REPORTAŽA

EKSKLUZIVNO: BILI SMO S MLADIĆIMA IZ PRVIH REDOVA POBUNE U HONG KONGU Lica skrivaju crnim maskama i vode se filozofijom Brucea Leeja

 
Prizori iz Hong Konga
 Barbara Matječić / AFP / Hanza Media

Prvi je dan nove kineske godine, 26. siječnja. Nedjelja je, uobičajen dan za proteste u Hong Kongu. U grupama na aplikaciji Telegram najavljeno je obilježavanje godišnjice od pobune u Mong Koku, dijelu Hong Konga gdje je 2016. policija htjela ukloniti brojne ulične prodavače hrane i sukobila se s građanima. To može značiti kaos na cesti, a može proći i mirno. Nova godina je ovdje obiteljski praznik i ljudi su u domovima. Ni strah od koronavirusa ne ide u prilog okupljanjima. A i protesti su nepredvidljivi; ne zna se unaprijed kako će proći i s kojim posljedicama. Za svaki slučaj se informiramo što da radimo ako policija baci suzavac, što se često događa. Prebaciti jaknu preko glave, vodom ispirati oči, bolje od toga nismo opremljeni.

Obilazimo Mong Kok. Na dva štanda mladi ljudi u crnome s maskama na licu prodaju hranu i piće u znak podrške uličnim prodavačima hrane, a i kako bi skupili nešto novca za svoje akcije. Crna je boja protesta, a maskama kriju identitete. Prema starom britanskom kolonijalnom zakonu, za sudjelovanje u pobuni može se dobiti čak do deset godina zatvora. Na štandovima postaju sve bučniji. Na kantonskom, jeziku Hong Konga, viču: “Borba za slobodu…”, okupljeni im odgovaraju: “… spasimo Hong Kong”, pa “ovo je revolucija našeg doba” i “slobodan Hong Kong, revolucija sada”. To su neki od glavnih slogana protesta u Hong Kongu koji traju još od lipnja 2019. Nemaju ime, većina ih zove tek protestima, ali za one koji aktivno sudjeluju u njima to je “revolucija našeg doba”. Ironično komentiraju kako je prekrivanje lica maskama bilo zabranjeno u Hong Kongu zbog protesta, a sada ih svi očajnički trebaju zbog virusa, no nema ih dovoljno u prodaji. Prošlo je sat vremena i ništa se bitno ne događa pa odlazimo s našim domaćinom na večeru. Wu na mobitelskoj aplikaciji provjerava koji su restorani u blizini žuti, a koji plavi. Cijeli grad i njegovo stanovništvo podijeljeni su na žute, koji su za demokraciju i podržavaju proteste, i plave, koji su za Vladu i ne podržavaju proteste. I ekonomija grada je tako podijeljena: plavi i žuti kafići, restorani, taksiji, dućani, kozmetički saloni.

Barbara Matejčić

Sprej u parlamentu

Ulazimo u “žuti” restoran. Wu je Hongkonžanin. Završio je fakultet u Europi i vratio se u rujnu 2019. kako bi svjedočio “revoluciji” u svome gradu. Propustio je početke kada je najava novog zakona, kojim bi se omogućilo izručivanje osumnjičenih građana Hong Konga Kini, u lipnju više puta izvukla milijun ljudi na ulice. To znači da je otprilike svaki sedmi stanovnik Hong Konga protestirao. Protivili su se mogućim manipulacijama takvim zakonom i sve većim utjecajem Pekinga na Hong Kong, koji od 1997., kada je od britanske kolonije postao posebno administrativno područje Kine, ima autonomno zakonodavstvo, pravosuđe, obrazovanje i ekonomiju, s puno više političkih i građanskih sloboda. Prema dogovoru Kine i Britanije, Hong Kong bi svoju autonomiju trebao zadržati 50 godina, što istječe 2047., kada prelazi u puni sastav Kine. Zakon je odbačen u rujnu, no do tada su se odnosi u gradu već uvelike zaoštrili. Policija je agresivno reagirala na ispočetka mirne prosvjednike, što je pak njih radikaliziralo i produbilo protivljenje vladi. Kada su prosvjednici u srpnju 2019. ušli u zgradu izvršnog vijeća, što je ekvivalent parlamenta, na zidu su sprejem napisali: “Vi ste nas naučili da mirni marševi ne pale”. Policija na prosvjednike ide suzavcem, gumenim mecima, vodenim topovima, palicama, uhićenjima, čak je nekoliko prosvjednika ranjeno i pravim mecima. Prosvjednici na njih bacaju cigle, nekada molotovljeve koktele, uništavaju imovinu tvrtki koje podržavaju hongkonšku i/ili kinesku vladu, blokiraju ceste, šoping-centre, javni prijevoz. Tako se Hong Kong našao u kaosu iz kojeg još nije izašao.

