Čovjek bi za života trebao makar jednom izlijevati betonsku ploču

Riječ trvor posljednji put sam čuo prije trideset i pet, četrdeset godina. Bila je vrlo živa i frekventna među Stublerima i Rejcima, u generaciji mojih None i Noneta. Nikad ne bi govorili nered, to je bila mrtva administrativna riječ, niti bi rekli gužva, bila je to riječ bez zraka i zvuka, nego bi i za nered i za gužvu, kakokad i kako ustreba, kazali trvor. I ja sam, osjećam to, govorio trvor, ali kako su oni jedno za drugim pomrli, tako mi je ta riječ potonula u dublje slojeve znanja, nisam je se nikad više sjetio, premda sam, naišavši na nju na 148. stranici knjige Namika Kabila “Isijavanje” (Hena com, 2019.) odmah znao što znači. I ispunilo me je ono unutarnje ozarenje, kakvo čovjek osjeti kada sretne nekoga dragog koga nije vidio pola života ili, još tačnije, kada pronađe onoga sebe za kojeg više nije znao da postoji.

“Isijavanje” je roman o Trebinju i Hercegovini, o pripadanju, progonstvu iz rodnog kraja i pokušaju da se konačno i zauvijek ode, roman o pokušaju da se proda rodna kuća i o razlozima, kojih je mnogo i uglavnom su neizrecivi, zbog kojih ti ne uspijeva. Također, roman o razlikama i o razlikovanju, o tome što zapravo znači biti Bošnjak, hercegovački musliman, koji je 1992. izgnan u Švedsku i koji svakoga ljeta dolazi na odmor u rodni grad i tu neko kraće vrijeme živi među ljudima među kojima je odrastao i koji su ga, možda ne baš oni osobno, protjerali, ili su se od njega uzrazlikovali po tome što su mogli da ostanu, ali “Isijavanje” je i roman o tome što u Trebinju i u Hercegovini znači biti Srbin, što je značilo nekad, a što znači danas, kada onih drugih više nema, ili ih samo sezonski ima, i kada je čovjek već samome sebi pomalo onaj drugi.

Namik Kabil napisao je roman koji je osovljen na razumijevanju te dvije suprotstavljene perspektive, koje su zapravo oduvijek bile suprotstavljene, a sad ih nesravnjivim čini i ta egzistencijalna suprotstavljenost. Jedni su tamo u Švedskoj, gdje po švedskim standardima žive svoje prethodne trebinjske živote, dok su drugi tu u Trebinju, ali više im nije dato da žive po trebinjski. Sasvim uživljen u Besima, koji bi nakon majčine smrti da proda kuću, i u Besimovog birvaktilskog najboljeg prijatelja Mladena, koji je time, i ne samo time, duboko povrijeđen, Kabil veze priču, a ustvari niz različitih priča, na način koji je posve izniman u bosanskohercegovačkoj i u svim preostalim našim književnostima.

Kabil želi, i to mu na najbolji način uspijeva, da ne piše bošnjački roman, nego da piše trebinjski roman, što onda znači da to mora biti i - srpski roman. Ali nije samo do Trebinja, nego i do nečega drugog, o čemu dobar pisac mora voditi računa, a Kabil je jako dobar pisac: da bi se doista ispričala priča trebinjskog Bošnjaka u Švedskoj i u doživotnom izgnanstvu, ona ne samo da mora biti i priča o Srbinu iz Trebinja, nego taj Srbin po cijenu života ne smije biti negativac, nego s onim prvim mora biti u savršenoj moralnoj, emocionalnoj i egzistencijalnoj ravnoteži. Mora biti i malo bolji od njega, upravo zato što je njegov položaj unaprijed moralno diskvalificirajući.

Kabil je školovan za filmskog redatelja, pa još po nevolji američkoga filmskog redatelja. Nikad to u Bosni neće postati. Možda će mu se posrećiti da za života snimi još poneki film, ali svi ostali njegovi filmovi završit će kao romani. “Isijavanje” je kompleksan film, krajnje jednostavne priče. Mogao bi biti snimljen u Iranu. Ali kako već nije snimljen - ne zato što Kabil nije Iranac, nego zato što Trebinje nije iranski grad - pisac koristi niz elemenata kojim stvara filmsku atmosferu, a koji nisu filmski. Recimo, ta jezična raskoš, taj trvor kojim je ovog čitatelja izuo iz cipela i izbacio iz epohe, vrativši mu jednu njegovu izgubljenu riječ.

