Vrli novi svijet interneta i više nije tako novi, ali još uvijek se na njemu ne znaju jasna pravila igre: manjini je donio goleme profite i pretvorio je u divove, a brojne ostavio patuljcima - među njima su i medijske i kreativne industrije koje su postale viralni otvoreni dućani u koje se rado i redovito ulazi, ali nitko ne ostavlja niti kune. Naizgled, sve je naše i svačije. Svi imamo pravo na internet.
I to pravo je iznad svega, iznad prava nacionalnih država, što ipak ne sprečava da se profiti slijevaju platformama koje šalju u taj svijet proizvode, poput tekstova i glazbe, i čije stvaranje ih ništa nije koštalo... I sve to po pravilima koja su nastala kad se Google tek rađao. U tu svrhu prošlog proljeća je u Europskom parlamentu usvojena Direktiva o autorskim pravima uz nemili otpor tehnoloških divova kao što su Facebook i Google, koji su je prozvali kontroverznom.
Dok su protivnici reforme u dvadesetak europskih zemalja održavali prosvjede, mediji diljem Europe slali su poruke kako budućnost slobodnog tiska leži u rukama zakonodavaca EU jer im direktiva treba osigurati pravednu naknadu u prihodima koji velike internetske platforme monopolistički ostvaruju na reklamama koje su linkovima povezane na sadržaj, na novinarske tekstove i fotografije. Vlada premijera Andreja Plenkovića nedavno je pripremila hrvatsku verziju zaštite i usklađivanja s direktivom, Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji regulira zaštitu prava izdavača informativnih publikacija u pogledu internetskih korištenja...
Kako reformirati svijet interneta, kako natjerati Google News da plati sadržaje - o tome smo razgovarali s Romanom Matanovac Vučković, izvanrednom profesoricom na zagrebačkom Pravnom fakultetu, stručnom voditeljicom radne skupine za izradu tog novog zakona i posebnom savjetnicom ministrice kulture.
Što je smisao Nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima?
- Generalno, ključ promjena vezan je uz upotrebu autorskih djela na internetu i korištenje novih tehnologija. U posljednjih 20 godina uspostavio se određeni disbalans u načinu ostvarivanja autorskih prava na internetu - pojavilo se jako puno posrednika u pružanju usluga, koji putem svojih platformi tuđi sadržaj organiziraju, generiraju i stavljaju na korištenje korisnicima.
Ti posrednici su postali sporni i otvorili su pitanje: koriste li oni taj sadržaj ili su samo medijatori tehničke naravi između stvaratelja i krajnjih korisnika. Pokazalo se da agregator, primjerice Google News, ne pruža samo tehničku uslugu. Ovim zakonom pokušava se stvoriti pravni okvir za popravljanje brojnih poteškoća koje su se iskristalizirale otkad je 2000. donesena Direktiva o elektroničkoj trgovini koja je - u godinama kad nitko nije slutio kakvu će revoluciju stvoriti internet - izvorno trebala potaknuti njegov razvoj.
Posljedica toga je da su svi ti posrednici pružanja usluga stavljeni u zonu sigurne luke. Stvoren je poslovni model u kojem su dobili mali prst, a uzeli su cijelog čovjeka; kroz tu sigurnu luku crpe financijsku korist - posrednici nisu odgovorni za korištenje sadržaja, koji se preko njih koristi, oni ga organiziraju i promoviraju, stavljaju reklamne oglase i gotovo jedini zarađuju.
Znači li to da je smisao zakona definirati pravila igre za one koji su, kolokvijalno rečeno, lovili u mutnom, stati na kraj monetiziranju tuđeg rada s minimalnim ulaganjima?
- Godine 2001. autorima je priznato i pravo na naknadu i pravo na korištenje na internetu, ali su posrednici kroz druge procese sebi osigurali privilegiranu poziciju. Ne radi se o klasičnom lovu u mutnom nego o tome da su kroz legalne okvire, što lobiranjem, što argumentiranjem na sudovima, zapravo došli do pozicije ogromne moći.
Kad je internet bio u povojima, svjesno se davao zamašnjak razvoju, a rezultat je da danas imamo kompanije koje mogu preko noći postići golemi financijski učinak jer im internet daje cijeli svijet na dlanu. To je velika moć koja generira sve druge moći. Ne možemo dopustiti da medijske informacije i sadržaji dolaze iz samo jednog izvora, jer ako se ne bude dalo i onima malima, srednjima i velikima koji proizvode originalne sadržaje da mogu preživjeti od proizvodnje tih sadržaja, onda ih neće niti biti.
Nitko zapravo ne zna o kakvom se točno profitu radi.
