI ZBOG DVIJE VELIKE LJUBAVI Prži se na laganoj vatri između želje da se pridruži Europu i bratskog zagrljaja Rusije

 
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i ruski predsjednik Vladimir Putin
 Profimedia, Sputnik

Nedavno je iz Bruxellesa došla razočaravajuća poruka za sve one zemlje koje žele pristupiti tom sve manje ekskluzivnom europskom klubu - pristupanje Europskoj uniji za Balkan na jako je dugom štapu.

Pregovori sa Srbijom i Crnom Gorom su u leru, a “Europa express” ostavio je Makedoniju i Albaniju pokisle na postaji na kojoj se nije niti pokušao zaustaviti, iako su oni imali kupljene karte u džepu. Bruxelles je time sebi pucao u nogu i počinio povijesnu pogrešku. EU je time rekla ne samo da potencijalne članice nisu spremne za prijem, nego i EU trenutačno nije spremna za proširenje. Kako bi ispravili taj svoj epohalni promašaj, ponudili su neko maglovito i nedorečeno “europsko čistilište”, odnosno kako su to nazvali - “privilegirano specijalno partnerstvo”.

To je primljeno bez nekog entuzijazma, prilično trulo. No, taj se rasplet najviše dopao Rusiji, koja je već pakirala kofere s dobrog dijela Balkana, a očito je sada iskoristila situaciju da dovrši osvajanje Srbije koja joj se ionako stalno nudi. U samo nekoliko dana odlazećeg babljeg ljeta Srbija se još više privezala uz majčicu Rusiju. U Beogradu je bio premijer Dmitrij Medvedev, pa je u Moskvi potpisan sporazum o suradnji s “ruskom” inačicom EU - Euroazijskom unijom (Bruxelles je upozoravao Beograd da to ne čini), koja okuplja Bjelorusiju i nekoliko srednjoazijskih postsovjetskih država (Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan), a kao kulminacija u Srbiji su održani rusko-srpski vojni manevri na kojima je demonstriran najnoviji ruski proturaketni sustav S-400 zbog kojega je svakom poštenom srpskom nacionalistu rusofilu potekla suza radosnica (“Slavite, radujte se - stigao je S-400” ili “Mogu srušiti avione kod Zagreba” pisali su provučićevski mediji danima).

Sjedenje na dva stolca

U Bruxellesu i u EU i u NATO-u izrazili su određeno nezadovoljstvo i skepsu. Velik broj europskih političara posljednjih dana naglašava da će Srbija na kraju balade morati izabrati: EU ili Rusija. “Mi cijenimo političke, kulturne i vjerske veze Rusije i Srbije, ali Srbija će morati odlučiti u kojoj političko-ekonomskoj integracijskoj zajednici želi biti. Ne može se istodobno sjediti na dva stolca”, rekao je slovenski europarlamentarac Franc Bogovič. No, je li Srbija već napravila odabir ili ju je Rusija nakon ustrajnog, gotovo Bepinina čekanja konačno stisnula i vodi je “prid oltar”?

“Rusija nije u ofenzivi, ona samo nastavlja istim ritmom politiku koju već dugo vodi prema Srbiji. Suština je te politike da Srbiju zadrži kao strateškog partnera u regiji. Rusiji je važno, što se službeno i govori, da Srbija ne uđe u NATO, a neslužbeno joj nije stalo da se previše veže i uz EU. Tako je ova vijest o usporavanju pristupanja za Moskvu dobra vijest”, kaže poznati ruski balkanolog i komentator moskovskoga dnevnog lista Komersant Genadij Sisojev.

Za srbijanskog povjesničara i analitičara Milivoja Bešlina EU je prema Aleksandru Vučiću, koji je “pokazivao malo stvarne želje da se pridruži EU i da Srbija bude dio političkog Zapada”, pokazivala, za razliku od odnosa prema Makedoniji, mnogo razumijevanja.

“Očito se uvijek radije izlazi u susret ‘problematičnim momcima’, nego da su pokazali razumijevanje prema Zoranu Zaevu”, kaže Bešlin koji ipak ne misli da će Vučić ohladiti svoj odnos prema EU jer se teško tu može još što hladiti.