Poglavlja u “Isijavanju” su vrlo kratka - kratak je i roman, jedva da je u njemu sto i pedeset stranica - i vrlo su često posvećena nekom specijalističkom poslu. Recimo, ribolovu na Trebišnjici te razlici, koja je stvarna, nije mistificirana, u odnosu na ribolov na Neretvi, tamo kod Čapljine, gdje se lovi vršom i gdje se rijeka već kovitla s morem. Najdojmljivije, barem ovom čitatelju, poglavlje je o izlijevanju ploče. “Čovjek bi za života trebao makar jednom ploču izlijevati, svoju ili tuđu, tu se na licu mjesta vidi kako se ljudi betoniraju za ovu našu zemlju i puštaju armirano korijenje.” Dalje piše konkretne savjete o poslu:

“Sutra je zorom domaćin uranio da prvi svojom nogom stane na ono što mu nije dalo spavati cijele noći. Stepenicama sklepanim od greda i dasaka popeo se na ploču, sa svakim korakom osjetio je treptaj u stomaku i konačno je zakoračio u to. Doduše još uvijek bez zidova, ali mu je upravo ovaj novi prostor otvorio i novi vidik da lakše zamišlja buduće sobe i pregrade. Radost je hodati po ovoj površini i slušati beton kako prašnjavo diše i žedno pucketa.

Samo ti njoj vode daj i ništa se ne brini, ponovio je majstor iz Bileće više puta. Zato domaćin razmotava gumeni šlauf, spušta ga na ploču i odvrće česmu, a voda se laganim bešumnim mlazom počinje razlijevati u širinu.” I onda, nakon tog lijepog i poetičnog uvoda, slijedi udar. Priča Srbin, ako je to čitatelju važno naglasiti: “Kad ti prebiju kičmu, ploču na kući, poruka je jasna kao sjeverom umiveno zimsko jutro u Hercegovini. Ne dolazi više, ovdje nema te. Kako ti je kuća uništena podsjeti te kako se zoveš i gdje ti je mjesto, džaba što si mislio da to kako se zoveš nije najvažnija stvar na svijetu.”

Kabil vrlo precizno razlaže međusobne predrasude onoga prethodnog trebinjskog svijeta: muslimana o pravoslavcima, pravoslavaca o muslimanima, Trebinjaca o Dubrovčanima, Dubrovčana o Trebinjcima. Kada to radi, on niti kome drži stranu - romanopisac će ubiti roman čim naumi da nekome izvan romana drži stranu, a nije dobro ni kad među vlastitim junacima odabire one kojima će držati stranu - niti se bavi posljedicama tih davnih, danas sasvim beskorisnih, nikom upućenih ni namijenjenih predrasuda. “Isijavanje” je roman u kojem se pisac bavi poslijeratnim svijetom i njegovim prijeratnim sjećanjima i refleksima. Rat je tu sveden na najmanju moguću mjeru, zato što je osnovni preduvjet za komunikaciju među tim ljudima taktično izbjegavanje te teme. Ali ne samo to: tema rata je i za jedne, i za druge, i za treće suštinski neiskaziva. Rat je nedovršena i nedovršiva priča o sebi i svojoj slabosti.

Između Trebinja i Dubrovnika vazda je bila granica. Samo što ta granica nije nužno značila i neprijateljstvo. Značila je drukčijost. Nigdje se na finiji i gospodskiji način nije prikazivala drukčijost kopna i zaleđa kao nekad između Trebinja i Dubrovnika. Tako je bilo u stvarnosti, o tome čitatelj mnogo zna iz jednoga prethodnog života. Onda je došao rat, i Trebinje se ogriješilo o Dubrovnik, da bi zatim od tog ogrešenja bio stvoren mit. Pa su prošle godine prije nego što je život sažvakao i probavio mit, koji je ostao da vlada samo na razini državnih i nacionalnih ceremonijala. Kabil tu dubrovačku priču upliće u roman, ali ne kao sporedni tok, nego kao trag čistoga i jasnog svjetla, što probija iz prošlosti i mladosti. Ljetna scena s trebinjske tržnice, vjerojatno najljepše koju se na ovim stranama može vidjeti:

“Zanimljivo je kako su se gospari vratili na pijacu i dolaze u spenzu. To što je Trebinje u ratu napalo Dubrovnik nema veze, boga ti, vazda se ratovalo i kralo, nije svijet od juče. A baš danas, nakon svih Ilijada i Odiseja, valja opet jesti. Dubrovčani se vratili, a mi nismo, ali zašto bi se vraćali kad je gore bolje, valjda nije upitno da je Skandinavija kvalitetnija za život od Balkana.

Tačno je da ima ljubavna veza sa zemljom po kojoj si mlad hodao, mimo trezvene priče kako je negdje bolje, ali to je poezija od koje se ne živi. U međuvremenu, gore u Skandaliji, prilažemo uredno prikupljenu dokumentaciju kako smo izgorjeli u etničkom čišćenju, mi smo ugljenisani ostaci nekadašnjih ljudi, podastiremo na uvid ožiljke i rane, bezočno upoređujemo dubinu svoje i tuđe boli jer sve to zajedno nosi dosta poena za prijevremenu penziju. A pijaca ova, to smo mi, trgovina nasitno i malo krupnije.”

Onda izvanredni likovi dvije matere, Besimove i Mladenove, lik taksista, Srbina s prezimenom Gotovina, likovi bivših ljubavi, likovi žena koje zazivaju razum ili baštine mržnju kojom svoje sinove spašavaju od života… Namik Kabil pisac je kojeg će se pamtiti i koji će nas se na više načina ticati. Jedan od najvažnijih pisaca poslijeratnog svijeta, među rijetkima koji su se odvažili da im rat prođe.