- Čitala sam brojne studije o tome, iz njih posredno možemo samo nagađati. No, dovoljno je indicija da bi se utvrdilo kako na globalnom, pogotovo europskom tržištu, postoji golemi disbalans između zarade platformi i kreatora sadržaja, činjenice da su platforme preuzele golemi tržišni udio i izrasle u monopoliste s kojima se teško nositi.
Dodatan problem je kako će taj svijet izgledati sutra ili za deset godina, u kojemu nas čeka definitivan prelazak iz tradicionalnog u digitalno, i što će to značiti za opstanak i održivi razvoj kreativnih industrija. Europa je s dvije najnovije direktive o autorskim pravima pokušala učiniti korak naprijed. Kad govorimo o medijima, ne radi se samo o raspodjeli udjela u tom kolaču nego i o opstanku medijske industrije, njegovanju pluralizma medija i čuvanju demokracije.
Iz Amerike dolaze trendovi kojima se pokušava neprincipijelnom primjenom pravila o poštenom tržišnom natjecanju i globalizacijom napraviti globalne monopole, a mi u Europi imamo segmentirano tržište, tradiciju njegovanja raznolikosti ponude u medijima, kulturi i umjetnosti u jeziku. Kroz tu tradiciju zadržali smo kritički način razmišljanja i važno nam je da se ta raznolikost očuva.
Vidimo sad u korona izolaciji kako su se umjetnici solidarizirali, dali svoje kreacije na internetu besplatno, država je dala potpore, ali to nije održiv sustav. Ako sve prebacujemo na internet, moramo uspostaviti pravila igre; ni na kiosku ne uzimate novine besplatno, ne bi ih trebalo uzimati niti na internetu. Inače, tko će se za deset godina baviti tim poslom?
Zakon propisuje novo pravo srodno autorskom pravu za izdavače, čime bi se trebao riješiti problem s kojim se susreću u slučaju kada agregatori sadržaja, primjerice Google News, koristi u svojim objavama informativne publikacije u koje ulažu izdavači i od toga zarađuju, a da pritom s izdavačima ne dijele dobit.
- U svijetu interneta izdavači su mali naspram platformi, nema dobrih mehanizama da se ostvari korist od originalnih sadržaja, a modeli su takvi da za milijune tih klikova ne možete ostvariti nikakvu naknadu, ne možete uopće niti doći do platformi, čak i da napišete žalbu, eliminiraju vas automati, botovi.
U takvom kontekstu osim novinarima pokušali smo dati bolji pravni okvir i njihovim poslodavcima, olakšati im pregovaračku poziciju s tim velikim igračima na digitalnom tržištu. To je glavni cilj: okrupnjavanje portfelja intelektualnog vlasništva poslodavaca u medijima kako bi im se olakšalo plasiranje proizvoda na tržište, čvršća pravna pozicija za davanje licenci, ali i da treća strana bude sigurna da oni ta prava imaju.
Ideja propisa jest da se stvori razuman pravni okvir koji će nakladnicima i novinarima, onima koji proizvode profesionalni sadržaj, jamčiti i omogućiti da mogu živjeti od svog rada na internetu i zaštititi se od poslovnog modela koji je došao od ‘besplatnih platformi’. Internetske platforme to više ne bi mogle bez dopuštenja izdavača, kojima će biti dužne isplatiti određene naknade, a oni će ih dijeliti s novinarima.
Izdavači bi dobili pravni alat za borbu protiv toga da drugi zarađuju na njihovim proizvodima. Sada se pojačalo pravo novinara-autora i mogućnost ostvarivanja autorskih prava na digitalnom tržištu, ali uz to se propisalo novo pravo koje dosad nije postojalo: izvorno pravo novinskog izdavača po samom zakonu zato što je napravio publikaciju.
Zakonom zabranjuje trećoj strani da koristi sadržaj izdavača bez njihova odobrenja, mijenja se na sudu pozicija izdavača i nakladnika.
- Dosad su izdavači na sudu bili u nezahvalnoj poziciji, morali su dokazivati da uopće imaju pravo tužbe. Google je osporavao izdavačima aktivnu legitimaciju u sudskim sporovima, što je dodatno poskupljivalo sporove. Zakon definira takav pravni okvir koji omogućuje lakše prisilno ostvarenje zahtjeva nakladnika.
U Europi su velike parnice vođene između nakladnika i Google Newsa, i nakladnici su imali golem problem dokazati da su vlasnici sadržaja, u novinarstvu često nema pisanih ugovora, mali nakladnički ugovori mogu biti usmeni i zbog toga je pozicija jako teška. Apsurdno je da teret dokazivanja bude na nakladniku. Zato direktiva omogućuje nakladniku da mu se automatizmom prizna to pravo.