Uloga Wua u protestima je da bude “roditelj”. Nije spreman biti s onima u prvim redovima koji su najviše na udaru policije, ali njih kao “roditelj” razvozi nakon akcija da ih policija ne bi pretresla i registrirala ili čak uhitila. Uloge na protestima su dobro raspoređene i uvježbane. Zna se tko je u prvim redovima, tko ih štiti od straga, tko pruža medicinsku pomoć, tko financijsku. Imaju i mrežu odvjetnika koji besplatno brane uhićene, a kažu da postoji i underground operacijska soba kako ne bi morali ići u bolnicu kada ih policija ozlijedi. Raspravljaju i dogovaraju se kriptiranim porukama u zatvorenim grupama na internetskim mrežama, no protesti nemaju vodstvo, prosvjednici nisu homogeni i ne donose zajednički odluke. Njihovo je lice crna krpena maska ili gasmaska i užarene, mlade oči. Većina prosvjednika ima između 15 i 30 godina.

dig
Barbara Matejčić

Wu nam objašnjava da protesti nisu prestali i čini se da neće uskoro, iako je odbačen zakon koji ih je pokrenuo, zato što su ljudi ljuti na vladu, a naročito na policiju. “Vlada mjesecima nije htjela slušati stotine tisuća ljudi koji su bili na ulicama. Štoviše, pustili su policiju da ih tuče, uhićuje, zatvara”, kaže. Osim toga, žele zaustaviti sve veću “kinezaciju” Hong Konga. Oni kažu “kontinentalizacija”, jer Kinu zovu kontinentalnom Kinom, a Kineze kontinentalcima. U škole se pokušao uvesti jedinstveni program kao u Kini, mandarinski se sve više uči u školama i govori na ulici, svakog dana u Hong Kong doseljava 150 Kineza. Od 1997. ih se doselilo više od milijun.

Izlazimo iz restorana direktno u metež. Parkirane marice, izdaleka se čuju sirene, naokolo su raspršene grupe prosvjednika i policajaca. Ono što je izgledalo kao mirna nedjelja očito neće tako i završiti. Svi su u punoj opremi. Prosvjednici nose kacige i gasmaske ili, u jeftinijoj varijanti, naočale za plivanje i masku za usta. Interventna policija nema oznaka, ali ima štitove, kacige, palice, oružje. Niti jedna strana ne želi biti identificirana. Iako su prosvjednici najčešće u crnom, policiju nazivaju crnom, što je kolokvijalan naziv za korumpirane policajce iz perioda između šezdesetih i osamdesetih godina. U grupi na Telegramu se stalno objavljuju sve lokacije gdje je viđena policija, što omogućava prosvjednicima da “budu kao voda” - česta fraza protesta preuzeta od hongkonške legende Brucea Leeja. To znači da su fluidni i prilagodljivi situaciji.

Crna zastava upozorenja

Nastaje komešanje, trče prosvjednici, trči policija, u blizini je bačen suzavac. Prosvjednici u fluorescentnim prslucima s oznakom prve pomoći pomažu pogođenima. U drugom uličnom bloku prosvjednici bacaju na cestu kontejnere i sve što nađu da bi blokirali promet. Malo dalje grupa policajca se odmjerava s grupom prosvjednika, policija u njih uperi jaka svjetla da ih dezorijentira, prosvjednici ih pak snimaju mobitelima i ne uzmiču. Policija odvodi jednog mladića, drugi mu dovikuju da kaže ime da mu mogu poslati pravnu pomoć. Na raskršću se okuplja veći broj ljudi. Policija diže crnu zastavu upozorenja: bacit će suzavac. Masa kreće u trk.

Tako nekada izgledaju protesti. Raspršeni su po raznim punktovima i često nemaju nekog cilja, osim da oznoje policiju, pruže otpor, dokažu da je ulica njihova i da nemaju namjeru odustati. Žele poslati poruku da ni hongkonška Vlada niti Komunistička partija Kine ne mogu kontrolirati grad, već su oni ti koji stvaraju narativ o gradu. A grade ga kaosom i provokacijama, jer im to jedino preostaje da bi ih čuli. Policija pak mijenja taktiku, manje im treba da reagiraju nasilno i spremniji su hapsiti. Od početka protesta više od 7000 ljudi bilo je uhićeno, među njima preko tisuću maloljetnika. Više od 500 ih je optuženo. Iako se uhićenja svi boje jer mogu godinama zaglaviti u zatvoru, i dalje izlaze na ulice. Trčimo naokolo s parom Singapuraca koji već deset godina dolazi u Hong Kong za novogodišnje praznike. Užasnuti su represivnošću policije. Kažu da je u moru pronađeno četrdesetak tijela prosvjednika koje je ubila policija, ali da se to zataškava. Tu i slične glasine već smo čuli, no nema potvrde za njih. Slobode u Hong Kongu još su dovoljno velike da bi se teško ušutkale obitelji svih ubijenih. Govore nam da kineska policija kidnapira ljude iz Hong Konga. To je točno u slučaju pet hongkonških knjižara koje je kineska policija otela u Hong Kongu i pritvorila u Kini jer su prodavali knjige kritične prema kineskim komunističkim čelnicima. Kažu nam da policija naziva prosvjednike žoharima i smećem. Wu to potvrđuje.