“Srbija je i dosad s jako malo volje i još manje uvjerenosti vodila proces pridruživanja. Pritom se u javnosti, prije svega u režimskoj propagandi, vodila stalna kampanja protiv EU. Rezultat je toga da niti jedna zemlja u procesu pridruživanja nije imala tako nisku podršku tom procesu, manju od polovine. S druge strane, odnosi s Rusijom sve su bliskiji, a proruska propaganda prelazi sve granice dobrog ukusa. Razina rusofilije je, što primjećuju i u Moskvi, veća nego ikad. Tako se nekadašnje radikalsko proročanstvo o Srbiji kao ruskoj guberniji čini posve realistično. Potpisivanje sporazuma s Euroazijskom unijom samo je korak u tom smjeru”, kaže nam Bešlin.

Ključno pitanje

S druge strane, Sisojev smatra da je Vučićev strateški cilj ipak EU, ali svjestan je da se sada sve počelo odugovlačiti, i to na najmanje deset godina ako ne i više, što njemu zapravo ne odgovara. Zato je, kaže Sisojev, Vučić odlučio poslati riskantnu poruku - “ako nas nećete, mi imamo alternativu”. Je li to samo njegov manevar kako bi natjerao Bruxelles da ubrza prijam Srbije ili, pak, odluka da se definitivno okrene Moskvi, nije baš lako odgovoriti, kaže nam Sisojev. No, tu se pita i Rusija koja neće prihvatiti ulogu da bude tek Vučićeva “moneta za potkusurivanje” u odnosima s Bruxellesom. Moskva misli ozbiljno. I tu je jedno od ključnih pitanja, napominje Sisojev, koliko Vučić sve to kontrolira ili može kontrolirati.

Sisojev ističe kako su Vučiću jasne dvije stvari: prva je da Rusija nikad neće moći pružiti takvu i toliku pomoć te dati Srbiji subvencije iz fondova ili ulagati i investirati kao EU. Može to, recimo, u području energetike, oko plina ili nafte te oružja, ali to nije dovoljno. Srbija ima ekonomsku razmjenu s EU na razini 67 posto, a s Rusijom manje od osam posto. Osim toga, donacije NATO-a Srbiji mjere se u milijunima dolara, a ruske tek u tisućama. I neki srpski vojni analitičari ne dijele oduševljenje vojnom suradnjom s Rusijom. Tako je Nikola Lunić, direktor Vijeća za stratešku politiku, izjavio za Deutsche Welle kako Srbija od Rusije dobiva rashodovana i zastarjela vozila vrijedna oko 150 tisuća dolara, a od SAD-a su dobili Humveeje vrijedne 7,5 milijuna dolara.

Za rusko-srpske vojne vježbe Sisojev kaže da su na neki način poruka NATO-u “eto, mi imamo vojnu vježbu u zemlji koja je okružena vašim članicama”, ali navodi kako misli da je to više poruka Srbiji negoli NATO-u. Prvo, zato što NATO i Srbija imaju više zajedničkih programa i vojnih vježbi nego Srbija i Rusija, a drugo, time se samo potvrđuje propagandna poruka “Rusija vas neće ostaviti” i “ Mi vas branimo” te tako osnažuju svoju poziciju unutar Srbije ne samo prema političkoj eliti, nego i prema društvu i javnosti.

No, Sisojev napominje kako je drugi razlog Vučićeva nespokoja u tome što on itekako zna da na političkoj sceni Srbije Rusija ima i druge jake i utjecajne proruske igrače osim njega.

“Možda su oni sada sa strane ili marginalni, ali Moskva ih više simpatizira, drži u pričuvi i oni jesu alternativa. Vučić je zato jako oprezan”, naglašava Sisojev koji ističe kako će Vučić već u prosincu ponovno ići Putinu. Razlog je u prvom redu Kosovo jer Moskva tu ima rigorozniji stav od Vučića koji je spreman i na neke kompromise.