Što će izdavači točno moći naplatiti?
- Mi u Hrvatskoj nismo toliko impregnirani medijskim agregatorima, domaće izdavače više muči bespravno kopiranje, zato jesmo implementirali direktivu tako da agregator jednostavno ne može staviti sadržaj na svoju platformu bez izričitog odobrenja nakladnika i da mora platiti naknadu osim ako mu nakladnik kaže da ne treba. On bez dva odobrenja - autora i nakladnika - nema pravo korištenja sadržaja.
Google News selekcionira informacije, i to na netransparentan način, ne znaju se algoritmi - zašto je neki sadržaj plasiran na prvom, a neki na desetom mjestu. Zakonom se neće određivati iznosi primjerene naknade, jer mi nemamo takvu tradiciju. To ostaje pregovaranju zainteresiranih strana, dobar model je u ZAMP-u, koliko god nekima nije omiljen stvorio je stabilan i efikasan model, baziran je na tom kolektivnom pregovaranju i Hrvatska što se toga tiče drži visoko mjesto na cijelom svijetu.
No, servisi za prikupljanje vijesti i dalje će moći prikupljati isječke bez odobrenja.
- Ali, to će biti strogo ograničeno na nekoliko riječi, tzv. snippete, kao i na korištenje linkova na izvorni sadržaj. To su neki izuzeci. Privatni korisnici na društvenim mrežama mogu linkati tekst i neće morati ništa platiti, ali kada platforma na komercijalnoj razini promovira, organizira i čini sadržaj dostupnim javnosti, onda mora platiti.
Neki tvrde da računice pokazuju kako je digitalno oglašavanje preteklo televizijsko.
- Nemam konkretne podatke. Ako ta premoć digitalnog oglašavanja za sada možda i ne postoji, vrlo brzo hoće. Mi smo na prijelazu iz jednog sustava u drugi i ovo je strahovito važan trenutak. Neki će prigovoriti što je Vlada uslijed korona krize pustila zakon na savjetovanje, ali baš sada je pravi trenutak: moramo na internetu doći u sferu održivog postojanja i rasta. To je ključ. Nije cilj da se netko obogati, nego da ima uvjete da uopće može raditi svoj posao.
Društvo za zaštitu autorskih novinarskih prava ima primjedbe da se u zakonu favoriziraju prava nakladnika u dijelu koji regulira autorska prava koja se automatski prenose na poslodavca za one u radnom odnosu i da nema parametara za određivanje razmjerne naknade koja pripada autorima, kao i u slučaju kad poslodavac ostvaruje neproporcionalno veći prihod.
- Zakon iz 2003. koji je sad na snazi uveo je pravilo da prava ostaju kod radnika ako ugovorom o radu nije drukčije određeno - to je opća odredba koja vrijedi za sve. U pravilu, poslodavci i radnici uglavnom nisu ugovarali klauzule o autorskim pravima, manje-više se to zaboravi i onda se aktivira to pravilo tek onda kad radnik prestane raditi ili dođu nasljednici. Najčešće su situacije da tek u trenutku prestanka ugovora o radu to postaje problem broj jedan.
Ako se nešto jako dugo vremena ne konzumira i počne se konzumirati tek uslijed prestanka radnog odnosa ili je osoba umrla, onda to pokazuje da sustav nije dovoljno dobar. Nastojali smo promijeniti pravilo i sva prava staviti u ruke poslodavaca kako bi mogli lako raspolagati njima prema trećim stranama. A radnik i poslodavac uvijek mogu ugovoriti i drugačije. Mehanizmi određivanja plaća i naknada za autorski rad također se trebaju ugovarati između poslodavaca i radnika uz korištenje mehanizama koje predviđaju radni odnosi.
Snimatelji se bune zato što im je ukinut status koautora koji im je postojeći zakon priznao, a sada pak to čini glavnim crtačima i animatorima, ali ne i njima. Zašto je do toga došlo?
- Pokušali smo napraviti rebalans unutar audiovizualnog sektora i mislim da se radi o nerazumijevanju o čemu se zapravo radi; pitanje je li netko koautor ili autor doprinosa nije pitanje moralnih prava, imam osjećaj da su se snimatelji našli povrijeđeni jer ih ovaj zakon vidi kao autore doprinosa. Međutim, to su zapravo tehnički pojmovi unutar autorskog prava kojima se pokušava odrediti odnos između producenata, koautora i autora doprinosa i ne kaže da će oni na odjavnoj špici biti tako atribuirani, oni su i dalje snimatelji.