dav
Barbara Matejčić

Sa svake strane po jedan kordon policije sabija dvjestotinjak ljudi pred zgradu kina. Pritisnuti smo kao u toru, ako sada bace suzavac, nemamo kuda uzmaknuti. Odlučujemo da ćemo se pokušati probiti kako policija ne bi eventualno Wua uhitila. Zahvaljujući novinarskoj iskaznici policija nas nešto iza ponoći pušta, no detaljno pretražuju Wua iako smo rekli da radi s nama. Kasnije čitamo da su sve ispred kina pretražili i legitimirali, da su još ljudi uhitili i da je policija suzavcem pošpricala novinarku koja je tražila njihov identifikacijski broj. To je bio kraj protesta za taj dan.

Dva dana kasnije nalazimo se s frontlajnerom. Tako se nazivaju prosvjednici u prvim redovima. U međuvremenu se pojačava nezadovoljstvo Hongkonžana reakcijom vlade na koronavirus. Smatraju da treba zatvoriti sav promet s Kinom. Zdravstveni radnici prijete štrajkom, što će njih 9000 nekoliko dana kasnije i napraviti. Prosvjednici su blokirali vlak koji dolazi iz Kine. Zapalili su ulaz u prostor koji je trebao služiti kao karantena potencijalno zaraženima zato što je odabran prostor u neposrednoj blizini škole i stambenih zgrada. Sve je manje ljudi na ulicama. Lam, tako se predstavlja naš sugovornik, nada se da će virus okrenuti još više ljudi protiv vlade, ali i protiv Kine. Možda će i ujediniti “žute” i “plave”, kaže. Lam ima 22 godine. Rođen je 1997., kada je Hong Kong prešao iz britanskih u kineske ruke. Generaciju rođenu 1997. zovu i prokletom. Kada su izašli iz vrtića, stigao je SARS. Kada su trebali proslaviti završetak osnovne škole, harala je svinjska gripa. Kada su završavali srednju školu, tražili su da direktno biraju vodstvo grada. Tako je počeo pokret Kišobran, mirovni protest koji je tisuće mladih držao tri mjeseca na ulici, ali nisu uspjeli. Vlada nije pristala na reformu izbornog sustava, a vođe protesta su osuđene zbog poticanja na pobunu. Lam je kao srednjoškolac sudjelovao u pokretu Kišobran. “Tada sam prvi put osjetio da u gradu dijelimo iste vrijednosti i da su nam zajednički neprijatelji vlade Kine i Hong Konga. Ali sam i naučio da mirni protesti nisu dovoljni”, kaže. Išao je i na sve prve velike prosvjede u lipnju 2019. i razljutilo ga je da Vlada ignorira zahtjeve tako velikog broja građana. “Tada smo se i ja i mnogi drugi počeli pitati kako ćemo dalje. Podijelili smo se na one koji su htjeli da ih se čuje po svaku cijenu i one koji su smatrali da protesti moraju biti mirni od početka do kraja. Ja sam bio među prvima. Da smo ostali pasivni, ništa ne bismo postigli”, kaže. Protesti jesu polučili rezultate: zakon o izručenju je odbačen, a na izbore za vijeća gradskih četvrti u studenome bila je rekordna izlaznost i demokratski kandidati su nadmoćno pobijedili. Oni nemaju neke ovlasti, ali to je bila jasna poruka vladi.