Aleksandar Vučić se tako peče na laganoj vatrici između želje da se ipak pridruži Europi i bratskog zagrljaja Rusije. No, i tu ima uzajamnih problema te nekih dodirnih, ali i prilično suprotstavljenih točaka. On tu bez Rusije ne može - Vučić bi problematiku Kosova vratio u okvire Vijeća sigurnosti UN-a, smatrajući da Rusija svojim vetom uvijek može pripomoći, ali mu s druge strane Rusija smeta u planu “korekcije granica”. Vučić bi rado dijelio Kosovo, pa makar da dobije samo desetak posto, ali dovoljno da se pred javnošću Srbije pokaže kao mučenik i spasilac. No, tu mu Rusija smeta jer se oštro protivi takvom rješenju.

Ruski analitičar navodi kako je Kosovo jedan od najjačih aduta Rusije u odnosima sa Srbijom. Osim toga, čak se i u srpskoj javnosti stvara dojam da se Putin više od srbijanske političke elite brine za srpske nacionalne interese. Recimo, Vučić je spreman na “teritorijalni kompromis”, a Putin nije jer iz Rusije poručuju “Kosovo je Srbija”, što je melem za uši dobrog dijela srpske javnosti.

Većina Srba ne prihvaća ono neizbježno - normalizaciju odnosa Beograda i Prištine, što zapravo znači priznanje neovisnosti, a to sebi ne može priznati velik broj Srba, kaže Sisojev. Podsjetimo kako je Rusija tražila od Fife i Uefe da se njezina reprezentacija ne može u skupinama Europskog ili Svjetskog prvenstva susresti s reprezentacijom Kosova. To se inače tolerira samo državama koje su u ratnom stanju.

Ekonomska pomoć

Normalizacija kosovskog pitanja na ovaj način ne odgovara Moskvi koja bi time izgubila vrlo značajan adut i utjecaj na Srbiju. Ono čega se Rusija pribojava jest to da bi EU i SAD mogli pronaći neku formulu s kojom bi Vučić bio zadovoljan, a to znači da Rusija ispada iz igre u koju se, pak, stalno želi vratiti. Nedavno je Richard Grenell, specijalni izaslanik predsjednika Donalda Trumpa za Kosovo, u razgovoru s Aleksandrom Vučićem navodno tražio da Srbija prizna Kosovo (za to bi bili nagrađeni investicijama i ekonomskom pomoći) te da će utjecati i na Bruxelles kako bi dodatno pritisnuo Beograd oko priznanja. Isto tako i SAD odustaje od ideje podjele Kosova, što je dodatno deprimiralo Vučića, ali je i tražio da Rusija popusti svoj utjecaj u Srbiji. Vučić je pred teškim izazovima.

Milivoj Bešlin, pak, kaže nam kako Rusija već skoro dva desetljeća postavlja uvjete Srbiji oko rješenja kosovskog pitanja. “Nedavno je i bivši ministar vanjskih poslova Vuk Drašković javno svjedočio kako je Rusija blokirala prvi sporazum između Beograda i Prištine na temelju Ahtisarijeva plana”, kaže Bešlin. “Pretpostavljam da Drašković kao dio vladajuće koalicije zna što govori kada kaže da predstavnici ruskih vlasti često zovu Aleksandra Vučića i upozoravaju ga da ne ide na dogovor s Kosovom.” Rusija, ističe Bešlin, zna da bi rješavanjem spornih pitanja između Srbije i Kosova te skidanjem s dnevnog reda te teme ona izgubila moćnu polugu za utjecaj u ovom dijelu Europe i da bi joj manevarski prostor za arbitriranje u srpskoj politici bio sužen. Zbog toga Moskva ustrajava na rješenju koje je za Srbiju najgore - zamrznutom konfliktu.

U okolnostima u koje je velikim dijelom sam sebe doveo, teško je reći koji su sljedeći potezi Aleksandra Vučića, poentira Bešlin. No, on je u delikatnoj situaciji jer sjedenje na dva stolca sve više nervira glavne igrače i u Bruxellesu i u Moskvi, opcija da potvrdi gubitak Kosova izazvala bi to da Rusija izgubi važnu kariku svog opstanka na Balkanu (Kremlju se, osim toga, nije dobro zamjeriti), a to bi moglo što vanjskim, što unutarnjim “supportom” izazvati političku krizu u Srbiji koja bi samog Vučića dovela na rub političkog opstanka. Sve su to dvojbe s kojima Vučić ulazi u 2020. godinu i koje traže odgovore.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:18