Zvuči razumno njihov argument da nema filma bez snimatelja i da je to koautorsko djelo, a ne doprinos. Tvrde da ta izmjena njihova statusa čak i nije u skladu sa smjernicama direktive.
- To nije istina. Dvije direktive govore da samo redatelj mora biti priznat kao autor cijelog audiovizualnog djela. Nema filma ni bez kostimografa, a ni bez scenografa, montažera, a ni oni nisu koautori cijelog dijela već samo autori doprinosa. Negdje se ta linija treba povući. Nitko nije imao namjeru oduzeti ikakva prava snimateljima, i neće im se oduzimati nikakva prava i stavljati ih u niži status nego što su ga do sada imali.
Što im je onda oduzeto?
- Nemaju status koautora cijelog audiovizualnog djela nego autorstvo na svom doprinosu, a oni tvrde da su koautori cijelog djela. Možemo razmotriti u sklopu javnog savjetovanja sve te argumente pa vidjeti na kraju cijele priče treba li drugačije urediti odnos između koautora i autora doprinosa, ali i staviti sve u odnos prema filmskim producentima.
Paola Sfeci kaže da su odnosi između diskografa i izvođača tako uređeni kao da ste lisici dali da čuva kokoši. Ironično traži da se briše članak koji predviđa da izvođači svoja prava ostvaruju preko izvođačkih udruga i prepusti diskografima te upozorava da se u praksi štite prava stotinjak izvođača, iako Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava ima punomoć za 9140 glazbenika...
- Nismo ništa dali lisici. Gospodin Sfeci traži da svi izvođači moraju svoja digitalna prava ostvarivati u kolektivnom sustavu. Dakle, po sadašnjem zakonu izvođači mogu kolektivno ostvarivati svoja prava ako to žele. A gospodin Sfeci smatra da svi izvođači trebaju ići kroz kolektivni sustav, isključivo preko svoje izvođačke udruge. Nije točno da se više štite proizvođači fonograma od izvođača. Naprotiv, jednaki rang zaštite daje se i autorima i izvođačima. No, očigledno je i to otvoreno pitanje o kojemu će se raspravljati.
Kako će direktiva i zakon utjecati na prosječne konzumente?
- Pravno se u odnosu na prosječnog konzumenta ništa ne događa. Postoji odredba u kojoj se uspostavlja odgovornost platforme i izričito piše da onaj tko je koristi nije odgovoran, ali je platforma dužna urediti prava. Francuzi su prvi donijeli Zakon o autorskom pravu u pogledu novinskih izdavača, tamošnji izdavači doživjeli su da im Google kaže: sad je direktiva takva, ali mi je ne želimo provoditi i nećemo s vama sklopiti ugovore, ako ćete vi to nama dati besplatno, onda ćemo koristiti vaš sadržaj, a ako nećete - nemate vidljivost.
Francuski izdavači su se udružili i tužili Google Agenciji za tržišno natjecanje, koja je procijenila da se takvo postupanje onog tko ima prevladavajući položaj na tržištu protivi pravilima tržišnog natjecanja i predstavlja potencijalnu zloupotrebu. To je tek preliminarna odluka, koja kao privremena mjera prethodi glavnom rješenju - no njome je Agencija naložila platformi da mora u dobroj vjeri voditi pregovore o iskorištavanju, odnosno ishođenju odobrenja i plaćanju naknada.
Direktiva je izazvala kritike da će uroditi cenzurom. Je li cenzura kad se ograničava i stavlja pod kontrolu besplatno korištenje, zapravo zloupotreba tuđeg rada? Ili je cenzura poslužila kao moneta za potkusurivanje?
- To su kruške i jabuke. Oni koji imaju interes zaraditi na tuđem kreativnom sadržaju i pritom ništa ne platiti kažu - ako taj sadržaj ne bude bio besplatno dostupan, onda nastupa cenzura. To je opasna manipulacija, upravo zato što je većina ljudi osjetljiva na sam pojam cenzure te oni kojima zakon sužava prava bacaju maglu u svojoj lobističkoj aktivnosti.
Ne možete nastojanje da se ne zloupotrebljava kreativna i medijska industrija koja bi morala moći živjeti od svog rada i kad se sve preseli na internet proglasiti cenzurom. Ne možete tvrditi da je cenzura samo zato što onaj tko je stvorio intelektualni sadržaj želi od njega pristojno živjeti. Naš je posao da na internetu stvorimo mogućnost da nositelji prava kontroliraju i ostvaruju prihode koji će omogućiti održivost!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....