Barbara Matejčić

Snimke mučenja

No prosvjedi nisu samo razjedinili građane, nego i obitelji. Lam je otišao od kuće jer nije mogao razgovarati s mamom. Ona je iz Kine u Hong Kong došla nešto prije njegova rođenja i ostala je vjerna Komunističkoj partiji. Kada joj je Lam pokazao videosnimke mučenja u odgojnom kampu u Xinjiangu u Kini, nije htjela gledati. Kada joj je govorio što sve policija radi prosvjednicima, nije htjela slušati. Sestra mu je starija šest godina i zove je “hongkonškom svinjom”, tako se nazivaju oni koje zanima samo novac i ugodan život. Pitamo ga zašto na protestima nema starijih: “Oni već imaju svoje mjesto u društvu, poslove, obitelji, a mi nemamo. Živimo u nesigurnosti i razmišljamo o tome što nam je činiti sa životom i u kakvom ćemo Hong Kongu živjeti. Naša borba je ekonomska, politička, kulturalna, društvena. Imamo stotine dućana s luksuznom robom, a što će to nama, to je za kineske turiste, a ne za Hongkonžane. Mladi ljudi si ne mogu priuštiti najam stana u ovako skupom gradu. Ekonomski postajemo sve ovisniji o Kini, recimo kupujemo vodu od Kine iako imamo dovoljno svojih izvora. Nameću nam jedinstveni školski kurikulum. No najveći mi je strah da će nas nadzirati kao Kineze, da nećemo ništa smjeti reći protiv vlade. Bojim se da će Hong Kong postati sljedeći Xinjiang.” Jedan od slogana protesta je i “Danas Xinjiang, sutra Hong Kong”. Ideja o nezavisnosti jača među Hongkonžanima, no Lam je svjestan da se ne mogu boriti protiv kineske Komunističke partije. “Jednostavno bih htio da Hong Kong bude bolje mjesto za život nego što je sada. To se neće dogoditi ako se ne budemo borili”, kaže. Koliko bi nasilja podržao, gdje je za njega granica? “Ne bih mario ako bi policajac poginuo.” Bi li on bio spreman ubiti? “Branio bih se ako bi trebalo”, odgovara tihi, staloženi mladić, koji je friško završio fakultet i radi u građevinskoj firmi.

Stariji Hongkonžani i stranci koji tu imaju dobre poslove i dolaze iz zemalja koje imaju veću razinu sloboda od Hong Konga rekli su nam da mladi ne znaju zašto još uvijek protestiraju i da samo destabiliziraju grad. No zapravo oni ne znaju zašto su mladi na ulicama. Nakon što je povučen zakon, njihovi glavni zahtjevi su da se provede nezavisna istraga o postupanju policije za vrijeme prosvjeda, da se oslobode svi uhićeni, da se odbaci kvalifikacija prosvjednika kao pobunjenika i da svi izbori budu slobodni. “Pet zahtjeva, niti jedan manje”, izvikuju već mjesecima na ulicama.

Antony Dapiran, australski odvjetnik i novinar koji upravo završava knjigu o protestima, kaže nam da je za 20 godina života u gradu uistinu svjedočio sve jačem utjecaju Kine te da su protesti pokazali da je Hong Kong puno više nadziran i policijski nego što su bili svjesni. “Kada sam se doselio, Hong Kong se razlikovao od Kine prije svega po tome što je bio bogatiji i razvijeniji, no identitet grada nije bio puno kompleksniji od toga. U međuvremenu je lokalni identitet jačao, a i sami protesti su dio procesa artikuliranja vlastitog identiteta, koji se dijelom gradi i na antikineskom raspoloženju, ne samo prema Komunističkoj partiji, nego i samim Kinezima”, kaže. Kakvom vidi budućnost grada? “Hong Kong je dio Kine, i to je nepromjenjivo. Sada se preko ulice pregovara o tome kako će unutar tog okvira egzistirati. Mislim da će ekonomski i pravosudno zadržati autonomnost, ali da će se slobode s vremenom smanjivati. Hong Kong će sve više nalikovati na Kinu, no pitanje je kakva će Kina biti.”

Getty images

Odrastanje u slobodi

Niko će 2047. imati 50 godina. Kao i Lam, rođen je u godini kada se Britanija povukla iz Hong Konga. Mladi poput njih su odrasli u slobodnom Hong Kongu i ne mogu zamisliti da ne smiju otvoreno komunicirati preko interneta ili da bi kritiziranje vlade moglo postati kazneno djelo. Ranije nisu mogli niti zamisliti da bi se mogli bojati policije. Niko je diplomirao i radi kao sportski trener. Tražio je da razgovaramo na praznom krovu zgrade, frontlajner je i oprezan je. Nekolicina njegovih prijatelja je uhićena zato što su bili u prvim redovima na prosvjedima i pretučeni su. Njega je policija pogodila gumenim mecima. Kaže da mora biti u savršenoj fizičkoj i psihičkoj kondiciji da ga ne bi uhitili ili ozlijedili, a i zato što se nada da će protesti trajati. Njegova obitelj zna da ide na proteste, iako su ga pokušali spriječiti, ali ne znaju da se sukobljava s policijom. Da znaju, morao bi se odseliti od njih. Kaže da mrzi kinesku vladu zbog kršenja ljudskih prava, ali da ga ne brine toliko što će biti 2047. “Ovo nije bitka za daleku budućnost. Tko zna kako će i svijet i Kina tada izgledati. Ako se ovako nastavi, mi ćemo mnogo prije postati Kina. Rođen sam u Hong Kongu i želim slobodno ovdje živjeti, a ne da budem prisiljen emigrirati. Za to sam se spreman boriti još godinama. Ovo je revolucija koja se događa upravo sada”, kaže Niko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:53